Uzvišeni Allah u našoj presvijetloj Knjizi, Časnom Kur’anu kaže: “O ljudi, bojte se Gospodara svoga i strahujte od Dana kod roditelj djetetu svome neće moći nimalo pomoći, niti će dijete moći svome roditelju imalo pomoći! Allahova prijetnja je istinita, pa neka vas nikako život na ovome svijetu ne zavara i neka vas u Allaha šejtan ne pokoleba.” (Lukman, 33)
Uzvišeni Stvoritelj, posjednik beskrajne moći, Onaj Koji nas je u ljudskom liku stvorio iz ničega, ukazao nam je na način življenja života dostojnog čovjeka. Podario nam je slobodnu volju i mogućnost izbora, zbog čega smo odgovorni za svoje postupke. Dakle, čovjek je “odgovorno” biće. Vjerovanja i sistemi razmišljanja mimo islama, čovjeka više podstiču na neodgovornost nego na pojedinačnu odgovornost. Sva učenja o lijepome ponašanju navode da lijepo ponašanje nije stvar samo pojedinca već da je to društvena institucija.
Prema tim učenjima, čovjek je u osnovi slobodno biće, bez odgovornosti. Međutim kada su u pitanju tuđa prava, onda se počinje govoriti o odgovornosti i ograničavanju. Suprotno tome, islam čini svakog pametnog i punoljetnjog pojedinca odgovornim, pa čak i ukoliko taj neko živi potpuno sam, na vrhu planine. Odgovornost je dakle dio čovječnosti i robovanja Uzvišenom Gospodaru. U našoj uzvišenoj Knjizi, Allah, dž.š., postavlja pitanje: “Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?” (Džasije, 23)
Čovjeku je podaren ovosvjetski život na određeno vrijeme, on je došao da putuje. Cilj tog putovanja nije da živi usredotočen na prohtjeve i slijeđenje strasti svoga nefsa. Putovanje dostojno čovjeka kao najčasnijeg stvorenja – kao Allahovog, dž.š., roba – jeste ono putovanje koje rob prolazi uz svjesnost o mjestu na koje odlazi. Život u okviru kojeg čovjek samo ispunjava svoje biološke/životinjske potrebe, nije život dostojan čovjeka već je to jedna vrsta životinjskog načina življenja. Postizanje ljudskosti moguće je jedino ukoliko otvorimo svoja srca za božanske poruke i ukoliko ih uklešemo u svoje živote. Mi taj lijepi način života učimo iz Časnog Kur’ana i od Allahova Poslanika, s.a.v.s. To su naša mjerila i vodiči kroz ovosvjetski život.
Prema savremenom materijalističkom pogledu na svijet, budući da čovjek mora otići sa ovog svijeta, onda treba biti slobodan i treba nastojati da u što većoj mjeri zadovolji svoje strasti i prohtjeve. Da čovjeku nisu date nikakve odgovornosti i da sve počinje rađanjem i završava smrću, to bi stanovište možda do određenog nivoa bilo opravdano. Međutim, i razumski dokazi i Objava koja je započela sa prvim čovjekom, govore upravo suprotno. Stoga, vjernik treba da se ogluši na utjecaje koji ga pozivaju da slijedi strasti svoga nefsa, a da se ponaša u skladu sa naredbama i zabranama naše vjere. Uzvišeni Allah, u našoj presvijetloj Knjizi spominje pojam “hududullah”, a to su dakle, Allahove, dž.š., granice. Na kraju mnogih ajeta koji govore o propisima, dolazi rečenica koja glasi “Eto to su Allahove granice.” U
Časnom Kur’anu također se navodi da je bdijenje nad tim granicama osobina vjernika, ono što ih izdvaja od drugih. Kada se musliman udalji od islamskih principa življenja, to znači da je za vodiče uzeo svoju pamet, interese i strasti. Takvo poimanje je u središtu kršćanskih zapadnjačkih društava te u kulturama i politikama koje prouzrokuju velike probleme u današnjem svijetu. Onda kada su oni ostavili zabrane i zakone svojih vjera – iako izmijenjenih – nažalost, nisu bacili samo sebe u vatru, već skoro i cijelo čovječanstvo. Naposlijetku, za današnji materijalistički Zapad, sve se sastoji samo od ovosvjetskog života.
Takvo stanovište u okviru kojeg nema straha od Allaha, dž.š., vjerovanja u Ahiret i polaganje računa, ujedinilo se sa moći i tehnologijom te postalo šejtanska tvorevina. Na taj način uništavaju i prirodu, i čovječanstvo i cijelu planetu. Kako je moguće da, mi, muslimani, kao predstavnici Istine na Zemlji, prihvatimo da hodimo putevima Zapada i da prihvatimo padanje u provaliju u koju su oni pali? Velika je opasnost, kako za naš ahiretski život, tako i za budućnost novih generacija, u tome da muslimani donose fetve tumačeći Allahove, dž.š., naredbe ili zabrane po vlastitoj pameti ili vlastitim nahođenjima, da preispituju zakone koje ne može prihvatiti njihova pamet ili koji ne odgovaraju njihovim nefsovima, ili pak da pokušavaju ukloniti određene propise.
Zbog toga, moramo biti mnogo pažljivi kada je u pitanju kritikovanje vjere i uvođenje kojekakvih reformi kojima danas svjedočimo. Najprije moramo krenuti od sebe i svoje porodice, trebamo ljude iz svoje okoline podsjećati na Allahove, dž.š., naredbe i zabrane, trebamo ih usmjeravati na ono što je pohvalno i sputavati od licemjerja. Ne smijemo dozvoliti da virus kritikovanja vjere uđe među nas i da nas učini robovima varljivog ljudskog razuma i razuzdanog nefsa. Mi smo odgovorni. Odgovorni smo za sebe, za svoje porodice, rodbinu i na kraju, za sve one koje poznajemo.
Mi trebamo živjeti u skladu sa naredbama Uzvišenog Gospodara kako bi se i oni za koje smo odgovorni preko nas upoznali sa Istinom i Uzvišenim Hakkom. Bit ćemo iskreni, pošteni, povjerljivi, pazit ćemo na prava drugih kako bi oni koji nas poznaju zavoljeli islam. Neka nas Uzvišeni Allah sačuva od skretanja sa Pravog puta zbog slijeđenja vlastite pameti i nefsa.
Neka nas učini od onih koji prednjače u takvaluku. Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
Časopis Semerkand, br. 107, Uvodna riječ
