Uzvišeni Gospodar u našoj blistavoj Knjizi, Časnom Kur'anu, kaže:
„U ovom Kur’anu Mi na razne načine objašnjavamo ljudima svakovrsne primjere, ali je čovjek, više nego iko, spreman raspravljati. A ljude, kada im dolazi uputa, odvraća od vjerovanja i od toga da od Gospodara svoga mole oprosta samo zato što očekuju sudbinu drevnih naroda ili što čekaju da ih snađe kazna naočigled svega svijeta. Mi šaljemo poslanike samo zato da donose radosne vijesti i da opominju. A nevjernici se raspravljaju, služeći se neistinama, da bi time opovrgli Istinu, i rugaju se dokazima Mojim i Mojim opomenama. I ima li nepravednijeg od onoga koji, kad se dokazima Gospodara svoga opominje, za njih ne haje, i zaboravlja na posljedice onog što je učinio? Mi na srca njihova pokrivače stavljamo da Kur’an ne shvate, i gluhim ih činimo; i ako ih ti na Pravi put pozoveš oni, kad su takvi, nikada neće Pravim putem poći. Gospodar tvoj mnogo prašta i neizmjerno je milostiv; da ih On za ono što zaslužuju kažnjava, odmah bi ih na muke stavio. Ali, njih čeka određeni čas, od koga neće naći utočišta. A ona sela i gradove smo razorili zato što stanovnici njihovi nisu vjerovali i za propast njihovu tačno vrijeme bismo odredili.“ (Kehf, 54-59)
Allah, dž.š., se u navedenim ajetima posebno obraća nevjernicima koji se inate, a generalno se obraća svim ljudima i naređuje nam da uzmemo pouku iz Njegovih riječi. Kako kažu naši učenjaci, Časni Kur'an je slojevit, sadrži mnoga duboka značenja. Pa tako se u direktnim obraćanjima određenim ljudima ili grupama kriju indirektna upozorenja ili radosne vijesti za neke druge ljude i društva. Svaki ajet trebamo učiti i slušati uzimajući pouku, otvorena srca, kao da se Uzvišeni Allah obraća direktno nama. Ono što Uzvišeni Gospodar naziva Svojim ajetima (znakovima), univerzum i sve što se u njemu dešava, za nas treba biti predmet uzimanja pouke.
Naši mufessiri su navedene časne ajete protumačili na sljedeći način:
„Ono što ljude sprječava od imana i istigfara je njihovo očekivanje očite mudžize (čudo), kakav je bio običaj kod njihovih prethodnika. Na taj način, oni ustvari čekaju da budu upropašteni kao što su bili i prošli narodi, odnosno, čekaju da im dođe očita patnja.“
S druge strane, u navedenim časnim ajetima su i radosne vijesti za vjernike, jer u njima Uzvišeni Allah obznanjuje da zalimima daje određeni rok nakon čijeg upotpunjenja će ih kazniti, te naređuje vjernicima da pokažu izdržljivost i strpljenje i da se ne odvajaju od Pravog puta.
Taj božanski zakon, onako kako je važio tokom cijele historije, jednako važi i za današnje muslimane. U vrijeme kada je islam bio ljudima stran, u vrijeme kada su ashabi, r.anhum, trpili patnje u Mekki-i Mukerremi, ti časni ajeti su bili njihova utjeha i ulijevali su strah u srca nevjernika.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao da je islam započeo sa garibima i da će sa garibima završiti. Taj časni hadis čiju manifestaciju živimo posljednja dva stoljeća, utočište je vjernicima, a utjeha im je pravda Uzvišenog Gospodara.
U prethodno navedenim časnim ajetima, skrivene su i tesavvufske mudrosti i suptilne poruke: „Uzvišeni Allah je u Časnom Kur'anu obznanio robovima nužno potrebno znanje o zahirskim (vanjsko) i batinskim (unutrašnje) pojavama. Međutim, činjenica da su se ljudska srca prepustila nebitnim stvarima ovoga svijeta, da se ljudi trude za isprazne ciljeve, sprječava nas da shvatimo tajne božanske knjige i mnogih mudrosti koje su u njoj skrivene. Čije srce se očisti, taj razumijeva mudrosti govora Uzvišenog Gospodara.
A čišćenje srca od duhovnih prljavština i vraćanje iskonskoj čistoći, zahtijeva poseban nijet i trud. Za to je potrebno biti od onih koji čine zikr i koji ispunjavajući prava Uzvišenog Hakka i Njegovih robova, potpuno čistim ahlakom, pokazuju da je posjedovanje lijepog edeba nužno za vjernika. Takvo stanje se postiže odgojem uz potpunog vodiča, a ti vodiči su su arifibillah zatovi, velikani koji su postigli bliskost sa Allahom, dž.š. Na Zemlji će uvijek biti skupina takvih, sve do Allahove, dž.š., odredbe.
Ibn ‘Adžibe, rah., je rekao:
„Evlije su milost za vjernike. Uzvišeni Gospodar ih šalje u svakom vremenu. Oni ljude savjetuju kako bi ih udaljili od Allahove, dž.š., kazne, podsjećaju ih na radosne vijesti i na lijep način čine sohbet sa njima i upozoravaju ih. Međutim, neki ljudi su okrenuli lice od njihovih upozorenja, udaljili su se od njihovih sohbeta i njihova upozorenja uzimaju za predmet ismijavanja. Nema većeg zalima od onoga ko bude upozoren Allahom, dž.š., i Njegovim časnim ajetima, pa okrene lice i uzoholi se, te zaboravi na nepokornost i grijehe koje je svojim rukama počinio. Razlog tome je perda koja je na srcima takvih ljudi. Prljavština grijeha i nepokornosti obuzela je njihova srca pa ona ne razumiju i ne čuju nikakav vaz niti upozorenje, kao ni radosnu vijest. A ukoliko bi ih pozvao na Pravi put i ukoliko bi ih pozvao da se vrate iz opasnosti u kojoj su, budući da je još u Ezelu određena njihova propast, oni ikada neće krenuti Pravim putem.“
U ogledalu tih riječi, vidimo da su iskreni vjernici ustvari u stanju za koje je potrebno činiti šukur. Medžlisi kojima prisustvuju, istigfari koje donose i svako ponovno kucanje na vrata tevbe razlog su za zahvaljivanje.
„Brate moj plemeniti! Neka ti Uzvišeni Allah podari da činiš ibadete i da budeš pokoran. Nesumnjivo, ja ti preporučujem ono o čemu sam ja lično najviše ovisan, ono za šta ne znam da je ikome više potrebno nego meni. A onaj ko je najbliži stanju propasti, je onaj komo se daje savjet, ali ga on ne prihvata. Tražim od Uzvišenog Gospodara da nam podari istinski zikr i da se sa naših srca podignu perde nemara, zlih misli i sumnji.“
Neka nas Uzvišeni Gospodar, Koji nam je podario iman, ne odvoji od medžlisa sohbeta evlija, jer oni uvijek pozivaju Uzvišenom Gospodaru i dobru, i oni su svoja srca vezali za svoga Vlasnika. Neka nas učini od robova koji slušaju njihova upozorenja i savjete.
Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
