Uzvišeni Gospodar je u navedenom časnom ajetu zajedno spomenuo zahavalnost i iman te ukazao na činjenicu da čovjek neće biti kažnjen, ukoliko bude vjerovao i zahvaljivao.
A u drugom časnom ajetu je rekao:
„(…) I sigurno ćemo zahvalne nagraditi.“ (Al-i ‘Imran, 145)
Zahvalnost je svjesnost o vrijednosti blagodati. Ukoliko čovjek ne bude slijep spram mnogobrojnih blagodati koje mu je Uzvišeni Gospodar podario, ukoliko ih bude svjestan, onda će posjedovati i budno srce koje će zahvaljivati na tim blagodatima. Srce takvog roba neće biti zauzeto brigom zbog blagodati koje ne posjeduje. A kada bude lišen neke od njih, rob će se prisjetiti da posjeduje mnoštvo drugih blagodati. Možda je upravo zbog toga zahvalnost stanje koje donosi nagradu mnogih ibadeta.
Ponos svjetova, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Onaj ko je zahvalan zbog jela koje pojede, (u pogledu nagrade) je poput onoga ko iskazuje strpljivost dok posti.“ (Tirmizi, Kijame 43, Ibn Madže, Sijam, 55)
Zahvalnost je u mnogim časnim ajetima spomenuta zajedno sa imanom i zikrom. Veliki ashab Ibn Mes'ud, r.a., je rekao: „Zahvalnost je polovina imana.“ A u časnom ajetu Uzvišeni Allah kaže: „(…) Obavljanje namaza je najveća poslušnost!“
Prema tome, zahvalnost je stub koji jača iman i kapija za činjenje zikra.
Naši alimi su kazali da je uvijek potrebno zahvaljivati na blagodati imana. Uz to, oni nas podsjećaju da je potrebno činiti šukr i na tome što nam je Uzvišeni Allah poslao Svoga Poslanika, s.a.v.s., kao milost i vodiča. Jer, u ovosvjetskom životu, najveća blagodat jeste blagodat imana. A vesila (sredstvo) našeg imana jeste Ponos svjetova, Allahov Poslanik, s.a.v.s.
Uzvišeni Gospodar u našoj Časnoj Knjizi kazuje da je Iblis ovako rekao:
„‘E zašto si odredio pa sam u zabludu pao’ – reče – ‘kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati, pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!’“ (A'raf, 16-17)
Kao što vidimo, prokleti šejtan se zakleo da će jedan od puteva na kojima će presretati ljude biti put zahvalnosti. Ebu Talib el-Mekki, k.s., je navedene ajete prokomentarisao na sljedeći način:
„Da zahvalnost nije put koji čovjeka vodi ka Allahu, dž.š., prokleti šejtan ne bi pokušavao da ga omete na tom putu. Da oni koji su zahvalni nisu Allahovi, dž.š., dostovi, prokleti Iblis ne bi rekao da će ih biti malo.“
Štaviše, u drugim ajetima, Uzvišeni Allah, kaže: „I Iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio, i oni su se poveli za njim, osim nekolicine vjernika.“ (Saba’, 20)
„A malo je zahvalnih među robovima Mojim.“ (Saba’ 13)
Ebu Talib el-Mekki, k.s., također kaže:
„Onaj ko je istinski zahvalan je onaj ko zahvaljuje na malo blagodati. Dakle, to je onaj ko ustrajno zahvaljuje na samo jednoj blagodati koju posjeduje. To je dio ahlaka rububijeta. Zbog toga je Uzvišeni Allah za Sebe, kao jedno od imena, odabrao ime ‘eš-Šekur.'“
Alimi koji su pojednici irfana, kazali su da je šukur jedan od mekama jekina (čvrsto ubjeđenje). Kako bi se postigao taj mekam, a i ukoliko se postigne, potrebni su trud i strpljenje za njegovo očuvanje. Na taj način rob zadobiva mnoge lijepe osobine, te biva zaštićen duhovnom tvrđavom, a da njegova okolina toga nije ni svjesna.
Kako se postiže stanje zahvalnosti? Zahvalnost se najprije očituje kao svjesnost o tome da sve blagodati dolaze od Uzvišenog Gospodara Kome nema sličnog ni ravnog. To je svjesnost činjenice da u tjeskobi i obilju, sve dolazi od Njega i biva Njegovom raspodjelom. Ta raspodjela manifestuje se u skladu sa božanskim znanjem i mudrošću. Uzvišeni Gospodar kaže:
„Od Allaha je svaka blagodat koju uživate, a čim vas nevolja kakva zadesi, opet od njega glasno pomoć tražite.“ (Nahl, 53)
Svjesnost o tome ko je Davalac blagodati jeste zahvalnost srca. A srce i jezik nisu isto; jezik nešto izgovori, pa zaboravi, a srce, kada nešto usvoji uvijek se prisjeća toga.
Budući da se zahvalnost srca očituje kroz svjesnost o Davaocu blagodati, onda se zahvalnost jezika očituje kroz često i mnogo iskazivanja hvale i zahvale Njemu Uzvišenome, zatim kroz spominjanje blagidati i dobročinstava, te kroz izbjegavanje žaljenja robovima na Uzvišenog Gospodara.
Ponos svjetova, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je jednog čovjeka upitao:
„Kako si osvanuo?“
Čovjek odgovori: „Osvanuo sam u dobru.“
Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga opet upita: „U kakvom stanju si osvanuo?“
Čovjek opet reče: „Osvanuo sam u dobru.“
Nakon što ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao i treći put, čovjek reče:
„Elhamdulillah, neka je hvala Allahu pa sam osvanuo u dobru.“ Na to mu Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče:
„To je ono što sam želio da kažeš.“ (Taberani, el-Evsat, br. 4372; Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 4448-4449)
Velikani iz generacije selef-i saliha bi pri međusobnom susretu jedan drugog uvijek pitali za stanje. To bi činili samo kako bi onaj drugi izrekao zahvalu Allahu, dž.š., te kako bi tako i oni imali udjela u njegovoj nagradi.
Jedan arif je savjetovao sljedeće: „Kada nekoga želiš upitati za stanje, ukoliko znaš da će se žaliti na Uzvišenog Gospodara i da će iskazati svoje nezadovoljstvo kaderom, ni slučajno ga ne pitaj kako je. U protivnom, imat ćeš udio u njegovom žaljenju i neznanju.“
Ustrajnost na Pravom putu također je odraz zahvalnosti. Ustrajnost u ibadetima, odraz je zahvalnosti. Činjenje ibadeta tijelom, kako u bolesti tako i u zdravlju, izraz je zahvalnosti na blagodati tijela. A zahvalnost imetkom očituje se kroz trošenje i udjeljivanje u skladu sa Allahovim, dž.š., zadovoljstvom.
Završimo sljedećim časnim ajetom:
„Ako vi budete brojali Allahove blagodati, nećete ih nabrojati, – Allah, uistinu, prašta i samilostan je.“ (Nahl, 18)
Neka nam Uzvišeni Gospodar podari svjesnost o vrijednosti blagodati koje nam je podario.
Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
