U mubarek životu Allahova Poslanika, s.a.v.s., nalaze se najljepši primjeri vezani za ostvarivanje kontakta sa djecom preko igre i igračaka. On se igrao i šalio sa svojim unucima i djecom po ulici. Štaviše, u povjerljivim hadiskim zbirkama detaljno se govori o tome kako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., stavljao svoje unuke na leđa i pravio se da je njihova jahalica.
Za nekoga je dugi štap bio konj na kojem je trčao iz avanture u avanturu. Za nekoga su jastuci obučeni u haljinice, bili bebe kojima se igrao zajedno sa svojim nanama. Za nekoga su štipaljke za veš bile raznovrsne životinje sa imanja. Za neke je blato nakon kiše bilo brašno od kojeg je pravio kolačiće i pite, a listovi i štapići bili su tanjiri i kašike…
Nemojte dječije igre posmatrati očima odraslih ljudi, jer, svaka igra ima posebnu slast i posebno značenje. Posebno ukoliko se te igre realizuju po sokacima, u mahalama ili uz vatru iz peći, onda se radi o nezaboravnim trenucima. Nisu samo igre nezaboravne, već i prijatelji.
Kada je jedno dijete sretno? Pogledajte u lice djeteta koje se predalo igri sa svojih četiri ili pet prijatelja, tada ćete shvatiti.
Naš posebni svijet
Iako nam danas, kada spomenemo djetinjstvo, najprije naumpadaju škola, kursevi, ispiti i testovi, moramo biti svjesni činjenice da je igra neizostavni segment odrastanja svakog djeteta. Igra za dijete nije samo način ispunjavanja vremena, to je njegov život i projekat u koje je unijelo svu moguću ozbiljnost. Upravo zbog toga, dok se igraju, djeca su istovremeno ozbiljna i poštena. Sve što doživljavaju i osjećaju, u prirodnom stanju prenose na igru.
Dijete ponekad u igri preuzima ulogu majke, ponekad oca. U igrama kojima mi ne pridajemo veliku važnost, dijete ustvari oslikava porodični život, te imitira odraslu osobu ili učitelja kojeg mnogo voli. Kroz igru možemo uočiti i koje se stvari ili osobe djetetu ne sviđaju. Na taj način možemo utvrditi šta to ne ide kako treba u njegovom životu. Jer, dijete u igri kreira jednu vrstu modela realnog života u kojem živi. Domaćinstva, frizerski saloni, bašče, izleti, šetnje, škola i posao… sve su to dijelovi dječije igre.
Karta za dječiji svijet
Igra je karta za ulazak u dječiji svijet. Igra je posrednik koji pomaže odraslima da otklone razlike u percepciji odraslih i djece, te vrijedna prilika da se djeci obrate njihovim jezikom. Niti jedan otac ne može satjerati u ćošak svoje trogodišnje ili četverogodišnje dijete i sa njim ozbiljno razgovarati. Međutim, posredstvom igre ili igračaka, pronalazi put do njega, ostvaruje sa njim bliskost i prijateljstvo. Na taj način, među njima se formira snažna veza. Isto tako, niti jedna majka ne može unijeti pravila u djetetov život samo naredbama: „Uradi to! Nemoj to uraditi!“ Majka kroz igru slijedi dječija pravila, te tako i dijete uči da poštuje majčina pravila. Kroz takvo postupanje, u kući se umjesto atmosfere strogih naredbi kojima se povrjeđuju srca ukućana, stvara atmosfera muhabbeta koju su svi ukućani zajedno formirali.
Djeca su u trenucima igre najotvorenija za pristup njihovom unutrašnjem svijetu. Odnos koji u tim trenucima ostvarimo sa našom djecom, manifestuje se i van igre. Dijete počinje učestvovati u poslovima roditelja i sa njima se igra na svoj način. Naprimjer, kada majka mijesi tijesto u kuhinji, dijete će tražiti oklagiju i željeti da joj se pridruži, bilo da se radi o dječaku ili djevojčici. Također, očeve sitne popravke po kući, za dijete će postati igra. Tada se kućom počinje šetati mali majstor.
Ovom prilikom želimo skrenuti pažnju roditeljima koji svakodnevne poslove smatraju toliko ozbiljnim da nastoje svoju djecu držati što dalje od njih. Podsjetit ćemo ih na sljedeće: Ovosvjetski poslovi koje mi toliko ozbiljno shvatamo samo su igra naspram apsolutnog hakikata i vječnosti u koju vjerujemo. Neka nam na umu budu časni ajeti i upozorenja našeg Poslanika, s.a.v.s., koji nas podsjećaju na to da je ovosvjetski život samo igra i zabava.
U mubarek životu Allahova Poslanika, s.a.v.s., nalaze se najljepši primjeri vezani za ostvarivanje kontakta sa djecom preko igre i igračaka. On se igrao i šalio sa svojim unucima i djecom po ulici. Štaviše, u povjerljivim hadiskim zbirkama detaljno se govori o tome kako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., stavljao svoje unuke na leđa i pravio se da je njihova jahalica.
Igra je posrednik
Djeca igru uzimaju zaozbiljno, ali nikada je ne stavljaju na mjesto realnosti. Za njih je igra uvijek igra. Prema tome, u tom ogromnom svijetu igre, i roditelji imaju svoje mjesto. Onako kako se želi igrati sa svojim vršnjacima, dijete se želi igrati i sa svojim roditeljima. Zbog toga, kada je to potrebno, i mi uz djecu trebamo postati djeca. Ne brinite se, roditelji neće ništa izgubiti ukoliko u igri sa svojom djecom malo podjetinje, a mnogo je toga što mogu dobiti.
Poimanje kojim se djeca i igra omalovažavaju, djecu udaljava od odraslih i čini da se zatvore u vlastite svjetove. Na taj način, zatvaraju se putevi komunikacije. Suprotno tome, roditelji koji daju mjesto djeci u vlastitim životima, koji ih uzimaju zaozbiljno i koji se igraju sa njima, uspijevaju ostvariti vrlo kvalitetnu komunikaciju sa djecom. Naši preci su to dobro znali, jer stoljećima su upravo roditelji podučavali svoju djecu igrama. A i igračke su uvijek pravili odrasli, čak su se i oni igrali njima.
Zaboravljene igre
Da, igre su karta za iskreni dječiji svijet. Međutim, ne radi se o današnjim kompjuterskim igrama. Igre o kojima govorimo su igre koje su stoljećima razrađivane, koje imaju određeni sadržaj i formu, ali koje nažalost nismo uspjeli prenijeti u današnje vrijeme.
A vremena kada smo provodili djetinjstvo uz takve igre, kada smo skakutali i trčkarali po sokacima, nisu tako daleko iza nas. Naši prijatelji sa kojima smo se zajedno smijali, sa kojima smo dijelili sreću i tugu… Svi zajedno smo kroz igru naučili da dijelimo, da se smijemo, da se ljutimo i mirimo.
Mogu li takve igre zamijeniti korpe pune igračaka ili tableti i računari sa kojima ostavljamo našu djecu samu u vlastitim sobama? Mi trošimo novac na svoju djecu, ali zar ne vidimo da sputavamo njihov najaktivniji i najdruštveniji period?!
Mi kao roditelji, uprkos svojim obavezama, trebamo prenijeti kulturu igre na našu djecu. Kada biramo mahalu, sokak, kuću ili stan za život, trebamo misliti i na našu djecu. Ako ništa, ne trebamo djecu lišavati prilike da posjećuju svoju rodbinu, održavaju rodbinske veze i igraju se sa bližnjima. Svima je poznato da se djeca razvijaju u mnogo pozitivnije ličnosti i da uče dijeliti kroz provođenje vremena sa rodbinom ili prijateljima. Prilikom rodbinskih posjeta nama, pustimo neka naprave nered po kući, kako bi ga naučili pospremiti. Neka dijele i neka nauče dijeliti. Neka se kreću umjesto da gube zdravlje pred ekranima računara.
Puno igračaka ili kvalitetna igračka?
Nekada smo imali puno igara, a malo igračaka. Mnoge igračke su bile pravljene upravo u kući. A danas vidimo da našoj djeci vrlo brzo dosade pune korpe igračaka koje im kupujemo. Štaviše, mi čak mislimo da im nije dovoljno. Jer, današnje plastične igračke na baterije koje proizvode razne zvukove, umjesto zadovoljstva rađaju još veću glad za igračkama. A igračka u koju dijete uloži vlastiti trud i koju napravi svojim rukama, godinama traje i služi svrsi.
Naravno, danas se proizvode i korisne i produktivne igračke. Kada kupujemo igračke trebamo obratiti pažnju na to. Naprimjer, ukoliko se jednom igračkom može igrati nekoliko igara, to je znak da je igračka kvalitetna. Isto tako, mi sami možemo napraviti igračke zajedno sa svojom djecom. Primjerice, lutka koju djevojčica sašije sa svojom majkom, postat će njena prijateljica, ili, čigra koju otac napravi uključivši i svoje dijete u proces izrade, biće igračka koju ono ne ispušta iz ruku.
Razmišljajmo o vlastitom djetinjstvu. Mi smo imali platnenu lutku ili auto od žica, i time smo se igrali svaki dan. Naše žičano auto je svaki dan išlo u druge ulice i prelazilo druge puteve. Naša platnena lutka je jedan dan bila Ajša, a jedan Fatima. Tražli smo od majke da joj sašije različite haljinice. Skidali smo sa nje prljavu, a oblačili joj čistu odjeću. Dok smo to radili, nismo bili ni svjesni, ali razvile su se naše sposobnosti kao i naše samopouzdanje…
A sada sjedimo i ponovo razmislimo. Uzvišeni Allah nam je podario poput ptičica razdraganu dječicu lijepih lica. Njihovoj prirodi je dodao iskrenost, nevinost, želju za igrom, smijehom i zabavom. Budimo svjesni vrijednosti svoje djece, zabavimo se sa njima, naučimo o njima kroz igru i podučimo ih kroz igru.
Časopis Semerkand, br. 117, Odgoj djece
