Sejjid Mübarek Elhüseyni | TEMA BROJA
Etika jedinstva i zajedništva
U prirodi čovjeka postoji mnogo negativnih i pozitivnih osobina. Te osobine ispoljavaju svoju raznovrsnost ne samo kod pojedinaca nego i kod naroda, plemena, zajednica i skupina. Čak i kod rođene braće se mogu vidjeti oprečne osobine. Kako god je različit vanjski izgled ljudskih bića koja su manifestacije stvaranja, tako su i duhovne strukture (mentalnog sklopa) kod svakog čovjeka različite. Kada se tome dodaju i utjecaji okruženja i porodice u kojoj se nalazi, individualne razlike među ljudima postaju neizbježne. Neko je po prirodi grub neko mehak. Neko je brzoplet neko spor, a neko umjeren. S jedne strane imaju oni kojima nije dosadno da satima pričaju, a s druge oni kojima nije dosadno da satima slušaju… S jedne strane oni koji ne bi ni mrava zgazili, s druge ljudi-zvijeri čiji je svaki postupak rušilački… S jedne nasmijana lica i srca puna ljubavi, a s druge namrgođena lica i ogrubjela srca… Ukratko, različite ličnosti i raznoliki karakteri.
Te ljudske različitosti po prirodi su različitosti u ljubavi i mržnji, osjećanju i razmišljanju, shvatanju i idejama. One su izrađene toliko da se i među pripadnicima iste skupine okupljene oko iste ideje mogu pojaviti različiti stavovi i mišljenja, kao i različiti pristupi. Ako se uzmu u obzir intelektualne, iskustvene, znanstvene i kulturne različitosti, jedan dio razlika je sasvim prirodan. Ocijenimo li ih kao potrebu, onda su one dinamičnost i bogatstvo. Sve dok se razlike u mišljenju ne pretvore u smutnju i neslogu i dok ne budu sprečavale pojavljivanje istine, onda u njima nema nikakve opasnosti i problema. Međutim, ako se dogodi suprotno, počinju stvarna opasnost i problemi.
Kada se različitost u mišljenju pretvori u smutnju, pa iz nje u nered – urušavaju se zajedništvo i jedinstvo, rasplamsava se vatra neprijateljstva i mržnje, jedan nered rađa drugi, jedna smutnja drugu. Razne stranputice i zablude su se pojavile upravo tako. Historija čovječanstva je prepuna bolnih primjera takvih smutnji i nereda.
Zato je naša uzvišena vjera islam, ajetom “Smutnja je veća od ubijanja!” (el-Bekara, 217) upozorila vjernike i strogo zabranila smutnju i separatizam (cijepanje, odvajanje) koji potječe od zajednice iz perioda džahilijjeta. Danas više ne postoje mnogi narodi ili države čija imena znamo ili ne znamo, a koji se spominju u knjigama historije. Postoji mnogo različitih razloga zbog kojih su oni izbrisani s historijske scene. Ipak, ima jedan razlog koji jasno prednjači nad ostalima i najvažniji je uzrok toga. To je nesloga, neslaganje, zavada, odnosno odvajanje, cijepanje, okomljivanje jednih na druge, jednostavno nejedinstvo i nezajedništvo. Ta nesloga koja iznutra izjeda narode i zajednice poput crva koji uđe u jabuku dovela je do rušenja država, čak i nestajanja čitavih naroda.
Kada pogledamo u vlastitu historiju, vidjet ćemo da je situacija identična. Kako je tužno da se se naši preci koji su uspjevali ostati stameni naspram nepogoda kao što su napadi iz vana, ratovi, prirodne nepogode, selidbe, glad i nestašica – zbog nesloge međusobno sukobljavali. Zato što nisu uspjeli očuvati zajedništvo na kraju im se i država urušila. Dešavalo se da ljudi iz istog plemena ili iste vjere izlaze na bojno polje, bore se i prolijevaju krv jedni drugima.
Nesloga, cijepanje i separatizam nisu bolesti koje su ostale zakopane u prošlosti. Mnogi događaji u bliskoj historiji dovoljno pokazuju kako su tu slabost u našem društvu mnogi koristili protiv nas. Ako se malo osvrnemo unatrag, vidjet ćemo da su teme poput rase, geografskog prostora, mezheba, ideologije, političke ideje i pogleda na svijet korištene kao sredstvo koje provocira i huška ljude, što u konačnici vodi u sukob. Komično je i to da se ta naša slabost pokazuje čak i na poljima sporta, muzike ili umjetnosti.
Naša plemenita vjera islam je jedini lijek koji će zaliječiti tu otvorenu ranu, ubiti taj smrtonosni mikrob nesloge koji olahko uruši strukturu zajednice. Islam, čije je značenje mir i koji je poslat da osigura sreću na ovom svijetu za čovječanstvo, postavio je pravilo da su vjernici braća, jer su ljudi na planeti braća po krvi, od oca Adema, a.s., i h. Have, s najmanjom mogućnošću da nanesu štetu jedan drugome. Naša vjera je tim propisom uspostavila socijalni mir koji se oslanja na pravu ljubav, a s druge strane sve muslimane defiisala kao jednu porodicu.
Vjera je najdublja i najmoćnija stvarnost društvenog života. To što je prvi čovjek bio poslanik i što je svakoj zajednici slat po jedan vodič, znači da je izvorna tradicija čovječanstva božanska objava (ilahi vahj), odnosno vjera. Vjera s aspekta uma, emocije i intuicije daje pravac i usmjerava čovjek samom sebi, ali i prema zajednici.
Islam kao posljednja tačka božanske objave, kada se živi onako kako mu to dolikuje, prostirući se do najdubljih dubina čovjekove duše, daje čovjeku da shvati stvarni život, radost života, kao i snagu da izdrži na nevoljama. Islam pruža poredak vrijednosti koje će istinski ujediniti pojedince, klase, zajednice, društva i rase. To nije poredak oblikovan na način da se imaju zajednički interesi. U kompetenciji ljudskog dostojanstva to su ljubav, poštovanje i mir. Osnove koje će pružiti spajanje ljudi u jednoj zajednič- koj tački koju je predvidio islam jesu Allahove, dž.š., i Poslanikove, a.s., naredbe, odnosno zabrane. Sve su to pravila i principi koji zajednički mogu ujediniti čovječanstvo. Samo pridržavanjem njih mogu se osigurati jedinstvo i sloga. Ajet: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte” (Ali Imran, 103), naglašava da se čuvaju jedinstvo i zajedništvo.
I, zaista, u zajednicama koje ne slijede Allahove, dž.š., propise nema spokoja. Možda samo naizgled postoji poredak. Međutim, to proistječe iz zajedničkih interesa; kad je poredak slobodan, vrlo lahko na mjesto reda može doći nered. Ispod mira na površini uvijek postoji stihijsko dubinsko vrenje. Toliko da djeca mogu izaći na ulicu samo pod nadzorom odraslih, a komšija od komšije nije siguran…
Kako god tijelo čiji su pojedini organi bolesni, oslabi i onemoća, izgubi snagu da se bori, tako isto i zajednice u kojima se povećalo neprijateljstvo, u kojima nema zajedništva i jedinstva, koliko god snažne i jake izgledale, u kratkom vremenu oslabe.
Razjedinjenost u jednoj zajednici je izvanredna prilika za njene neprijatelje. Ako nema nesloge, priprema terena kako bi se ona formirala, rasplamsavanje vatre od sićušnih iskrica je strategija koja i dan danas urađa plodom i široko se praktikuje. Muslimani trebaju biti oštroumni, pronicljivi i oprezni prema svim zamkama koje bi narušile njihovo jedinstvo i zajedništvo. Da bi zaliječili tu ranu nesloge, velikani su predstavili slijedeći recept: imate pravo reći: “Moje mišljenje je ispravno, odnosno ljepše”, ali nemate pravo reći: “Samo je moje mišljenje ispravno.”
Ako hoćete biti neprijatelji nekome ili nečemu, budite neprijatelji prema neprijateljstvu u vašem srcu. Nastojte da ga iskorijenite iz vašeg srca. Ako ne želimo sami sebe svojim rukama pripremiti za uništenje, onda ne smijemo biti saučesnici našim neprijateljima nefsu i šejtanu. Različitost u mišljenju i poimanju je posljedica razlike u stvaranju. U tom imaju skrivene mudrosti i dobrote koje mi ne možemo dokučiti.
Kritike nas kao pripadnika iste vjere, kao bra- će koja crpe snagu iz istog izvora – ne smiju biti destruktivne, ponižavajuće uvredljive nego konstruktivne. Na sposobnosti ostale braće moramo gledati sa zahvalnošću te se radovati njihovim vrlinama.
Jedno od vremena kad se u svijetu proglašavaju jedinstvo i zajedništvo jes naš Ramanzan, koji uskoro dolazi. On je prilika za oživljavanje našeg bratstva, očvršćivanja našeg jedinstva i zajedništva, dijeljenja radosti i tuge, prilika za uspostavljanje srdačnog reda i mira u zajednici. U takvoj svijesti moramo doživljavati i shvatati nadolazeći mubarek.
S Allahovom podrškom i pomoći…
