Svi vjernici su istomišljenici sa Uzvišenim Allahom i Njegovim Poslanikom, s.a.v.s. Njihova lica su okrenuta prema kibli, a srca otvorena jedno prema drugom. Čak i ako imaju mnoštvo nedostataka, dragulj imana u njihovim srcima čini ih dostojnim ljubavi i poštovanja.
Iz te ljubavi i zajedništva rađa se jedan zakon, veoma širok i opsežan. A ako smo još okupljeni pod istim krovom, u istom safu i halkama, onda je taj zakon još širi i još opsežniji.
Nepoštivanje tog časnog zakona donosi veliku propast. Suprotstavljanje zapovijedi koja naređuje bratstvo među vjernicima izaziva Allahovu srdžbu.
Zakon i prava
Islam je vjera prava i istine. Pod tim, naravno, ne mislimo na istinu koja se traži na sudovima. Riječ „hak“ koja se u islamu koristi u značenju prava i istine u rječnicima se prevodi kao „očita istina, ono što je ispravno, ono čije postojanje je neupitno“. Antonim riječi „hak“ je riječ „batil“, koja se prevodi kao „ono što nema nikakvo utemeljenje, ono što ne postoji“. (Ibn Manzur, Lisanu ‘l-Arab)
Jedno od Allahovih lijepih imena je ime Hak. Jer, Njegovo postojanje je apsolutno, On je Taj Koji uistinu postoji, Koji ima svojstvo „vadžibu ‘l-vudžud“, što znači da je Njegovo nepostojanje nezamislivo, i da sve drugo postoji i opstoji samo s Njim. Sva druga božanstva, sem Njega, su batil, sa aspekta stvaranja nemaju niti najmanji udio.
Sve što Allah, dž.š., stvara, sve što On želi i određuje je hak. Gledano sa tog aspekta, sve ono što On stvara, živo i neživo, sve odlike, sposobnosti, ovlasti i prilike koje daje stvorenjima su hak.
Ukratko, riječ hak ima dva glavna značenja; označava nešto što neupitno postoji, i označava ovlasti koje Uzvišeni Allah daje Svojim robovima. Stoga, svi propisi hak vjere – islama, su hak. Ovlasti koje nije dao Allah, dž.š., i koje kod Njega Uzvišenog nisu priznate, su batil. Dakle, neosnovane su i izmišljene. Jer, one zapravo i ne postoje. Bez obzira o kome se radilo, svako ovlaštenje i dodjeljivanje prava koje nije u skladu sa propisima Uzvišenog Allaha je batil, jer je neosnovano. Uzvišeni Gospodar u Časnom Kur'anu kaže: „I reci: ‘Došla je istina, a nestalo je laži; laž zaista nestaje!“ (Isra’, 81)
Stoga, svaki propis, te ovlast i pravo koje je Uzvišeni Allah dodijelio nekome su hak, a skup njih čini zakon. Naprimjer, Uzvišeni Gospodar je zabranio kamatu i blud; to je hak i tako je ispravno. Dozvoljavanje kamate i bluda je batil – oprečno poretku koji je postavio Allah, dž.š.
U svakodnevnom životu najčešće govorimo o pravima koja pripisujemo ljudima, kao što su naprimjer pravo na život, pravo na slobodu, imetak i sl. A zapravo sve što postoji, i sami ljudi, pripada Allahu, dž.š. Nijedno stvorenje samo sobom nema ni pravo ni ovlast. Sva prava pripadaju Stvoritelju. On je Taj Koji je sve što postoji u kosmosu, i živo i neživo, stvorio u savršenom poretku i svim stvorenjima dao određene prilike i prava. U svijetu koji je stvorio i koji održava čovjeku je dao mogućnosti i prava, koja su u potpunom skladu sa suptilnim poretkom koji je uspostavio. (Rahman, 1-13)
Shodno tome, ukoliko čovjek djeluje unutar Allahovih propisa, on je dio savršenstva univerzuma; ne narušava njegov poredak. Ukoliko pak radi suprotno propisima, narušava se cijeli poredak. Zbog činjenice da onaj ko tako čini narušava i svoja, a i prava drugih stvorenja, te iznevjerava povjereni mu emanet, on zapada u zulum i biva zalimom. Jer, takvim postupanjem napustio je ono što je istinito, a prihvatio ono što je isprazno i lažno.
Allahov, dž.š., hak i hakovi ljudi
Kao ljudskim bićima, dodijeljena su nam određena prava i odgovornosti. Da bismo mogli koristiti ta prava i ispunjavati dužnosti, date su nam volja i snaga. Zahvaljujući volji i snazi mi možemo koristiti pružene nam prilike. Jedemo, pijemo, hodamo, volimo, ljutimo se, stupamo u brak, kupujemo, prodajemo.
Ukoliko sve te poslove činimo poštujući prava i izvršavajući dužnosti kojima nas je Allah, dž.š., zadužio, živimo u skladu sa ciljem svoga stvaranja i čuvamo sklad u univerzumu. Ako pak ne poštujemo prava i ne ispunjavamo svoje dužnosti, postupamo suprotno istini i narušavamo cijeli Allahov poredak.
Prava ili hakovi kojima je Uzvišeni Gospodar zadužio čovjeka, a koja u cijelosti pripadaju samo Njemu, u djelima fikha se dijele na dvije vrste: hakovi prema Allahu, dž.š., i hakovi prema ljudima.
Hakovi prema Allahu, dž.š., obuhvataju djela naređena za dobrobit čovjeka i cijele zajednice. Tu spadaju ibadeti, među kojima je i zekat, kao pravo zajednice, koji osigurava korist cjelokupnom društvu. Kada ljudi izvršavaju svoje ibadete, oni bivaju robovi kakvim je Allah, dž.š., zadovoljan i obrazuju zajednicu kakvu Allah, dž.š., želi.
Prava ljudi su ona prava koja je Gospodar svjetova dodijelio svakom čovjeku posebno, kao što su naprimjer pravo na stanovanje, pravo na ličnu imovinu i slično. Rob može odustati od svoga prava, ali ne smije narušavati prava drugih ljudi.
Allahov zakon
Vjerozakon obuhvata veliki dio islamskih nauka, počevši od fikha, prostirući se na sve grane gdje se spominju riječi hak ili pravo, pri tome podrazumijevajući sva prava, kako ovosvjetska tako i ahiretska, batinska i zahirska, i cjelokupan ahlak. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u jednom hadisu rekao:
„Musliman kod muslimana ima šest prava: kada ga sretne da mu nazove selam; kada ga pozove, da se odazove pozivu; kada mu zatraži savjet, da ga posavjetuje; kada kihne i kaže ‘elhamdulillah’, da mu kaže ‘jerhamukellah’; kada se razboli, da ga obiđe; i kada preseli, da mu dođe na dženazu.“ (Muslim, Selam, 5)
Onome ko ne pazi na spomenuta prava muslimana, vjerozakon ne predviđa nikakvu kaznu, međutim, takva osoba će pred Allahom, dž.š., odgovarati zbog toga. Shodno tome, sva prava koja je dodijelio i postavio Uzvišeni Allah, ubrajaju se u Njegov zakon, bez obzira da li određene stvari bile tretirane zemaljskim zakonom ili ne.
Hak-poredak u kosmosu
Plemeniti Stvoritelj pred našim očima prostire savršeni poredak, o kojem nam u Časnom Kur'anu kaže:
„Milostivi, poučava Kur'anu, stvara čovjeka, uči ga govoru, Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove, i trava i drveće se pokoravaju, a nebo je digao. I postavio terazije, da ne prelazite granice u mjerenju. I pravo mjerite i na teraziji ne zakidajte! A Zemlju je za stvorenja razastro, na njoj ima voća i palmi sa plodom u čaškama, i žita sa lišćem, i miomirisna cvijeća, pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete!“ (Rahman, 1-13)
Svaki čovjek ima prijatelje s kojima dijeli iste vrijednosti i koji su njegove srodne duše. Njih voli na poseban način, prema njima gaji duboke emocije i od njih očekuje da se prema njemu odnose drugačije. Kada njegova očekivanja budu iznevjerena, tužan je i slomljen.
Je li srčana povezanost nešto što ostaje samo na polju emocija, ili istomišljenici i bliski prijatelji, i prema Allahovom, dž.š., zakonu jedni kod drugih imaju posebna prava i odgovornosti?
Zakon bratstva
Zakon bratstva se temelji na Allahovim, dž.š., riječima:
„I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali milošću Njegovom prijatelji (…)“ (Al-i ‘Imran, 103)
„Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.“ (Hudžurat, 10)
Termin „braća“ obuhvata sve one koji vjeruju u Allaha, dž.š. To je Allahov zakon od ezela do ebeda (od praiskona do vječnosti) i u njega nema nikakve sumnje. Sintagma „oni koji vjeruju u Allaha, dž.š.“, znači oni koji Uzvišenog Allaha prihvataju kao Stvoritelja Koji sve stvara, održava i rastvara; oni koji imaju povjerenja u Njega Uzvišenog i nedvojbeno znaju da ih On Uzvišeni uvijek gleda i da je uvijek s njima. I ne sumnjaju da Allah, dž.š., daje i život i smrt, i da će na kraju svi Njemu polagati račun.
Obzirom da su vjernici proglašeni braćom, prirodno je da jedni prema drugima imaju obaveze i odgovornosti. Imperativ iz ajeta „pomirite vaša dva brata“ ukazuje na veličinu odgovornosti. Tē i još mnoge druge obaveze među vjernicima obrazuju „zakon bratstva“.
Svi vjernici jedni prema drugima imaju prava i dužnosti, međutim, tamo gdje se rodi bliža i snažnija veza, tu se povećavaju i prava i odgovornosti. Naprimjer, daleko od nas postoje vjernici koje možda nikad nećemo vidjeti, ali smo obavezni da činimo dovu za njih, da se radujemo njihovom dobru a rastužujemo zbog njihove nesreće. A ako smo u mogućnosti, dužni smo i da im pomognemo.
Sa nekim vjernicima dijelimo istu domovinu, sa nekim smo komšije, a sa nekim rođaci ili prijatelji. Sa nekim od njih imamo prijateljstvo koje prati i mnoštvo uspomena. Bili smo zajedno u mnogim hairli poslovima, u namazu, zikru, stjecanju znanja, na umri, hadžu, na putovanjima, svadbama, i bajramima. Srca su nam zajedno kucala, zajedno smo plakali i zajedno se smijali.
U takvoj vezi postoji mnogo više odgovornosti i obaveza. Dakle, uslijed jačanja i širenja veza koje započinju imanom, šire se i prava i dužnosti. To je „zakon srca“ ili „zakon srodnih duša“ o kojem ćemo govoriti.
Plodovi bratstva
Kao što rekosmo, umnožavanjem prilika koje rađa bratstvo, i jačanjem veza, povećavaju se i odgovornosti i obaveze. Naprimjer, ako su dva muslimana komšije, tome se dodaju i komšijska prava. Ako su rođaci, imaju i obavezu čuvanja rodbinske veze koja također donosi određena prava i dužnosti.
Iskreno prijateljstvo, spomenuto u Kur'anu, predstavlja veoma blisku vezu. Kada sa bratom vjernikom provodimo mnogo vremena, među nama se javlja iskrena ljubav. Međutim, temelji na kojima se zasniva naše prijateljstvo su jako važni. U vezi s tim Imam Gazali, rah., kaže:
„Prijateljstvo se ponekad rađa samo od sebe, kao što je slučaj sa prijateljstvima nastalim iz komšijskih odnosa, škole, posla ili putovanja. Ipak, ponekad je prijateljstvo rezultat svjesnog izbora sa određenim ciljem. Mi ovdje govorimo o tom prijateljstvu. Jer u vjeri, dobrovoljni izbor je ono što se podstiče i za što slijedi nagrada.
Prijateljstvo podrazumijeva druženje i bliskost. A to se ostvaruje samo kad čovjek voli. Jer, svako izbjegava ono što ne voli i sa onim koga ne voli ne želi bliskost. Osoba može voljeti drugu osobu iz dva razloga:
- da je voli zbog nje same, bez ikakvog dodatnog razloga, i bez cilja da tom ljubavlju bilo šta postigne
- da je voli zbog nekog cilja, tj. da je voli radi nekih dunjalučkih ili ahiretskih blagodati, ili pak radi Allaha, dž.š.“ (Gazali, Ihja, tom 2, str. 162)
Može nam se, dakle, desiti da zavolimo nekoga iz razloga što nam se sviđa njegov ahlak, znanje ili izgled. Sve dok se takva ljubav dešava u granicama dozvoljenog, ona je dozvoljena.
Ljubav zbog nekog dunjalučkog interesa vrednuje se prema tom interesu. Ukoliko je ono čemu se teži ili zbog čega se voli halal, i ljubav je halal, ukoliko je haram i ljubav je haram.
Ljubav radi Ahireta i radi Allaha, dž.š., je ljubav koja treba da bude između dva prijatelja vjernika. Ljubav samo radi Allaha, dž.š., je najuzvišenija ljubav. Iako je i ljubav radi ahiretskih blagodati jedna vrsta ljubavi radi Gospodara, Imam Gazali, rah., ipak naglašava da ljubav među prijateljima treba da bude samo radi Allaha, dž.š.
Voljeti radi Allaha i mrziti radi Allaha, dž.š.
Ljubav radi Allaha, dž.š., ima veliku vrijednost, ali istu vrijednost ima i mržnja tj. ljutnja radi Njega Uzvišenog. To možemo definisati ovako:
Prijateljstvo je plod lijepog ahlaka. Imam Gazali, rah., kaže da je lijep ahlak najveća vrlina, koju je Allah, dž.š., pohvalio kod Svoga Miljenika, s.a.v.s.: „(Poslaniče) Ti si, zaista, najljepše ćudi.“ (Kalem, 4)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je također rekao: „Ono što najviše ljude vodi u Džennet jesu strah od Allaha i lijep ahlak.“ (Tirmizi, br. 2004; Hakim, Mustedrek, 4/324)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je Ebu Hurejreu, r.a., rekao:
„O Ebu Hurejre, prigrli lijep ahlak!“, na što ga je ovaj plemeniti ashab, r.a., upitao:
„Šta je to lijep ahlak, o Allahov Poslaniče?“
„Da ideš onome ko tebi ne dolazi, da oprostiš onome ko tebi zulum čini i da daješ onome ko tebi ne daje (eto to je lijep ahlak).“, odgovori mu Allahov Poslanik, s.a.v.s. (Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 7725)
U drugom hadisu se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. rekao: „Meni najbliži od vas su oni koji imaju najljepši ahlak. Oni su ponizni, sa svima se lahko sprijatelje i sa njima se drugi lahko sprijatelje.“ (Taberani, el-Evsat, br. 835; Ibn Ebi ‘d-dunja, es-Samtu ve adabi ‘l-lisan, br. 255; Hejsemi, ez-Zevaid, 8/21; el-Muttaki, Kenzu ‘l-ummal, br. 5215)
Od njega, s.a.v.s., se također prenosi i da je rekao:
„Vjernik se sa lahkoćom ophodi sa svima, i sa njim se ljudi ophode sa lahkoćom. Nema dobra u onome ko se ni sa kim ne slaže i ko ne dozvoljava da mu se iko približi.“ (Ahmed, Musned, 5/335; Hakim, Mustedrek, 1/23; Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 8119-8121; Ibn Asakir, Tarihu Dimešk, 5/432)
„Oko Arša će biti postavljena prijestolja od nura. Na njima će sjediti ljudi čija će odjeća biti od nura, a lica će im sijati nurom. Oni nisu ni poslanici ni šehidi, ali će ih s divljenjem i poštovanjem gledati i poslanici i šehidi.“
„Ko su oni?“, upitaše časni ashabi, r.anhum, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovori:
„To su oni koji su se voljeli radi Allaha, družili radi Allaha i jedni druge posjećivali radi Allaha Uzvišenog.“ (Ebu Davud, Buju’, 46; Nesai, Sunen-i kubra, br. 11172; Hakim Tirmizi, Nevadiru ‘l-usul, 2/326; Sujuti, ed-Durru ‘l-mensur, 4/372; Ševkani, Fethu ‘l-kadir, 2/458)
Osobe koje trebamo uzimati za prijatelje radi Allaha, dž.š., prema Imamu Gazaliju, rah., trebaju biti pametne, lijepog ahlaka, daleko od grijeha i bid'ata i bogobojazne, te ne smiju biti od onih koji žude za dunjalukom.
Samo oni koji posjeduju navedene odlike mogu biti istinski prijatelji i dostovi. Ljubav prema njima i druženje s njima upotpunjava čovjeka i približava ga Allahu, dž.š.
Voljeti osobu, a ljutiti se na djela
Obzirom da je ljutnja radi Allaha, dž.š., sastavni dio ljubavi prema Njemu Uzvišenom, važno je pojasniti šta je to zapravo. Jer, Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Ko voli radi Allaha, ljuti se radi Allaha, daje radi Njega i suprostavlja se radi Njega, taj je upotpunio svoj iman.“ (Ebu Davud, Sunnet, 16)
Imam Gazali, rah., naglašava da je ljutnja radi Allaha, dž.š., važna koliko i ljubav, te kaže:
„Znaj da onaj ko voli radi Allaha, dž.š., treba i da mrzi tj. da se ljuti radi Njega Uzvišenog. Ako nekoga voliš zato što je pokoran Gospodaru i zato što ga Gospodar voli, isto tako treba da se ljutiš na njega kada je nepokoran Gospodaru.
Ako nekoga volimo zbog nečega, onda je prirodno da se ljutimo na njega ukoliko učini nešto što je u suprotnosti sa onim zbog čega ga volimo. Ljubav i mržnja su poput bolesti koja je skrivena u srcu, pokazuju se samo u trenucima kada nadvladaju osobu. Pokazuju se kroz njene postupke i ponašanja, kao što su približavanje i udaljavanje, slaganje i suprotstavljanje.
Kada ljubav preraste u djelo, to nazivamo prijateljstvom, bliskošću. Kada ljutnja ili mržnja preraste u djelo, to nazivamo neprijateljstvom. Zbog toga je Allah, dž.š., upitao Svoga poslanika Musaa, a.s.: ‘Jesi li ikoga volio radi Mene? Jesi li ikome bio neprijatelj radi Mene?’
Ako je riječ o osobi koja je stalno u pokornosti Allahu, dž.š., ljubav prema njoj je jasna i očita; takvu osobu jednostavno voliš. Ukoliko osoba javno čini grijehe i nepokorna je Allahu, dž.š., na nju se ljutiš. Međutim, šta je sa onim ko je pomiješao pokornost i nepokornost? Sa onim ko je i pokoran i nepokoran Allahu, dž.š.?
Je li moguće nekoga istovremeno i voljeti i ne voljeti? Jer, to su dva potpuno oprečna stanja srca. Isto tako, oprečni su i njihovi ishodi; ishod ljubavi je prijateljstvo, a mržnje neprijateljstvo.
Iako zvuči kao paradoks, to su ipak dva stanja koja ne isključuju jedno drugo, kako u odnosima među ljudima tako i kod Allaha, dž.š. Ukoliko neka osoba posjeduje i pozitivne i negativne osobine, s jedne strane, prema njoj treba gajiti ljubav, a s druge strane, treba iskazati negodovanje spram njenih loših strana i postupaka. Naprimjer, ukoliko čovjek ima sina koji je odan hizmetu i oštrouman, ali je istovremeno i griješnik, taj čovjek će voljeti njegove vrline, ali će se istovremeno ljutiti na njegovo griješenje.
Vjernik se tako treba odnositi prema svima. Prema svakoj osobi treba postupati onako kako zavrjeđuje. Ponekad će iskazati ljubav, a ponekad ljutnju; ponekad će se udaljiti, a ponekad približiti; ponekad će se sprijateljiti, a ponekad prekinuti prijateljstvo.
Ako kažeš: ‘Svaki musliman je u pokornosti samim tim što je musliman. Kako se mogu ljutiti na njega?’, odgovor je: ‘Prema njemu gaji ljubav zbog toga što je musliman, a ljuti se zbog njegovih grijeha. Prema njemu se nemoj ponašati kao što bi se ponašao prema nevjerniku i velikom grješniku. Neka između njih bude jasna razlika. Razlika je u tome što njega voliš jer je musliman i što on kod tebe ima određena prava.'“ (Gazali, Ihja, tom 2, str. 166 – 167)
Upozorenja i opomene
Kao generacija koja je odrasla pod utjecajem kulture koja zna samo za ovaj svijet, koliko god da činimo tevbu, utjecaj zapadnjačkih mislilaca se može vidjeti u našim djelima. Stoga, naša obaveza je da jedni druge upozoravamo, a kada upozorenje ne urodi plodom, da se ljutimo sve dok osoba ne odustane od grijeha koji čini. Jer, prijateljstvo radi Allaha, dž.š., zahtijeva od nas da se u dobru volimo, a u zlu opominjemo i odvraćamo od grijeha.
Naše mjerilo je jasno: Allahova Knjiga i Poslanikov Sunnet. Svaki vjernik, bio star ili mlad, muškarac ili žena, alim (učen) ili džahil (neuk), obavezan je da to prihvati. U suprotnom, bit ćemo lovina šejtana i ljudi koji su se pretvorili u šejtane.
Na to posebno trebaju paziti oni koji djeluju unutar velikih zajednica kao što su vakufi i udruženja. Upozorenja i opomene trebamo shvatiti kao blagodat, te svoje ponašanje uskladiti sa časnim Šerijatom, nastojeći da otklonimo sve nedostatke. Molim Uzvišenog Allaha da nam svima podari pronicljivost i istrajnost na Pravom putu.
Prava i dužnosti bratstva
Prva i dužnosti između braće na Allahovom putu i istinskih prijatelja, možemo sažeti na sljedeći način:
- Jedni drugima pomažu po svim pitanjima u skladu sa svojim mogućnostima
Putnici na Allahovom putu, jedni druge pomažu imecima i životima, nastojeći otkloniti teškoće jedni drugih. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Dva brata vjernika su kao dvije ruke koje peru jedna drugu. Kada se dva vjernika sretnu, uistinu Allah, dž.š., dadne da se okoriste jedan od drugog.“ (Sulemi, Adabu ‘s-sohbe, str. 61 (br. 128); Dejlemi, Musnedu ‘l-Firdevs, br. 6411; Ibn Šahin, et-Tergib fi fedaili ‘l-a'mal, br. 433; el-Muttaki, Kenzul-ummal, br. 765, Zebidi, Ithafu ‘s-sade, 7/13-14)
„Od dva prijatelja koji se vole, Uzvišenom Allahu je draži onaj koji se ljepše odnosi prema svome prijatelju.“ (Buhari, Edebu ‘l-mufred, br. 544; Ibn Hibban, Sahih, br. 566; Hakim, Mustedrek, 4/171; Begavi, Šerhu ‘s-sunne, 13/52)
- Ne ogovaraju jedni druge i ne svađaju se
Bratstvo u ime Allaha, dž.š., zahtijeva da čovjek pazi na svoj jezik, kako ne bi izgovorio nešto što njegov brat ne voli. Uzvišeni Allah je zabranio gibet (ogovaranje) riječima: „i ne ogovarajte jedni druge.“ (Hudžurat, 12)
Međutim, ako se radi o situaciji u kojoj je potrebno primijeniti princip naređivanja dobra i odvraćanja od zla, onda nije ispravno šutjeti. Čak i ako se to ne sviđa sagovorniku, dužnost ga je, na lijep način opomenuti. Jer, to je za njegovo dobro, makar mu to i ne odgovaralo.
Imam Gazali, rah., u vezi s tim kaže:
„Ako tražiš nekoga ko je čist od svih nedostataka, onda se moraš udaljiti od svih ljudi. Jer, prijatelja bez mahane ne možeš naći. Pri svakom čovjeku se nalazi i dobro i loše. Ako je pri nekome više dobra nego zla, onda je to ono što tražiš. Častan vjernik neprestano misli na dobro svoga brata. Ako tako čini, u srcu njegovog brata rast će ljubav i poštovanje prema njemu. A munafik (licemjer), osoba niskog karaktera, stalno istražuje mahane i nedostatke.“
- Jedni druge podstiču i podržavaju lijepim riječima
Brat bratu treba da kaže da ga voli. A kada brata zadesi neka nevolja, treba da ga upita kako je i da mu da do znanja da je srcem s njim. Uz to, treba biti tužan i zabrinut zbog njegovih problema. I riječima i djelima treba mu dati do znanja da je i on tužan zbog onoga što je njega rastužilo. Također, i u trenucima radosti treba mu pokazati da je s njim i da dijeli njegovu radost. Suština bratstva je zajedničko dijeljenje i sreće i tuge. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Kada neko od vas zavoli svoga brata, neka mu to kaže.“ (Ebu Davud, br. 5124; Tirmizi, br. 2392; Hakim, Mustedrek, 4/171)
- Opraštaju greške i nedostatke jedni drugima
Imam Gazali, rah., kaže:
„Greška koju napravi tvoj brat je, ili greška u vjeri tj. činjenje grijeha, ili greška u odnosu prema tebi, tj. narušavanje nekog prava bratstva.
Ako čini grijeh i ugrožava svoju vjeru, tvoja dužnost je da ga lijepo posavjetuješ i pomogneš mu da se vrati na Pravi put i popravi svoje stanje. Ako to ne pomogne i ako nastavi istrajavati u svom grijehu, onda poslušaj riječi Ebu Derdaa, r.a.: ‘Ako se tvoj brat promijeni i pokvari svoje stanje, nemoj ga odmah napuštati. Stanje brata vjernika nekad će se pokvariti a nekad popraviti. On neće uvijek ostati u lošem stanju.'“
U jednom hadisu koji prenosi Imam Buhari, rah., navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
„Pomozite vašem bratu i kad je zalim i kad je mazlum.“
Plemeniti ashabi, r.anhum, su upitali:
„O Allahov Poslaniče, mazlumu ćemo pomoći, ali kako da pomognemo zalimu?“
„Spriječite ga da čini zulum. Tako ćete mu pomoći.“, odgovorio je Allahov Poslanik, s.a.v.s. (Buhari, Mezalim, 4)
- Upućivanje dove za brata, dok je živ i nakon što preseli na Ahiret
Čovjek za svoju porodicu, svoje bližnje, i sve koje voli, treba tražiti i željeti isto što želi i za sebe. Kako god čini dovu za sebe, isto tako treba činiti dovu i za brata vjernika. Jer, onaj ko čini dovu za svoga brata vjernika, time zapravo čini dovu i za sebe.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Kada neko čini dovu za svoga brata u njegovom odsustvu, melek kaže: ‘To što tražiš dat će se i tebi’.“ (Muslim, br. 2732; Ebu Davud, Vitr, 29; Ibn Madže, Menasik, 5; Ahmed, Musned, 6/452)
- Iskrenost i odanost
Odanost u prijateljstvu podrazumijeva ljubav i prijateljstvo do kraja života. Štaviše, odani prijatelj nastavlja prijateljstvo sa djecom i prijateljima svoga prijatelja, čak i nakon njegove smrti.
- Vjernik ne primorava svoga brata da čini ono što bi za njega predstavljalo teškoću
Vjernik uvijek treba nastojati da razveseli svoga brata, da otkloni njegove teškoće i preuzme dio njegovog tereta, kako bi mu olakšao. I dok to radi ne treba očekivati zahvalnost i protuuslugu. Ne treba činiti ništa što bi njegovog brata dovelo u situaciju da se pred ljudima osjeća poniženo.
Kada vjernici paze na navedena prava i dužnosti, među njima se rađa još veći muhabet, nestaje nepovjerenja i razilaženja, i postižu džennetsku sreću na dunjaluku.
Kao muslimani, dužni smo da sebi postavimo takav cilj i da se trudimo u tom pravcu, kako zbog sebe tako i zbog cijelog čovječanstva.
Da nam Uzvišeni Allah podari ispravno shvatanje.