Čuvati emanet u odnosu sa drugim ljudima znači povjerenu stvar vratiti potpuno sačuvanu, onda kada vlasnik zatraži; ne zakidati u mjerenju; čuvati u tajnosti tuđe mahane, ne širiti ih među ljudima, niti ih spočitavati u lice.
„Tri su znaka munafika (licemjer); kada govori laže, kada obeća ne ispuni, i kada mu se nešto povjeri, iznevjeri.“ (Buhari; Muslim)
„O ljudi! Prvo što će biti uzdignuto od vas jeste emanet. A zadnje što će ostati je namaz. Međutim, mnogo je onih koji klanjaju namaz, ali pri njima nema nikakva dobra.“ (Bejheki)
A4: Kada su emaneti, odgovorni poslovi, davani onima koji su ih dostojni, i kada se sudilo po pravdi, u društvu su vladali sigurnost, mir i sreća. Suprotno tome, izdaja, pronevjera i nepravda oduvijek su bili izvor nemira, svađa i ratova.
U ajetu koji prethodi navedenom, Uzvišeni Gospodar nas je obavijestio da one koji vjeruju i čine dobra djela, očekuje velika nagrada. Zatim je ukazao da je čuvanje emaneta, dosljedno izvršavanje onoga što nam je povjereno, jedno od najvažnijih dobrih djela. U ajetu se zapovijeda vjernicima, da svoje poslove, kako vjerske tako i dunjalučke, obavljaju valjano. Pored toga Uzvišeni Allah nam naređuje da budemo pravedni i da odnose s ljudima gradimo na pravednosti. Povod objave spomenutog ajeta bio je sljedeći događaj:
Ključevi Kabe
Na dan oslobođenja Mekke, kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ušao u grad, Osman b. Talha je zaključao Kabu, a njegov pomoćnik, koji se brinuo o Kabi je stao ispred vrata. Osman b. Talha se popeo na Kabu i rekao:
„Kada bih znao da je on Allahov Poslanik, ne bih ga spriječio da uđe u Kabu.“
Čuvši te riječi hazreti Ali, r.a., je prišao Osmanu, zavrnuo mu ruku, uzeo ključ, i otvorio vrata Kabe. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je ušao unutra i klanjao dva rekata namaza. Kada je izašao napolje hazreti Abbas, r.a., je zatražio od njega, s.a.v.s., da ključeve preda njemu. Želio je da on bude taj koji će se brinuti o Kabi i preuzeti obavezu napajanja hadžija. Tada je objavljen 58. ajet sure Nisa’:
„Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah doista sve čuje i vidi.“
Nakon toga Allahov Poslanik, s.a.v.s., je naredio Aliju, r.a., da ključeve vrati Osmanu i da mu se izvine. Hazreti Ali, r.a., je učinio kako mu je naređeno, a Osman ga začuđeno upita:
„Silom si od mene uzeo ključeve, a sada mi ih vraćaš sa velikom blagošću?“ Hazreti Ali, r.a., mu odgovori:
„Kunem se da je Uzvišeni Allah objavio ajet o tebi!“, a zatim je proučio objavljeni ajet.
Osman b. Talha je bio dirnut odnosom islama prema čuvanju emaneta, shvatio je veličinu vjere i postao musliman. A Džibril, a.s., je obavijestio Allahova Poslanika, s.a.v.s., da će hizmet Kabi do Sudnjeg dana pripadati hazreti Osmanovoj, r.a., porodici. (Muslim, Hadž, 390; Fahruddin Razi, Tefsir-i Kebir; Džerullah ez-Zamahšeri, el-Keššaf; Suud Efendi, Iršadu ‘l-akli ‘s-selim ila mezaja ‘l-Kurani ‘l-Azim; Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru ‘l-medid; Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur'an Dili; Omer Nasuhi Bilmen, Kur'an-i Kerim'in Türkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri)
Ajet je objavljen povodom navedenog događaja, međutim, nema sumnje da se njegovo značenje odnosi na sve nas. Propis sadržan u časnom ajetu obuhvata svako vrijeme i sve vrste emaneta. Božanska zapovijed nalaže da se odgovornost povjerava onome ko je najsposobniji da je nosi.
Riječ „emanet“ znači „povjereno“ i suprotna je riječi „hijanet“, što znači „izdaja“. Emanet je naziv za sve ono što se povjerava među ljudima, materijalno i nematerijalno. Imetak povjeren nekome na čuvanje, do određenog roka, je emanet. Isto tako emanet je i svaka vrsta službe državi i narodu.
U suri Ahzab, Uzvišeni Allah kaže:
„Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen.“ (Ahzab, 72)
Iz ajeta se može vidjeti da je čovjek jedino biće koje je preuzelo odgovornost da bude Allahov, dž.š., vekil – zastupnik na Zemlji. Stoga, on posjeduje kompetencije i ovlast da upravlja drugim stvorenjima.
Među ljudima postoji mnogo emaneta, međusobnih prava i dužnosti. U kolikoj mjeri čovjek čuva čast povjerenika Božijeg, i svojstvo povjerljivog među ljudima, drugim riječima, koliko uspije da ispoštuje hak emaneta, tolika je njegova vrijednost, toliko je njegovo dobročinstvo. Čuvajući božanski emanet rob ulazi u Allahovu, dž.š., zaštitu, a među ljudima stječe veličinu i čast.
Tri emaneta
Kako se navodi u velikim tefsirima „Tefsir-i Kebir“ i „Ruhu ‘l-bejan“ čovjekovo djelovanje na ovom svijetu ogleda se kroz tri aspekta, odnosno tri emaneta, a to su: odnos sa Gospodarom, odnos sa drugim ljudima, i odnos prema sebi…
- Emanet u odnosu sa Gospodarom su prije svega djela koja su farz: Kelime-i šehadet, namaz, post, zekat, hadž, i druge zapovijedi. Ispunjavanjem navedenih emrova (zapovijedi), čovjek čuva svoj emanet. To, naravno uključuje i izvršavanje sunnetā, jer Uzvišeni Allah je rekao:
„Onaj ko se pokorava Poslaniku, pokorava se i Allahu (…)“ (Nisa’, 80)
Neprelaženje granica u pogledu zabrana također je čuvanje emaneta.
- Čuvati emanet u odnosu sa drugim ljudima znači povjerenu stvar vratiti potpuno sačuvanu, onda kada vlasnik zatraži; ne zakidati u mjerenju; čuvati u tajnosti tuđe mahane, ne širiti ih među ljudima, niti ih spočitavati u lice. U važne emanete također spadaju i odanost supružniku, čuvanje njegove časti, te briga o djeci i njihovom odgoju. Emanet upravitelja je da upravlja pravedno i da poslove i dužnosti povjerava samo onima koji su dostojni da ih nose i izvršavaju. Emanet alimā je da upućuju narod na ispravno vjerovanje i djela koja će im donijeti korist na oba svijeta, te da ih čuvaju od ispraznih i iskrivljenih ideologija.
- Emanet u odnosu prema sebi je da čovjek uvijek radi djela koja su za dobro njegovog dunjaluka i Ahireta. Čuvanje emaneta je i obuzdavanje strasti, ljutnje, zatim liječenje srca od mržnje, zavisti i drugih bolesti koje donose štetu na Ahiretu. Čovjeku je u emanet dato sedam dragulja od kojih je satkano njegovo biće, a to su: tijelo, nefs, srce, ruh, sir, hafa i ahfa. I u svim svojim djelima odgovoran je za te emanete.
Svaki organ na tijelu je po jedan emanet. Čovjek je obavezan da ih koristi za ono za šta su stvoreni. Emanet očiju je izbjegavanje gledanja u haram, i gledanje s poukom. Emanet ušiju je izbjegavanje slušanja ružnih i ispraznih riječi, te slušanje zikra i onoga što je poučno. Emanet jezika je suzdržavanje od gibeta i potvore, te činjenje zikra i govorenje samo onoga što je dobro. Emanet nogu je hodanje ka hairli poslovima, a udaljavanje od svega što je loše. Emanet usta je jedenje halal-hrane. Emanet ruku je suzdržavanje od harama, a hrlenje ka dobročinstvu i hajru. Emanet srca je čuvanje od naklanjanja bilo čemu osim Allahu, dž.š., i pronalaženje smiraja samo sa Njim.
Rob je obavezan da svaki svoj organ koristi u svrhu onoga zbog čega je stvoren. Ukoliko svoje tijelo i organe bude koristio onako kako je Uzvišeni Allah zadovoljan, biva ispunio svoj emanet. U suprotnom, biva nezahvalan i snosit će posljedice toga. (Tefsir-i Kebir; Tefsiru ‘l-Kur'an; Abdulkerim Kušejri, Letaifu ‘l-išarat; Iršadu ‘l-akli ‘s-selim ila mezaja ‘l-Kur'an ‘l-Azim; Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l-bejan; Sejjid Mustafa Rasim Efendi, Istilahat-i insan-i kamil)
Sve što smo prethodno naveli obuhvaćeno je ajetom: „Allah vam zapovijeda da odgovorne službe (emanete) onima koji su ih dostojni povjeravate.“
Važnost emaneta
Uzvišeni Gospodar nas na mnogo mjesta u Kur'anu opominje po pitanju emaneta. Pa tako u suri Mu'minun, u opisu vjernika, stanovnika Firdevsa, kaže: „I koji o povjerenim im emanetima i obavezama svojim brigu brinu.“ (Mu'minun, 8)
U 27. ajetu sure Anfal upozorava: „O vjernici Allaha i Poslanika ne varajte, i svjesno međusobno povjerenje ne poigravajte.“
U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Tri su znaka munafika (licemjer); kada govori laže, kada obeća ne ispuni, i kada mu se nešto povjeri, iznevjeri.“ (Buhari, Iman 24; Muslim, Iman 107-108)
U drugom hadisu se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Nema imana onaj kome se ne može vjerovati, niti ima vjere onaj ko ne ispunjava datu riječ.“ (Musned, br. 12386)
Od hazreti Omera ibn Hattaba, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: „O ljudi! Prvo što će biti uzdignuto od vas jeste emanet. A zadnje što će ostati je namaz. Međutim, mnogo je onih koji klanjaju namaz, ali pri njima nema nikakva dobra.“ (Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 5274, 4/325)
Mejmun ibn Mehran je rekao: „Tri su stvari koje smo obavezni ispuniti i prema dobrom i prema lošem; emanet, data riječ, i čuvanje rodbinske veze.“
Većina učenjaka je mišljenja da iznevjera emaneta, čak i ona nenamjerna, donosi štetu koja se ne može nadoknaditi. Detaljno o ovoj temi može se pročitati u knjigama fikha.
Suditi pravično
Druga zapovijed iz 58. ajeta sure Nisa’, odnosi se na pravednost. Uzvišeni Stvoritelj kaže: „Allah vam zapovijeda da (…) i kada sudite ljudima, pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah doista sve čuje i vidi.“
Iz prethodnog teksta vidjeli smo da ispuniti emanet, odnosno izvršiti zapovijed sadržanu u prvom dijelu ajeta, znači sačuvati i vratiti drugome ono što je njegov hak (pravo). Pravedno suditi pak znači osigurati da se drugome vrati i dodijeli njegovo pravo. Plemeniti Gospodar je prvo spomenuo emanet, a zatim pravično suđenje, što znači da se u pogledu „ostvarivanja koristi i sprječavanja štete“ treba voditi ispravnim redoslijedom; treba početi od sebe, a potom se baviti drugima. U osnovi, pravičnost je također jedna vrsta emaneta.
Ajet zapovijeda, onima koji upravljaju i presuđuju, da ne budu pristrasni, nego da se vladaju potpuno pravedno. Zapovijed se odnosi na one koji zbog potreba svoga poziva presuđuju i prave raspodjelu među ljudima, ali i na sve one koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., spomenuo u hadisu: „Svi ste pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado …“ (Buhari, Džuma 11; Muslim, Imare 20) Drugim riječima, obuhvata sve vjernike.
Prema onome što se navodi u tefsirima „Tefsir-i Kebir“ i „Ruhu ‘l-bejan“, Hasan el-Basri, rah., je kazao:
„Uzvišeni Allah je upravitelje obavezao sa troje:
- Kada presuđuju, da se ne povode za svojim nefsom
- Kada donose odluku, da ne strahuju od ljudi, nego samo od Allaha, dž.š.
- Da Allahove, dž.š., propise ne mijenjaju za dunjalučku korist.“
Zatim je proučio sljedeća dva ajeta:
„O Davude mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede sa Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onom svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati.“ (Sad, 26)
„Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu, i oni su nad njom bdjeli. Zato se kada budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.“ (Ma'ide, 44)
Divni savjet Uzvišenog Allaha
Nakon zapovijedi o čuvanju emaneta i pravičnosti među ljudima, Plemeniti Gospodar kaže:
„Uistinu je divan Allahov savjet“, što aludira na to da je sreća oba svijeta skrivena u ispunjavanju tog dvoga. Stoga, Njegovoj zapovijedi trebamo biti pokorni u svakom trenutku; trebamo voditi brigu o svojim emanetima i čuvati se činjenja nepravde. Jer, „Uistinu Allah sve čuje i sve vidi.“
Allah, dž.š., čuje naše presude i vidi kako se odnosimo prema emanetima. On Uzvišeni je Taj Koji će dati naknadu za naša djela. Uistinu je opomena iz ajeta radosna vijest za pokorne i upozorenje za nemarne.
Historija čovječanstva svjedoči činjenici da su sreća i zadovoljstvo ljudi oduvijek zavisili od dvoje; od čuvanja emaneta i pravde. Kada su emaneti, odgovorni poslovi, davani onima koji su ih dostojni, i kada se sudilo po pravdi, u društvu su vladali sigurnost, mir i sreća. Suprotno tome, izdaja, pronevjera i nepravda oduvijek su bili izvor nemira, svađa i ratova. I to je ujedno jedan od glavnih uzroka propasti generacija.
Uzvišeni Allah najbolje zna.
