Sejjid Mübarek Erol | UVODNA RIJEČ
Štednja i rasipništvo
Dunjalučki život jednog muslimana smještenje u granice koje su zacrtane Allahovim naredbama i zabranama. Sve te granice su zbog čovjekovog života u miru i sigurnosti. Izvan njih je neprijateljsko područje, područje našeg unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja, i tamo nema života za jednog muslimana.
Izvan tih Allahovih granica mjesto je nastradalih, onih koji su protraćili život, skrenuli s puta i prekoračili svaku granicu. Naš Gospodar ne želi da Njegovi robovi – vjernici prolaze kroz taj užas niti da budu na gubitku. Zna šta je najprikladnije za njih i zato naređujući i preporučujući srednji put uzima pod zaštitu pokorne.
Nijedna božanska naredba nije da bi čovjek bio uskraćen materijalnih ili duhovnih blagodati. Naprotiv, pomažu mu da postigne ovosvjetsku i onosvjetsku sreću. U osnovi, Allah, dž.š., stvorio je dunjaluk i ahiret zbog čovjeka; i dao da mu sve bude na usluzi.
Stvorio je svijet kako bi čovjek zadovoljavao svoje potrebe za hranom, odijevanjem, smještajem i svime drugim. Također, uspostavljenim poretkom osigurao zadovoljenje svih njegovih potreba.
Dobrota našeg Gospodara prema čovjeku ne sastoji se samo od dunjalučkih blagodati. Samo su mali dio onoga što je obećao. Ipak, svaki nimet, bilo veliki ili mali, zaslužuje da se na njemu bude zahvalno.
Pravo našeg Gospodara nad nama je beskrajno. Odužiti Mu se nije moguće, ali ako ništa drugo, možemo pokazati trud i namjeru da ne budemo nezahvalni. Zbog toga, moramo proživjeti ovaj kratki dunjalučki život u skladu s Allahovom voljom, biti Mu pokorni, oslanjajući se na Njega pokazati brigu prema očuvanju naše čiste prirode. To je ono što čovjeku priliči i što ga čini čovjekom. U suprotnom, na gubitku je. Kad bi dobio sve blagodati ovog svijeta, ono što mu preostaje sastoji se od jednog gorkog zalogaja…
Mi smo na ispitu, nad nama je jedan uzvišeni zadatak, jedna velika odgovornost, a dunjaluk je mjesto na kojem se izvršava ta zadaća i ta odgovornost. I upravo sva njegova važnost proizilazi iz toga – bit će sredstvo truda radi Allaha, sredstvo postizanja Njegovog oprosta i milosti. Inače, vrijednost dunjaluka kod Boga uzvišenog, kako nam to kaže hazreti Muhammed, s.a.v.s., nije veća od “lešine životinje bačene po strani”.
Dakle, naša najveća zadaća u ovom životu jeste postizanje zahvalnosti, zadovoljstva u onome što imamo i s onim što nam je Gospodar podario.
Halapljivost, gramzivost, nezadovoljstvo, nezasitost i tako dalje – otvaraju put presijecanju naše veze s Gospodarom, čine da Ga zaboravimo i postanemo robovi beskrajnim prohtjevima.
Robovanje nije ograničeno samo ibadetima kao što su klanjanje namaza ili post mjeseca ramazana. Svaki trenutak života jest ispit, svaki trenutak je ili pokornost (ibadet) ili – da Allah sačuva – nepokornost (‘isjan). Kao što su stjecanje opskrbe radi zadovoljavanja dunjalučkih potreba i usmjerenost halalu u životnim poslovima – ibadet (pokornost), tako su stjecanje, trošenje i rasipanje imetka na nedozvoljen način – haram (zabranjeno).
Naš Gospodar kaže: “Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?” Reci: “Ona su za vjernike na ovome svijetu, na onome svijetu su samo za njih” (el-E‘araf, 32). Iz ovog ajeta vidimo da su posjednici stvarnih dunjalučkih blagodati upravo vjernici. Nakon što je Uzvi- šeni rekao da se koristimo čistim blagodatima, naredio je i da ne pretjerujemo, odnosno da ne činimo israf, jer rasipništvo znači prekoračenje granice; u jednom smislu znači i biti nepokoran.
Najveći razlog čovjekovog prekoračenja granica jeste duhovna nemarnost (gaflt). Onaj ko zaboravi cilj i svrhu postojanja – ostaje u bunilu i izgubljen, skrene s puta misleći da su mu cilj dunjaluk i uživanje u njemu. Međutim, čovjek nema snage podnijeti posljedice toga. Ni sam ovaj svijet ne može priuštiti uživanje dunjalučarima. Samo je varljivo prolazan.
Onaj ko ne zaboravi svog Gospodara i dok zarađuje i dok troši – u prisustvu je svog Gospodara. Zna šta On želi i prema tome se i pona- ša. Dakle, prava štednja je upravo to. Smanjenje trošenja ili minimalno zadovoljavanje potreba ne može spriječiti israf. U tom značenju, i škrtost je israf. Nema dobra u skupljanju i trošenju, a biti u nemaru naspram Allaha, dž.š.
Mi smo slabašni robovi ovisni o uzvišenom Allahu. Biti Njegov i biti samo o Njemu ovisan je jedan od najljepših nimeta. Naš Gospodar je Svojom beskrajnom moći neizmjerno milostiv i neizmjerno samilostan. Onaj ko se Njemu utječe ima sve, a daleko je od svakog straha i tuge.
Čovjekova jedina stvarna potreba je Božije zadovoljstvo. Sve druge su sredstva kako bi se ona zadovoljila. Potreba našeg tijela za hranom, ili zdravlje, automobil, prijatelji, druženje, rekreacija i tome slično – samo su sredstva za ostvarivanje suštinskog cilja, barem bi trebalo biti tako.
Međutim, ako to sredstvo, odnosno dunjalučki život postane cilj i ako bude uzročnik da pokidamo vezu s našim Gospodarem i da Ga zaboravimo, nastupa opasnost.
Moramo se konstantno podsjećati da smo od Njega došli i da ćemo se Njemu vratiti. Kao što kaže Fahr-i Kainat, s.a.v.s., na dunjaluku smo stranci, samci, garibi, putnici, odvojeni od prave domovine. Ta osamljenost nema nikakve veze s bogatstvom ili siromaštvom. Utječemo se Allahu, dž.š., i molimo Ga da ne skrenemo s Pravog puta i da ne iskusimo kaznu u kojoj ćemo izgubiti vječni dom.
Ono što je obaveza čovjeka na dunjaluku jeste da razumno i uz malo truda provede život u okviru dozvoljenog te da se usmjeri Gospodaru ibadetom i pokornošću.
Sa Allahovom podrškom i pomoći…
