Kultura po principu „iskoristi pa baci“ ne prihvata staro kao dobro, pa čak nastoji spriječiti i samu pomisao da određeni principi nikada ne zastarijevaju.
S vremena na vrijeme, dolazimo u priliku da razgovaramo sa ljudima različitih profesija i karaktera. Skoro svaki put, tema tih razgovora bivaju islamska pitanja dubokih značenja, olahko spominjana na televizijskim kanalima i internet-portalima. Tokom takvih razgovora, ljudi postavljaju pitanja ali uglavnom ne žele naučiti nešto novo već potvrditi vlastite predrasude ili pak nametanuti svoje stavove o suptilnim temama koje zahtijevaju tumačenje stručnih osoba. Jedan dio onih koji tako postupaju jesu ljudi koji su mnogo načitani, ali često nemaju ni osnovno ilmihalsko znanje.
Takve osobe krajne nevoljno sprovode u svojim životima norme oko kojih su se svi muslimani složili. To dovodi do toga da smo danas prımorani razjašnjavati pogrešne Kultura po principu „iskoristi pa baci“ ne prihvata staro kao dobro, pa čak nastoji spriječiti i samu pomisao da određeni principi nikada ne zastarijevaju. Stavove i fetve nastale kao produkt laičkih rasprava. Odavno se govori o tome da rastući razvoj medija komunikacije otvara mogućnost takvim problemima. Uistinu, nije moguće spriječiti to da narod rapravlja o temama koje mediji plasiraju kao svima dostupne i obične, a ne kao iznimno osjetljive teme o kojima je nekada samo ulema raspravljala.
Međutim, čini se da je glavni problem u utjecaju koji na čovjeka ostavlja moderno potrošačko percipiranje svijeta. moderna potrošačka kultura Kada govorimo o potrošačkoj kulturi, najčešće je vežemo za rasipništvo. Najčešće vodimo rasprave oko stalnog širenja granica čovjeku neophodnih stvari. Često učesnici takvih rasprava imaju za cilj legitimaciju vlastitih shvatanja potrošnje. Međutim, snažna potrošačka kultura koju je cijelome svijetu nametnuo kapitalizam, promijenila je pojedinca i društvo te kreirala novi profil potrošača.
Radi se o profilu koji podrazumijeva čovjeka koji nije u stanju samostalno definisati vlastite potrebe te je vođen manipulacijama mode i svijeta reklama, zbog čega ne može istinski osjetiti svoje realne potrebe. S jedne strane imamo čovjeka koji je izgubio svoje “ja”, a s druge strane poticaje koji se stalno ponavljaju. Ta simbioza rezultira time da potrošnja postaje iznimno sredstvo za postizanje određenog statusa u društvu, časti, pa čak i sredstvo samodokazivanja. Na taj način, marka, posljednje izdanje i performansi proizvoda dolaze do izražaja i ubrajaju se u “osnovne potrebe” potrošačke generacije. Ali to nije dovoljno, kako bi održali korak sa brzinom napretka tehnologije, ljudi su primorani da se žurno takmiče u postizanju nemilosrdne potrošnje ili prestiža. Potrošačko društvo koje je upalo u zamku takvog takmičenja, ne nalazi zadovoljstvo u okviru funkcionalnosti kupljenog proizvoda već u tome da je proizvod što novijeg izdanja i da je što reprezentativniji.
Ekstremno ubrzan napredak tehnologije, nameće razmišljanje da je novo uvijek bolje i vrjednije od starog. Čak i u trenutku dok držimo u rukama tek kupljen proizvod, već unaprijed prihvatamo to da je taj predmet tu da bismo ga koristili dok ne izađe novi model istoga. Na taj način princip “iskoristi pa baci” prihvata se kao unaprijed određena i normalna karakteristika kupljenog proizvoda. Kultura po principu “iskoristi pa baci” ne prihvata staro kao dobro, pa čak nastoji spriječiti i samu pomisao da određeni principi nikada ne zastarijevaju.
Za takvu kulturu, strpljenje, istrajnost, pronicljivost, vrijedan i mukotrpan rad te trud kako bi nastao izniman i kavlitetan proizvod, su strane vrijednosti. Potrošačka kultura ne poznaje važnost takvih vrijednosti, već potrošači jedino teže tome da na što lakši način dođu do željenog proizvoda. Brzina nastanka novih proizvoda nameće užurbanost i nestrpljenje zbog natjecanja da se što prije dođe do najnovijeg modela određenog proizvoda. S druge strane, sam pojam “potreba” promijenio je osnovno značenje, pa su danas “potreba” i “želja” postali skoro istoznačnice.
Te želje koje ustvari nisu potrebe, nastale su kao rezultat uspješnih vještina kapitalističkog marketinga i vrlo su kratkotrajne jer ih iznimnom brzinom zamjenjuju nove želje.
Želja za isticanjem
Danas se čitatelji knjiga ili gledatelji televizijskih kanala nazivaju potrošačima. Povrh toga, u potrebe koje se ispunjavaju potrošnjom, ubrajaju se čak i duhovne potrebe čovjeka. Dešava se to da emocionalne i duhovne potrebe poput stjecanja znanja, vjere, potrebe za ljubavlju, postaju bezvrijedne te nakon što iskažemo njihovo postojanje pred drugom osobom, smatramo ih “istrošenim” i nastojimo ih zamijeniti drugima. Osnovna potreba svakog muslimana jeste da svoje vjerovanje uzdigne sa stepena imitiranja na stepen istinskog prakticiranja. Međutim, budući da se i ta potreba danas nastoji zadovoljiti kroz potrošačku kulturu, dešavaju se problemi koje smo na početku spomenuli, vjera postaje materijal bespotrebnih polemisanja. Naše zanimanje za propise koji nas se lično ne tiču, znak je želje za isticanjem više nego li želje za stjecanjem vjerskog znanja.
Takva potreba jeste jedna od tipičnih karaktersistika konzumenata potrošačke kulture. Povrh svega, mi zanemarujemo osnovne i lakše vjerske principe, a posvećujemo se dubinskim tematikama. Ta dubinska saznanja, bez imalo napora, na jeftin način su dostupna na televizijskim programima i internet stranicama. Neko vrijeme cirkulišu medijima, a onda ih zamijene nove tvrdnje i beskorisne informacije.
Ilmihal na prvom mjestu
Niko nema koristi od toga što se zanemaruju ispravni izvori znanja koji u sebi sadrže već riješena mnoga pitanja za koja mi prvi put čujemo pa nam se čine nova, niti od toga što se danas pod utjecajem potrošačke kulture, ponovo raspravlja o takvim pitanjima.
Naprotiv, ne postoji mogućnost stjecanaja ispravnog znanja putem virtuelnih dokumenata nepoznatog porijekla. Ma kakav bio sadržaj izjava i objašnjenja osoba koje ne slijede vjerovanje Ehl-i sunneta, nemaju edeba niti suptilnosti, te svojim izjavama izražavaju vlastitu nadmenost, treba se držati što dalje od njih. Kao što se i navodi u trećem ajetu sure Maide,
islam je savršena vjera: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” Kur’an i sunnet jesu dva temeljna izvora islama.
Put Ehl-i sunneta opstaje uz prikupljeno znanje koje daje plodove već više od 1400 godina i koje su mudžtehidi i alimi koji su ih slijedili, očuvali od bilo kakvih novotarija. Prema tome, to što se danas neuki musliman upušta u svakojaka istraživanja gajeći iluziju da u tom već ocrtanom putu postoje određene pogreške i to što se u islamski akaid uvode novotarije kako bi se povećao broj sljedbenika “modernih tezgi” koje nude ispunjavanje potrebe za stjecanjem vjerskog znanja, dokaz je da se vjeri pristupa iz ugla potrošačke kulture.
Takav pristup, umjesto boljih, bogobojaznijih i ispravnijih muslimana uzrokuje pojavu muslimana koji vole raspravljati, koji su drski i nadmeni. Na taj način, povećava se broj onih koji se usuđuju davati fetve za svako pitanje kako bi sami bili primijećeni. Međutim, obični svijet nije dužan da sam izvodi fetve o pitanjima koja nisu jasno izražena u Časnom Kur’anu i sunnetu, već je dužan da slijedi fetve alima koji su istinski nasljednici Poslanika, s.a.v.s.
Ukoliko je naš nijjet prilikom stjecanja znanja da živimo ispravno islam, da hodimo bez skretanja po sirat-i mustekimu, uslov je da se posvetimo izučavanju ilmihala. Pored toga što ilmihali na najbolji način filtriraju informacije i ukazuju na naše dužnosti, oni su i jedinstveno sredstvo za ostvarivanje najispravnije i najbolje veze sa Časnim Kur’anom i sunnetom.
Zbog toga je pogrešno posvetiti se izučavanju tefsira i hadisa, a da prethodno nismo izučili ilmihal. Ukoliko imate zbrku u glavi zbog toga što se više nego što trebate zanimate za teme koje vas zbunjuju, ugasite vaš računar ili televizor te počnite pomno čitati ilmihal. Uvidjet ćete da vam takvo nešto mnogo prija.
Časpois Semerkand, br. 100, Kolumna
