Sejjid Mubarek Erol
Uljudnost svojstvena muslimanu
Jedno od mnogih nužnih stvari za život ljudi jeste i življenje na okupu u zajednici. S tom nužnošću formirale su se prije svega porodice, zatim mahale, sela, kasabe i gradovi, formirala se tzv. Zajednica ljudi oko zajedničkog identiteta. Zajednički život je moguć samo uz određen red, usklađenost i poredak. Moraju postojati međusobno potpomaganje i solidarnost. Na ovaj način se može postići ono za čim se ima potreba, obezbijediti mir i spokoj, te se samo ovako može pripremiti ambijent za vječni život.
Naš Gospodar koji je uspostavio stalan i kontinuiran poredak svakom stvorenju i postojanju u svemiru naznačio je, sve do jednog, principe i pravila potrebne za ustrojstvo čovjekovog života, te njegov dunjalučki i ahiretski selamet (spas) vezao za slijeđenje tih principa. Čovječanstvo je prošlo kroz mnoge etape počevšiod prvog čovjeka i prvogposlanika Adema, a.s., vođeno s jedne strane Objavom, a s druge svjetlom vlastite spoznaje i iskustva. Na koncu, uzvišeni Hakk šalje najpotpunijeg vodiča, odnosno Kur'an-i Kerim. Na taj način je ljudski život u dunjalučkom i ahiretskom pogledu doveden do savršenstva (kemal). Naša sveta knjiga Kur'an poziva čovjeka svojstvima koje priliče njegovoj časti i dostojanstvu, odnosno poziva ga jednom životu u skladu s njegovom čistom i ispravnom prirodom. Ona je postavila principe mnogo važne za lijep ahlak i edeb, što nam je prijeko potrebno u životu. Tokom vjekova mnoge pravne korekcije i fi lozofski sistemi koji su nastojali da međuljudske odnose dovedu u liniju pravde dolične čovjeku – konačno su našli pravu mjeru s islamom. S islamom ljudski život je dobio na kvaliteti i ljepoti, a čovječanstvo je naučilo o uljudnosti, ljubaznosti i čistoći ahlaka.
Čovjek od svog rođenja aktivno stupa u odnose sa svojom okolinom. Ti odnosi se oblikuju prema kalupima usvojenim u zajednici i kulturi u kojoj se osoba nalazi. To ukratko zovemo pravilima lijepog ponašanja. Kao što smo rekli na početku, vjera je najveći izvor lijepog ponašanja. Prema tome, jedan musliman u zajednici bi se trebao tako i ponašati. Čovjek biva prihvaćen u društvu u kojem živi sukladno svom lijepom ponašanju, ili biva izložen njegovim reakcijama. Osoba se u mjeri svog lijepog ponašanja i uljudnosti izdvaja i počne uzimati za primjer. U osnovi, ako se uzme u obzir da je lijepo ponašanje svojstveno samo čovjeku, a ne i ostalim stvorenjima, razumije se da čovječanstvo ima veliku potrebu za njim. Osobina koju mora imati jedan vjernik jeste poštivanje svih prava, počevši od onih Gospodarevih.
Ukoliko se čovjek bude pridržavao adaba i bio uljudan u međusobnim odnosima sa svojom okolinom, poboljšat će mu se život u zajednici, te će nastaviti da živi u harmoniji i skladu. Zadobit će mir, spokoj i blagostanje. Suprotno tome, ako u jednom društvu odnosi budu iskvareni, ako se ljudi jedni prema drugima budu ponašali grubo i neljubazno, nema potrebe tražiti neki drugi izvor nemira, dovoljne su im ta nemarnost i grubost. S takve zajednice povlači se rahmet i podiže bereket. Na mjestima gdje ljudi nemaju poštovanja jedni prema drugima urušava se temelj zajednice, zaboravlja lijepi ahlak pomaganja i tolerancije te se rađa svaki oblik nasilja. U ovakvoj vrsti općeg nereda duhovni svijet pojedinaca je u velikoj opasnosti. U mjestima gdje svako na svakog viče, gdje niko nikom ne pridaje važnost, gdje umjesto ljubavi vlada grubost – zar naovakvim mjestima može biti riječi o duhovnosti?
Pristojnost, ljubaznost i uljudnost su među najvažnijim ljudskim osobinama, a potječu iz dva izvora: poštovanja (hurmet) i ljubavi (muhabbet). Između ljubavi i poštovanja postoji bliska veza. Bilo da je urođena, bilo da je stečena odgojem, prefi njenost se upotpunjuje s jednostavnošću i poniznošću. Svojstva edeba i stida su prihvatljiva i cijenjena, i jedino ona priliče čovjeku. Ta svojstva su jedno od najvećih Allahovih počasti. Prekoračivanje (ifrat) i nedostatnost (tefrit) mogu pokvariti ljubaznost, kao što mogu pokvariti i sve drugo. Edeb i stid u toj tački osiguravaju zaštitu iskrenosti i ravnoteže. Očuvanje uravnoteženosti u jelu, piću, pa i u drugim poljima života, jest stvar ljubaznosti i lijepog odgoja. Jedan pristojan čovjek svakako da voli lijepo pojesti, lijepo se obući, pa i lijepo se zabaviti, ali u svemu tome ponašat će se po adabima i pravilima lijepog ponašanja.
Jedan uljudan i učtiv čovjek ne pristupa džematu da bi sebe pokazao svijetu, već zato što on tamo treba da bude. Da li drugima njegovo bivanje u džematu donosi dobro ili zlo, to on sam treba da preispita i da se ponaša osjetljivo. Ne ide na mjesta gdje nije pozvan i ne izbjegava da ide na mjesta na koja je pozvan. Kad govori, ne aludira na sebe, odnosno ne priča direktno o sebi, ne priča svakom ono što radi i čini. Ne pokazuje sadaku koju je dao ili dobro koje je učinio, tačnije, stidi se da to bude pokazano. Ako po nekom pitanju nije najbolje upućen, on šuti, i ako zna, neće se nametati da kaže. Prema odraslim i starijim je pun poštovanja, sa svojim vršnjacima je druželjubiv, pristupačan, a prema mlađim i djeci je samilostan. Odjeća na njemu je uvijek čista i uredna. Nasmijanog je lica i gostoljubiv. Onaj ko mu dođe od njeg se rastane zadovoljan. Ako je i siromašan, nije zavidan. Mnogo je vjeran i odan. Voli svoju porodicu i rodbinu, pridaje važnost njihovom zdravlju i blagostanju. Ni u kom slučaju se ne ponaša ravnodušno u vjerskim, državnim i porodičnim obavezama. Ne žali da pohizmeti čak i podnoseći muke zarad dobrobiti drugih. Ne istražuje mahane drugih, baš suprotno – prekriva ih, a sebe uvijek vidi nedostatnim i s mahanom.
Da bi se čovjek zaogrnuo odjećom prefinjenosti, uljudnosti i ljepote, potreban mu je odgoj (terbijet). To mu je krajnje neophodno u porodici, u školi i u svakom drugom okruženju gdje živi. Najvažnije od svega je odgoj samog sebe. Svaki čovjek je obavezan da sebe upotpuni. Početna i temeljna tačka ljudskosti čovjeka prema sebi, prema ostalim ljudima i na kraju krajeva prema svim stvorenjima jeste činjenica da je on stvoren na zemlji kao halifa (namjesnik) uzvišenog Gospodara. To znači da je on u smislu postojanja odabrano stvorenje. U tom slučaju tako se treba i ponašati. S druge strane, on je rob. Na kojem god da je mjestu, mekamu ili položaju, gdje god da se nalazi, on nikada nije prepušten sam sebi. Ima svog Vlasnika, pa zbog toga mora biti pokoran i ponizan. Čovjek prije svega treba živjeti čuvajući poštovanje prema dunjaluku i ahiretu, bez uznemiravanja i nanošenja štete čovječanstvu, i bez skrnavljenja svoje časti i dostojanstva. Ne smije zaboraviti i to da su njegova ponašanja odraz stanja njegovog srca.
Uljudnost i ljubaznost su stanja vjernika, bar bi trebala da budu. Da voli Allahove robove radi Njega i da im hizmeti radi Njegovog zadovoljstva. To je najuzvišenija uljudnost, i to je čisti i prefi njeni ahlak pejgambera i evlija.
S Allahovom podrškom i uputom…
