Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB
Prenosi se da je neki čovjek upitao Abdullaha ibn Mesuda, r.a., da li ima pokajanja za grijeh koji je počinio. Ibn Mesud, r.a., se okrenuo leđima od njega a malo zatim ga pogledao. Kada je vidio kako mu iz očiju liju suze rekao mu je: “Džennet ima osam kapija. Sve se otvaraju i zatvaraju osim kapije pokajanja nad kojom ima jedan melek zadužen da je nikada ne zatvara. Radi dobra djela i nemoj očajavati!”
Među sinovima Israilovim je bio jedan mladić koji je Allahu robovao dvadeset godina, a potom Mu neposlušan bio narednih dvadeset godina. Pogledao je u ogledalo i vidio sijede dlake u svojoj bradi, što ga je veoma rastužilo. Rekao je: “Moj Bože, bio sam ti pokoran dvadeset godina, pa sam Ti bio neposlušan dvadeset godina. Ako Ti se vratim, hoćeš li me primiti?” Nije vidio nikoga a čuo je glas kako mu se obraća: “Volio si Nas, pa smo i Mi tebe voljeli. Ostavio si Nas, pa smo i Mi tebe ostavili. Griješio si prema Nama, pa smo te zanemarili. Ako Nam se vratiš, prihvatit ćemo te!”
Ibn Abbas, r.a., prenosi da je Allahov poslanik, a.s., rekao: “Kada se rob pokaje, Allah primi njegovo pokajanje i učini da meleki čuvari (el-hafeza) zaborave ono što su zapisali od njegovih loših djela. Učini i da njegovi organi zaborave ono što su počinili od grijeha. I učini da mjesto na zemlji na kojem je činio grijeh zaboravi, a i njegov stupanj na nebu, kako bi došao na Kijametski dan a niko ne bi mogao svjedočiti od stvorenja protiv njega.”
Alija, kerremellahu vedžhehu, prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Prije nego što će stvorenja biti stvorena još na četiri hiljade godina oko Arša je ispisano: ‘Ja ću sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na pravom putu istraje.’” (Ta-Ha, 82)
Znaj da je pokajanje (tevba) obaveza svakog pojedinca (farz-i ajn), i od velikih i od malih grijeha, i to bez odlaganja. Jer, ustrajnost male grijehe (es-sagāir) pretvara u velike (el-kebāir). Uzvišeni Allah kaže: “I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju.” (Ali Imran, 135)
Iskreno pokajanje (et-tevbetu’nnesūh) se sastoji u tome da se rob pokaje vanjštinom i nutrinom, kajući se na takav način da ima čvrstu odluku da se na grijehe ne vraća.
Brokatni prekrivač
Primjer onoga koji se pokaje samo vanjštinom je primjer smetljišta koje je prekriveno brokatnim prekrivačem. Ljudi gledaju u brokat i oduševljavaju se. Kada se skloni prekrivač, svi se okrenu i udalje. Tako i ljudi gledaju na vlasnike vanjske pokornosti (et-tāa ez-zāhire), pa kada se na Kijametskom danu skloni prekrivač i otkriju tajne, meleki će se od njih udaljiti. Zbog toga je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Allah ne gleda u vaše oblike, nego gleda u vaša srca.”
Ibn Abbas, r.a., je rekao: “Koliko samo ima onih koji su se pokajali koji će doći na Kijametski dan misleći da su pravi pokajnici, a oni to nisu.” To je zbog toga što nisu ispunili osnove pokajanja, a one su: 1) kajanje; 2) čvrsta odluka da se neće na grijehe vraćati; 3) vraćanje dugova i nepravdi njihovim vlasnicima, ako je isto moguće, i traženje halala od njih ako ima priliku za to, a u suprotnom puno tražiti oprosta i za sebe i za njih, s nadom da će ih Allah učiniti zadovoljnim po njegovom pitanju.
Zaborav grijeha je jedna od najvećih tragedija (musibet). Pametan čovjek stalno sviđa račun sa sobom i ne zaboravlja svoj grijeh.
Pljačkaš grobova
El-Fekih Ebu’l-Lejs Semerkandi svojim lancem prenosilaca bilježi da je Omer, r.a., ušao kod Allahovog poslanika, a.s., plačući. Allahov poslanik, a.s., ga upita: “Šta te rasplakalo, Omere?” Reče: “Allahov poslaniče, pred vratima je mladikoji je svojim plačem spalio moje srce!” Allahov poslanik, a.s., reče: “Uvedi ga, Omere!” Mladić je ušao plačući, pa ga je Allahov poslanik, a.s., upitao: “Mladiću, šta te rasplakalo?” Odgovori: “Allahov poslaniče, rasplakali su me mnogobrojni grijesi i bojim se Silnog Koji je na mene srdit.” Allahov poslanik, a.s., upita: “Jesi li Allahu pripisao ikakvog ortaka?” “Ne!”, odgovori. Upita: “Jesi li nekoga nepravedno ubio?” “Ne!”, odgovori. Reče: “Pa Allah će ti oprostiti grijeh makar bio poput sedam nebesa, sedam zemalja i planina!” “Allahov poslaniče, moj grijeh je veći od toga!”, reče mladić. Upita: “Je li tvoj grijeh veći ili Kurs?” Odgovori: “Moj grijeh je veći, Allahov poslaniče!” Upita: “Tvoj grijeh je veći ili Arš?” Odgovori: “Moj grijeh je veći!” Upita: “Tvoj grijeh je veći ili tvoj Bog?” To jest, Allahov oprost. Odgovori: “Ne, nego je Allah veći i veličanstveniji!” Reče: “Pa veliki grijeh ne može oprostiti niko osim veliki Gospodar!” To jest, Onaj Koji mnogo prašta.
Potom mu je Allahov poslanik, a.s., rekao: “Obavijesti me o svom grijehu!” “Stidim te se, Allahov poslaniče!”, odgovori mladić. Reče: “Ne, nego me izvijesti!” Mladić poče objašnjavati: “Već sedam godina pljačkam grobove. Sve dok nije umrla jedna djevojka od ensarijki. Iskopao sam njen kabur i uzeo njene ćefine. Nisam se odmakao daleko a šejtan me savladao, te sam se vratio i obljubio je. Nakon toga, tek što sam krenuo, kad djevojka stoji i govori: ‘Teško tebi, mladiću! Zar se ne stidiš Onoga Kome se pola- že račun, Koji će od silnika uzeti za onoga kome je nepravda učinjena?! Ostavio si me golu među mejitima i pred uzvišenim Allahom u stanju džunupluka!’”
Allahov poslanik, a.s., je skočio odgurujući ga u njegov zatiok i govoreći: “Grješniče, kako si samo potreban vatri! Izlazi od mene!”
Mladić je izašao. Uzvišenom Allahu se ustrajno kajao četrdeset noći. Pa kada je došla četrdeseta noć podigao je svoju glavu prema nebesima i rekao: “Bože Muhammedov, Ademov i Ibrahimov! Ako si mi oprostio, pa izvijesti o tome Muhammeda, a.s., i njegove ashabe, a ako nisi, pa pošalji s nebesa vatru i spali me, ali me spasi od ahiretske kazne!”
Džibril, a.s., se spustio Vjerovjesniku, a.s., i rekao: “Muhammede, tvoj Gospodar ti šalje selam i pita te da li si ti stvorio stvorenja?” Reče: “Ne, nego je Allah stvorio i mene i njih. Opskrbljuje i mene i njih!” Džibril, a.s. reče: “Uzvišeni Allah ti kaže: ‘Oprostio sam mladiću!’” Pa je Vjerovjesnik, a.s., pozvao mladića i obradovao ga da mu je uzvišeni Allah primio pokajanje.
Semerkand br. 20
