Sejjid Mübarek Erol |UVODNA RIJEČ
Smrt, kijamet i ahiret
Smrt je očita istina koja će nas zadesiti prije ili kasnije. Ona je realnost poput ljeta i zime, dana i noći. Između čovjeka i smrti postoji jedan kratak tren, manji od sekunde. Može ga zadesiti svakog momenta, na svakom mjestu i u bilo kojem stanju.
U čovjekovoj prirodi je da ne voli nestanak, želi da vječno živi i da vječno postoji. Ako želi da se informiše o tom putovanju i mjestu gdje će skončati, prvo se mora informisati o smrti i onome što iza nje slijedi.
Jedini izvor koji će nam dati ispravne informacije o smrti i onome što dolazi poslije nje jeste Allahova Knjiga i Njegov Pejgamber, a.s. Budući da pamet i osjećaji ne mogu pojmiti onaj svijet, nema mogućnosti ni da se on nauči, jer ko god ode na njega više se ne vraća.
Smrt kao početak stvarnog života je jedan težak prijelaz. Ko god je došao na ovaj svijet morat će preći preko njega. Tako ćemo se sa ovoga prolaznog dunjaluka na kojem smo musafiri vratiti našoj pravoj domovini. Koliko god da živimo, koliko god da se trudimo, smrt uklanja tu razliku između kratkog i dugog života.
Mu’min treba svaki dan misliti na smrt i ahiret, te postići svijest kao da mu je svaki uzdah zadnji, a sve kako bi se odgojio i “umro prije smrti” i kako bi dočekao smrt radostan. Nakon što postigne tu tajnu, neće osjetiti smrtne muke (sekarat), jer je se tada neće bojati, neće ga plašiti, a taj trenutak će mu biti trenutak sastanka sa Voljenim.
U našoj uzvišenoj vjeri smrt i život su tako isprepleteni da se čovjek doslovno rađa da bi umro, a sa smrću mu počinje potpuno novi život. U planiranju islamskih gradova mezarluci nisu bili izvan grada nego u njemu, što je jedan od primjera te isprepletenosti, kao i poziv da se spremamo za smrt.
Svi oni koji su došli i prošli ovim svijetom su prihvatili smrt. Ipak, među njima postoje velike razlike. Samo su mu’mini ti koji prihvataju smrt u stvarnom značenju…
