Čuveni alim iz 11. vijeka, poznat pod nadimkom Hudždžetu’l-islam (dokaz islama), Imam Gazali, rah., u svom djelu Minhadžu’l-Muteallim (Vodič za učenika), kaže:
Učitelj nedvojbeno treba biti stručnjak u svojoj oblasti. Njegovo srce i jezik trebaju biti čisti od ogovaranja, a postupanje pravedno. Učitelj treba biti iskren u svakome poslu i uvijek spreman da pruži savjet. Pored toga, njegova narav treba biti blaga i lijepa, a porijeklo časno. Učitelj treba biti stariji od svojih učenika. On nikada ne treba postupati sa ljutnjom i ne treba biti previše prisan sa vladarima, niti previše zauzet dunjalučkim poslovima koji bi ga sputavali u obavljanju vjerskih dužnosti.
Muaz b. Džebel, r.a., je rekao: „Kada alim pokaže težnju prema dunjaluku, tada se povećaju neznanje i grijesi onih koji prisustvuju njegovome medžlisu.“
Enes b. Malik, r.a., presnosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
„Alimi su povjerljivi vekili pejgamberā, a.s., sve dok ne postanu prisni sa vladarima i dok se ne predaju dunjaluku. Onda kada se pomiješaju sa državnicima i kada se predaju dunjalučkim poslovima, tada su izdali pejgambere, a.s. Kada vidite alime da tako postupaju, klonite ih se.“
Džafer Hinduvani, rah., prenosi od Ma’rufa el-Kerhija, k.s.: „Kada je Ebu Jusuf preselio, nisam namjeravao prisustvovati njegovoj dženazi iz razloga što se upetljao u poslove sultana. Ipak, prije nego li je zakopan, usnio sam ga, i u snu sam ga pitao: -Kako je Allah postupio prema tebi? On mi odgovori: – Moj Gospodar mi je oprostio. Ja ga onda upitah: – Zbog kojeg djela ti je oprostio?, na šta on odgovori: -Oprostio mi je zato što sam savjetovao muslimane. Zatim sam se probudio i otišao na njegovu dženazu.“
Imam Gazali, rah., dalje savjetuje učitelje po pitanju odnošenja spram učenika: Kada dođe novi učenik, učitelj ga treba uzeti u zaštitu, ukazati mu čast i poštovanje, te ga podržati, sve dok se ne navikne na njega i ne ostvari bliskost sa njim. Na samom početku stjecanja znanja, učenik je poput prestrašenog ptića koji će se, lijepim i blagim postupanjem prema njemu, polahko osloboditi. Uzrok tome jeste to što je stjecanje znanja, za njega, težak i zahtjevan posao.
Učitelj treba popraviti stanje svog učenika postupajući prema njemu u skladu sa njegovom prirodom. O tome je naš Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Znanje je gorko. Učinite ga slatkim ljubaznašću i blagim i samilosnim postupanjem.“
Učitelj treba paziti da pogrešnim postupanjem ne udalji učenika od sebe, što bi bilo uzrokom da se njegovo srce ohladi. To bi pak rezultiralo time da učenik dođe u stanje da ga prestane zanimati govor njegovog učitelja.
Uz to, učitelj najprije treba učenika podučiti edebu, a zatim znanju, jer stjecanje znanja moguće je jedino nakon usvajanja edeba. Upravo iz tog razloga, kaže se da onaj ko nema edeba, nema niti znanja. Učitelj treba nastojati da, vodeći računa o inteligenciji i nivou razumijevanja učenika, pomogne da se njegova ličnost razvije u skladu sa njegovom prirodom. Podučit će ga znanju, shodno njegovom kapacitetu, a nikada više nego što može podnijeti.
Ukoliko učitelj pruži učeniku više znanja nego što može usvojiti, učenik će zapasti u beznađe i prepustit će se svome nefsu.
Učitelj ne treba, na predavanjima, spajati iznimno pametne učenike i one sa manjom sposobnošću razumijevanja. Njihova bliskost biva uzrokom zaostajanja onog koji je iznimno pametan kao i pojave ljenosti kod onog koji nije.
Učitelj se ne smije ljutiti na onog ko ne razumije predavanje. Naprotiv, on će strpljivo ponavljati teme koje učenik ne razumije, sve dok ih u potpunosti ne shvati.
Semerkand, br. 101,. Savjeti
