Džamije i mesdžidi se održavaju, tako što se u njima redovno obavljaju namazi i što se redovno posjećuju. Muslimani izgrađuju svoje nutrine i popravljaju duhovno stanje posjećivanjem džamija i klanjanjem u njima. Naše mahale, mjesta u kojima živimo, gradovi iz kojih potičemo, naši zavičaji, posebno pronalaze put do preporoda, do jedinstva, putem našeg zajedničkog okupljanja na mjestima na kojima obavljamo namaze.
Postoji jaka spona između zekata i održavanja džamija i mesdžida. Ne može se ni očekivati da oni koji ne izvršavaju strogu obavezu izdvajanja zekata, te koji ne misle o sirotinji i ne pomažu ih, održavaju ta mjesta. Oni koji odražavaju Allahove kuće su oni koji odlaze u njih da obave namaz, i koji pomažu siromasima.
„Mesdžid“ označava mjesto na kojem se čini sedžda Uzvišenome Allahu, tj. mjesto ibadeta. Prema tome, nije nikako moguće da takva mjesta održavaju oni koji u Njega ne vjeruju. Dakle, oni koji održavaju džamije i mesdžide, prije svega, moraju vjerovati u Uzvišenog Allaha i Ahiret.
„Mnogobošci nisu dostojni da Allahove džamije – mesdžide održavaju kad sami priznaju da su nevjernici. Djela njihova će se poništiti i u vatri će vječno ostati.“ (Et-Tevbe, 17)
„Allahove džamije – mesdžide održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na Pravome putu.“ (Et-Tevbe, 18)
„Oni koji održavaju Allahove džamije – mesdžide“ – sintagma koja se spominje u citiranom ajetu, odgovor je mnogobošcima plemena Kurejš, koji su govorili: „Mi smo stanovnici ovog Harema. Pojimo hodočasnike i vodimo brigu o Kabi. Niko ne može da bude iznad nas, u tome pogledu!“
No, Uzvišeni Allah, je odredio da Bejtullah i druge džamije mogu održavati samo oni koji su istinski vjernici, koji izvršavaju Njegove naredbe i čuvaju se zabrana, te koji se samo Njega boje. (Taberi: „Džami'u ‘l-Bejan“, XIV, 168)
Iako se u ajetima spominju Allahove džamije, dakle u množini, prvenstveno se misli na Kabu, a zatim i na sve ostale džamije kojima je Kaba kibla, koje su okrenute prema njoj. Zbog toga se navedeni ajet odnosi na sve one koji održavaju bilo koju džamiju, ili Allahovu kuću. (Ebusuud: „İrşad“, IV, 78) U Kur'anu Časnome se veli: „Džamije su Allahove, i ne molite se, pored Allaha, nikome!“ (Džinn, 18)
Osobine onih koji džamije održavaju
Njihove osobine je, prema pređašnjim mufessirima, sažeo rahmetli Elamalılı Hamdi Yazır u tefsiru „Hak Dini Kur'an Dili“:
- Vjeruju u Allaha, dž.š., i Sudnji dan
- Namaz obavljaju na najljepši način
- Daju zekat
- Ne boje se nikoga, osim Allaha, dž.š.
„Mesdžid“ – riječ spomenuta u ajetima, označava mjesto na kojem se čini sedžda Uzvišenome Allahu, dakle, mjesto ibadeta. Prema tome, nije nikako moguće da takva mjesta održavaju oni koji u Njega ne vjeruju. Zatim, oni koji ne vjeruju u Ahiret, ne mogu održavati takva mjesta, jer istinska nagrade za one koji održavaju Allahove kuće, slijedi tek na Drugome svijetu. Dakle, oni koji održavaju džamije i mesdžide, prije svega, moraju vjerovati u Uzvišenog Allaha i Ahiret.
No, ni to nije dovoljno, te se uvjetuje da takvi budu od onih koji obavljaju namaz i daju zekat. Postoji jaka spona između zekata i održavanja džamija i mesdžida. Ne može se ni očekivati da oni koji ne izvršavaju strogu obavezu izdvajanja zekata, te koji ne misle o sirotinji i ne pomažu ih, održavaju ta mjesta. Oni koji odražavaju Allahove kuće su oni koji odlaze u njih da obave namaz, i koji pomažu siromasima. Na njih se, dakle, odnose kur'anski ajeti.
Ni navedeno nije dostatno, ako se takvi ne boje samo Uzvišenog Allaha. Oni koji se boje nekog drugog, mimo Svevišnjeg Allaha, takvi neće moći izvršavati ona djela kojima je On – Svevišnji zadovoljan, jer će od njih odustajati, iz straha od drugih. Oni koji se ne boje nikoga, osim Allaha, dž.š., takvi su hrabri i smioni, ustaju protiv nepravde, te jure u džihad i borbu na Njegovome putu. Oni koji budu posjedovali navedena četiri svojstva, privilegovani su da održavaju Njegove kuće i mjesta gdje se ibadeti i Njemu klanja. („Hak Dini Kur'an Dili“, IV, 293-294)
Održavanje Allahovih kuća u doslovnome i prenesenome smislu
Dva su načina održavanja Allahovih kuća:
- Vođenje brige o njima, čišćenje, podizanje, održavanje istih je prvi način. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je lično učestvovao u podizanju džamije Kuba, prvaći ćerpiće, prenoseći ih, ugrađujući ih u zidove. Od njega se prenosi da je kazao:
„Ko, želeći Allahovo zadovoljstvo, izgradi džamiju, Allah će mu izgraditi kuću u Džennetu.“ (Buhari: Mesadžid, 32)
„Za onoga ko upali svijeću ili neku lampu u džamiji, meleki za njega, pa čak i oni koji nose Arš, traže oprost.“ (Sujuti: „Ed-Durru ‘l-Mensur“, IV, 143-144)
Prema predanju koje se prenosi od Ebu Hurejre, r.a., jedna crna osoba je redovno ravnala pijesak u džamiji, nakon namaza. Nakon što je nije viđao jedan period, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je upitao za tu osobu, gdje je, na šta su mu ashabi, r.anhum, odgovorili da je umrla. Resulullah, s.a.v.s., je na to povikao: „Zar me niste mogli obavijestiti? Pokažite mi njen mezar!“ Potom je klanjao dženaza-namaz nad njenim mezarom. (Buhari: Mesadžid, 39)
- Pod održavanjem džamija, u prenesenome smislu, podrazumijeva se klanjanje, podučavanje, spominjanje Allaha, dž.š., obavljanje ibadeta, sustezanje od dunjalučkog govora i poslova u njoj, i slično.
Trebalo bi što češće posjećivati džamije, i u njima ibadetiti, jer se one i podižu radi obavljanja namaza, prvenstveno. Dakle, kada se govori o održavanju džamija, prvenstveno se misli na redovno klanjanje u njima. U arapskome jeziku se za nekoga ko često posjećuje neka sijela i skupove kaže: „taj i taj održava, gradi sijela i skupove“, tj. isti glagol je upotrijebljen (‘amere – ja'muru). (Razi: „Mefatihu ‘l-Gajb“, XVI, 8)
U ajetima se namaz spominje, odmah iza vjerovanja u Allaha, dž.š., i Sudnji dan. Sljedeći hadis Allahova Poslanika, s.a.v.s., je u svrhu pojašnjenja citiranih ajeta: „Ako vidite čovjeka da je uobičajio dolaziti u džamiju, posvjedočite da je vjernik.“ (Tirmizi: Tefsir, 10)
Dati namazu njegovo pravo
Dati namazu njegovo pravo, znači, obaviti ga ispunjavajući svaki njegov šart i rukn. Kako to realizovati, saznajemo iz hadisa Allahova Poslanika, s.a.v.s., u kome stoji: „Klanjajte onako kako mene vidite da klanjam.“ (Buhari: Ezan, 18)
Ako se sagledaju hadisi kojima se podstiče na obavljanje namaza u džematu, moguće ih je razumjeti u ovome kontekstu održavanja džamija. U hadisima stoji:
„Namaz obavljen u džamiji, za razliku onog koji je obavljen u kući ili čaršiji, vrjedniji je čak i do dvadeset i pet puta više. Neko se od vas lijepo abdesti, te se uputi u džamiju, kako bi klanjao, te mu se, tako, za svaki korak koji napravi upiše po jedno dobro, ili se izbriše po jedno loše djelo. Kada stigne u džamiju, dok bude čekao namaz, piše mu se kao da je u namazu. Meleki za njega upućuju dove. Mole Uzvišenog Allaha, sve dok ne uvrijedi nekoga ili ne izgubi abdest, riječima: – Allahu naš! Smiluj mu se i oprosti mu!“ (Ebu Davud: Salat, 49)
„Kada bi ljudi znali koje je dobro skriveno u sabah-namazu i jacija-namazu, puzeći bi odlazili u džemat da ih obavljaju.“ (Buhari: Ezan, 9)
„Ko klanja jacija-namaz u džematu, kao da je pola noći proveo u ibadetu, a ko i sabah-namaz klanja u džematu, kao da je cijelu noć proveo u ibadetu.“ (Muslim: Mesadžid, 260)
„Namjeravao sam narediti da se uspostavi namaz i odrediti čovjeka da ljude predvodi u namazu, a da ja, zajedno sa nekim ljudima odem s drvima do onih koji ne prisustvuje namazu, pa da nad njima zapalimo njihove kuće vatrom.“ (Buhari: Ezan, 29)
Posljednji hadis je žestoko upozorenje onima koji ne vode računa o džematu. Njime se poentira koliko je bitno obavljanje namaza u džematu, te koliku grešku prave oni koji ne posjećuju džamije, redovno.
Džamije i mesdžidi se održavaju, tako što se u njima redovno obavljaju namazi i što se redovno posjećuju. Muslimani izgrađuju svoje nutrine i popravljaju duhovno stanje posjećivanjem džamija i klanjanjem u njima.
Naše mahale, mjesta u kojima živimo, gradovi iz kojih potičemo, naši zavičaji posebno pronalaze put do preporoda, do jedinstva, putem našeg zajedničkog okupljanja na mjestima na kojima obavljamo namaze.
U zaključku možemo kazati da samo oni čija su srca vezana za džamije, mogu da ih redovno posjećuju. No, da bi se džamije mogle održavati, i u materijalnome smislu, srca trebaju biti vezana za njih, također. Vezanost srca za džamiju se očituje i u tome da, kada ezan dopre do naših učiju, da se odmah odazovemo. Oni koji budu održavali džamije, na Sudnjem danu, bit će u posebnome hladu.
Časopsis Semerkand, br. 111, Riječnik Kur'ana