Naš problem nije u nedostatku tehnologije, novca i ostalih materijalnih stvari, već u nedostatku ahlaka robovanja…
Znajmo da lijep ahlak koji se ne manifestuje na ulici, na radnom mjestu, u autobusu, u školi, nije lijep ahlak. Ostavimo postrani bolest posmatranja ahlaka odvojenim trgovine, politike i posla. Čvrsto naumimo da budemo robovi kakvi Allah, dž.š., želi da budemo.
Neka naš posao bude lijep ahlak, kako bismo imali lijep posao.
Jedan poznati biznismen iz naše države, u svojim memoarima kaže: „Danas, kada neki biznismen poželi izvršiti nova ulaganja i porasti u poslovnom svijetu, nije mu teško pronaći kapital niti steći znanje o tome kako se radi određeni posao. Ali, uprkos tolikoj omladini koja stasava kako u našoj državi tako i u inostranstvu, teško je pronaći menadžera.“ Kako je samo tačna njegova tvrdnja! Nama doista nedostaje dobrih menadžera, no, da li to znači da imamo puno dobrih radnika? Ne, vjerovatno ne znači.
Ako ćemo pravo, naš ahlak u poslovanju nije baš sjajan. Međutim, naš problem u poslovnom ahlaku u biti je dio problema sa ahlakom uopšte. Naravno, nema se šta reći našoj braći lijepoga ahlaka koja su predana poslu. Jer, i oni znaju da je poprilično malo onih koji su poput njih. Većina nas želi lahke poslove u kojima će zaraditi mnogo novca bez velikog truda, poslove u koje ćemo ući i napredovati tako što će nas neko pogurati. Trud, znanje, poštenje, ispravan govor, zasluživanje radnog mjesta i principijelnost, danas su skoro pa postale karakteristike koje se smatraju negativnim.
Kada sam prvi put primljen na posao u javnoj službi, u kancelariji sam sjedio sa čovjekom koji je bio oko deset godina iskusniji od mene u tom poslu. On nikada nije radio, provodio je dan čitajući novine i obilazeći kancelarije drugih, njemu sličnih kolega, sa kojima bi tračao o politici. Tražio je štelu kako bi prešao na višu poziciju. A ja sam stalno pokušavao naučiti nešto novo, raditi i doprinijeti državi i narodu. Vidjevši taj moj trud, on mi jednog dana reče: „Šta ćeš postići tolikim radom? I ti ćeš poput mene nakon deset godina doživjeti isto razočarenje i prestat ćeš raditi. Nije vrijedno da se umaraš toliko!“ Ja mu na to odgovorih: „Ti možeš biti kriv i povijen poput zmije, ali ja želim biti prav poput štapa.“
Nedostatak ahlaka
Uzrok tome što se muslimani već dugo ne mogu pomjeriti s mjesta i što su česte političke i ekonomske krize može biti nedostatak moći, nedostatak sposobnih menadžera i nedostatak znanja. Međutim, po meni, istinski uzrok je u nedostataku ahlaka, za šta je primjer moj radni kolega. Ma kakvog razmišljanja bili i ma koji posao radili, mi kao društvo imamo mnogo problema u izvršavanju poslova, u ponašanju, znanju i poštivanju pravila.
Ipak, u ovom tekstu ja se ne želim žaliti, već želim prenijeti određenu poruku. Stoga, pobrojat ćemo nekoliko lekcija koje sam izvukao iz svog tridesetogodišnjeg iskustva u javnim, osobnim, akademskim, misaonim i umjetničkim poljima svoga rada:
- Susrećemo se sa ljudima koji u svrhu stjecanja bogatstva i pozicije svakakve taktike smatraju dozvoljenim. Oni ne znaju da je najveća taktika i strategija poštenje i transparentnost. Iako se možda danas ne vidi vrijednost takve osobe, Uzvišeni Allah će zasigurno učiniti da jednog dana njena vrijednost izađe na vidjelo. A najveća pozicija je čovjekovo časno i čisto ime. Borimo se za to i bdijmo da to očuvamo.
- Ostavimo se ispraznih riječi poput „Nisu bili svjesni moje vrijednosti.“ Čovjekova vrijednost ne nestaje kada je drugi ne vide. Svakako visoka pozicija ili visoka plata ne ukazuju na čovjekovu vrijednost. Niti pohvale niti kuđenja ljudi ne utječu na one koji sve što rade, rade zarad Allaha, dž.š. Mi se potrudimo da svoj posao radimo na način kojim će Allah, dž.š., biti zadovoljan. Niti jedan posao koji se radi zarad Allaha, dž.š., neće propasti. Mi gledajmo da postignemo vrijednost kod Allaha, dž.š., a ne kod ljudi. To je ono što će nam koristiti i na dunjaluku i na Ahiretu.
- Da, u našem životu i na ovom svijetu postoje mnoge stvari na koje se možemo požaliti. Ali molim vas, ostavimo se više te bolesti žaljenja. Žaljenje nije djelovanje, djelovanje je trud. Ne trošimo svoje vrijeme na žaljenje, ne ispunjavajmo svoju nutrinu žestinom, ne ubijajmo želju za radom. Suprotno tome, proširujmo svoje znanje, ispravljajmo sebe i svoje poslove. Jer, jedini lijek za ono na šta se žalimo je rad i trud. Na robu je da donese lijep nijet i da se trudi. Ostalo pripada Allahu, dž.š.
Nedostatak sistema ili nedostatak volje?
- Nemojmo na svaki problem odmah „gađati“ sistem. Budimo svjesni toga da smo mi najveći sistem. Ukoliko svoj posao radimo kako treba, znači da doprinosimo popravljanju sistema. Pročitao sam u nekim memoarima da kada je tek osnovan Univerzitet Hadžettepe, rektor je očekujući pohvalu upitao Engleza koji je došao da izvrši audit: „Šta mislite o našem sistemu?“ Englez je odgovorio: „Ovo nije uspjeh sistema, već uspjeh volje. Radnici su se srčano prihvatili svojih poslova i motivisani su. Uspjeh je rezultat toga.“ I dosita, istina je u tome. Kada čovjek vjeruje, sve prepreke se ruše.
- Svaki posao je u biti protkan međuljudskim odnosima. Svako ko tek uđe u posao, u toku prvih godinu ili dvije, više nego o samom poslu, uči o komunikaciji i pravilima međuljudskih odnosa. Uči kako se razgovara sa drugim ljudima, kako se postavljaju pitanja, kako se odgovara na pitanja, kako se raspravlja o nečemu. Mi imamo mnogo problema u komunikaciji i međuljudskim odnosima. Naprimjer, sve ljude smatramo istima. A to je mnogo pogrešno. Jer, svaki čovjek je poseban i svakoga trebamo prihvatiti onakvog kakav je. Dakle, ne moraju svi ljudi biti poput nas.
- Mi posjedujemo skriveni egoizam. Ukoliko smo mi ekstrovertna i napadna osoba, očekujemo i od drugih da budu takvi. A ukoliko smo po prirodi mirna osoba, onda očekujemo i od našeg okruženja da bude takvo. Karakter je specifičnost koju je Uzvišeni Gospodar utkao u našu bit. No, karakter je jedno, a ahlak drugo. Ne moraju drugi ljudi imati karakter identičan našem. Jedan poznati biznismen je ugledao svoga radnika kako mirno sjedi i radi svoj posao, dok je on trčao na sve strane radeći svoje poslove. Naljutio se na njega i obratio mu se riječima: „Dok ti šef trči na sve strane, šta ti radiš?“ Mladić mu odgovori: „To je Vaš način rada, a ovo je moj… Ja svoj posao najbolje radim na ovaj način. Ja nisam poput Vas, niti to želim biti.“ Te riječi su mnogo utjecale na tog biznismena. A kasnije je svakako uvidio da je taj radnik vrlo uspješan u svome poslu.
- Svaka osoba ima nešto zbog čega je vrijedna. Mi se trebamo fokusirati na to. Trebamo nastojati da otkrijemo tu stranu kod svakoga i da se prema ljudima ponašama shodno njihovoj vrijednosti. Naša majka hazreti Aiša, r.anha, kazuje: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam je naredio da ljude postavljamo na mjesta kojih su dostojni.“ Te riječi jasno ukazuju na važnost kompetencije i stručnosti.
Mi danas pretežno na dobra mjesta stavljamo svoju rodbinu, prijatelje i ljude iz našeg okruženja koji su se uvijek slagali sa nama. Ipak, nikako ne razmišljamo o tome da možda njihova vrijednost i karakter nisu prikladni za te pozicije već za neke druge. U suštini, oni koji nekoga postavljaju na visoku ili nisku poziciju, čine tri nepravde istovremeno, a da toga nisu možda ni svjesni. Kao prvo, nanose štetu dragoj osobi koju su postavili na određeno mjesto, ukoliko ona nema znanje, kompetenciju i sposobnosti potrebne za taj posao. Kao drugo, nanose nepravdu onome ko je doista dostojan tog mjesta, a nije mu data prilika. I kao treće, nakon što nekoga ko nije u stanju da radi određeni posao postave na čelo tog posla, time otvaraju put za nazadak u cjelokupnom poslovanju. Stoga, takvim postupanjem, čovjek možda nanosi štetu milionima ljudi koji se okorištavaju od tog posla.
Znati granicu
- Kada nam se predloži neka pozicija, naprije trebamo zastati i razmisliti: „Da li sam ja sposoban za taj posao? Da li sam kompetentan i dostojan? Da li su moje znanje, sposobnosti i karakter u skladu sa tim poslom?“ Ukoliko na ta pitanja odgovovorimo negativno, onda nemojmo prihvatati tu dužnost, ma koliko ona sjajna bila. Jer, osobe koje se uspinju bez zasluga su poput balona. Danas lebde po zraku, a sutra na ubod sićušne igle pucaju i padaju pod noge. Nemojmo na visoke pozicije stavljati one koji to nisu zaslužili, a nemojmo ni lišavati toga one koji jesu.
- Nažalost, većinom pogrešno razumijevamo pojmove „podobnost“ i „uljudnost.“ Oni koje šefovi nazivaju „uljudnim“ su najčešće oni koji im nikada ne oponiraju. Dakle, oni koji kriju svoje istinsko mišljenje. A to nije uljudnost već dvoličnost! Istinski uljudan čovjek je onaj ko na lijep način i sa edebom kaže ono što smatra ispravnim i dobrim. Većina dobrih poslova realizuje se zahvaljujući hrabrim osobama koje razmišljaju drugačije od nas i koje vide ono što mi ne vidimo. Pa stoga, podstičimo ljude na to da iskažu svoje mišljenje.
- Naši ljudi su srdačni i iskreni. Baš lijepo! Međutim, u jednom trenutku ta pretjerana bliskost ode u krajnost. Ne znamo za granicu, pa onda svoj nos guramo u tuđu privatnost. Razmazimo djecu, pa onda kada vidimo pogrešno ponašanje, reagujemo burno. Naučimo više tu istinu koja se naziva „distanca“. Kada kažemo da se trebamo ljudima približiti uz distancu, ne mislimo na to da trebamo biti poput Zapadnjaka koji su udaljeni od ljudi, pa ih čak smatraju i neprijateljima. Distanca je davanje svakom čovjeku prava da može pogriješiti koliko i mi. Distanca je čuvar lijepog nijeta.
- U našem društvu, ljudi se nažalost ne pridržavaju dogovora vezanih za vrijeme. Štaviše, namjerno kašnjenje na sastanak i ostavljanje ljudi da čekaju smatra se znakom moći. Kao da činjenica da je obećanje dug ne važi kada je u pitanju vrijeme. A ne održati datu riječ znači imati pri sebi znak dvoličnosti. Probudimo se!
- Mi svoje vrijeme i svoje živote traćimo ispraznim poslovima. Uzmemo mobitel u ruke i satima gledamo gluposti, čitamo i pišemo. Razgovaramo o temama koje nisu lijek ni za nas ni za društvo. Tračamo sve i svakoga. Ostavimo se toga i bavimo se korisnim stvarima. Svakako, kada se čovjek ostavi toga, onda shvati da ustavri ima dosta vremena.
- Još jedan naš nedostatak je to što ne možemo reći „ne znam.“ Štaviše, one koji kažu da nešto ne znaju ne gledamo baš blagonaklono, stavljamo ih na mjesto neznalica. Međutim, samo osoba koja zna može bez problema reći „ne znam“. Nije slabost u tome da kažemo da nešto ne znamo, naprotiv, to je vrlina. Ostavimo se izmišljanja o onome što ne znamo i pretvaranja da znamo ono što ne znamo. Naučimo da kažemo „ne znam“. Ali, odmah nakon što kažemo da nešto ne znamo, potrudimo se da to naučimo.
- Po nama, čovjek može uraditi velike stvari samo ako se nalazi na visokoj poziciji. Iznosimo isprazne tvrdnje poput „Kad bi me postavili za ministra ili šefa, vidjeli bi šta bih sve učinio.“ Međutim, ne postoje veliki i mali poslovi. Oni koji pridaju vrijednost malim poslovima i obavljaju ih na najljepši način dostojni su prelaska na veći nivo. Najveći posao je onaj koji je upravo sada pred nama.
Dotakli smo se nekih problema koje svi doživljavamo. Dobro, šta je zajednička tačka svega nabrojanog? Svi ti problemi izrodili su se iz potpadanja pod vladavinu nefsa i udaljavanja od puta Uzvišenog Allaha i Njegova Poslanika, s.a.v.s. Dakle, naš problem nije u nedostatku tehnologije, novca i ostalih materijalnih stvari, već u nedostatku ahlaka robovanja…
Znajmo da lijep ahlak koji se ne manifestuje na ulici, na radnom mjestu, u autobusu, u školi, nije lijep ahlak. Ostavimo postrani bolest posmatranja ahlaka odvojenim trgovine, politike i posla. Čvrsto naumimo da budemo robovi kakvi Allah, dž.š., želi da budemo.
Neka naš posao bude lijep ahlak, kako bismo imali lijep posao.
