Jedna od temeljnih osova naše presvijetle vjere je “emru bi ’l-ma’ruf ve ‘n-nehju ‘ani ’l-munker“, dakle, naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Širenje dobra te odvraćanje od zla, bilo da to čini pojedinac ili društvo, jeste jedna od najočitijih karakteristika muslimanā. Uzvišeni Gospodar u Časnom Kur’anu kaže:
„Oni u Allaha i u onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i jedva čekaju da učine dobročinstvo; – oni su čestiti.“ (Al-i ‘Imran, 114)
Pomaganje ljudima da ostvare vezu sa Uzvišenim Hakkom i hakikatom, te da očuvaju tu vezu, zarad mira pojedinca i društva, jeste krajnje bitna dužnost koja ne smije biti zanemarena. Po tom pitanju niko ne smije reći „Šta se to mene tiče.“ Svaki musliman, svjestan svoje odgovornosti, treba izvršavati tu božansku naredbu. Čak i ukoliko nije u stanju učiniti ništa za društvo, treba pokazati trud za vlastitu porodicu. Čak i ukoliko su njegove riječi neutjecajne, on svojim stanjem, postupcima i lijepim ahlakom treba biti primjer i podsticati druge na ispravno ponašanje.
Dobro i zlo (ma’ruf i munker) su dvije suprotnosti, gdje u odsustvu jedne vlada druga. Ukoliko je u jednom društvu rasprostranjeno dobro, onda se zlo sve više smanjuje. Isto tako, da Allah, dž.š., sačuva, ukoliko se smanji dobro, onda se raširi zlo, a društvo obaviju razne smutnje i nepravde. Na taj način nestaje i ovosvjetski i ahiretski mir društva. Zbog toga trebamo ulagati trud kako bismo širili dobro i odvraćali od zla. Ponos svjetova, Allahov Poslanik, s.a.v.s., sljedećim primjerom opisuje kako će završiti oni koji se ne budu borili protiv zla:
„Jedna grupa ljudi ukrca se na brod i krenuše na put. Izvlačenjem slamki, odrediše ko će gdje sjediti, a nakon što se svi smjestiše, jedan od onih koji su bili na donjem spratu poče sjekirom probijati dno broda. Oni sa gornjeg sprata ga upitaše:
‘Šta to radiš?!’, a on im odgovori:
‘Šta se vas tiče, zar ovo nije moj sprat i zar ne mogu raditi šta želim?! Vi imate svoj sprat, pa se brinite o njemu!’
Ukoliko bi putnici broda, umjesto da čovjeku otmu sjekiru iz ruku, odustali od toga i kazali:
‘Ima pravo, šta se to nas tiče! On pravi rupu na svome spratu, zasad nemamo nikakve štete od toga, neka radi šta hoće.’, nakon kratkog vremena svi bi odjednom potonuli u more i bili uništeni.“ (Ibnu ‘l-Mubarek, ez-Zuhd, br. 1060)
Navedeni hadis primjerom nam koncizno opisuje stanje dobrih i loših ljudi koji zajedno žive. Shodno tom primjeru, možemo kazati da je naša presvijetla vjera islam poput broda koji je Uzvišeni Allah poslao s ciljem da nas dovede Sebi i vječnoj sreći. Na tom brodu, svi ljudi imaju svoje mjesto. Kada neko od njih počne nanositi štetu brodu, ostali ga trebaju upozoriti, te tako spasiti i njega i sebe. Zlo za koje mislimo da nas se ne tiče i koje se pravimo da ne vidimo, jednog dana počne nanositi štetu i nama i budućim generacijama. Ustvari, nije ni bitno da li mu nanosi štetu ili ne, musliman je osoba koja je u svakom stanju daleko od zla i koja sprječava zlo. Uzvišeni Gospodar u Časnom Kur’anu kaže:
„I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.“ (Al-i ‘Imran, 104)
Uzvišeni Allah je preko prvog čovjeka, Adema, a.s., ljude podučio robovanju i ukazao im na to šta je ispravno, a šta pogrešno postupanje. Nakon toga je, sve do posljednjeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., slao mnoge vjerovjesnike koji su ljudima ukazivali na Pravi put. Oni koji su uzvjerovali, spasili su se, a za one koji su porekli, Allah, dž.š., kaže:
„I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli – njih čeka patnja velika.“ (Al-i ‘Imran, 105)
Ponos svjetova, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam je ostavio Časni Kur’an i Sunnet. Četvorica velikih halifa i ostali plemeniti ashabi, r.anhum, hodili su njegovim, s.a.v.s., putem. Oni su i budućim generacijama prenijeli ono što su od njega naučili. Neka je Allah, dž.š., zadovoljan svima njima.
Genracije nakon njih, također su hodile istim putem. Naši imami, učenjaci, dobri Allahovi robovi… Svako od njih se borio da širi dobro i otklanja zlo. Tako su znanje naših alima i borba gazija stoljećima širili dobro i otklanjali zlo.
Allahovi, dž.š., dostovi su se uvijek trudili da naređuju dobro i odvraćaju od zla. Jedan velikan je rekao: „Naš posao je da razvezujemo i vežemo“, a kada su ga upitali šta to znači, rekao je da srca razvezuju od zabranjenih želja i ovog svijeta, a vežu ih za Allaha, dž.š.
Onaj ko želi naređivati dobro i odvraćati od zla, najprije treba početi od vlastitog nefsa. Da li je moguće da drugome koriste savjeti koji još uvijek na njega samoga nisu djelovali? Upravo zbog toga je pozivanje u vjeru i savjetovanje mnogo utjecajnije kada dolazi od bogobojaznih ljudi. U biti, samo postojanje takvih dobrih robova je milost za sve. To je razlog zbog kojeg se ljudi okupljaju oko Allahovih, dž.š., dostova, uzimaju ih za primjer i napuštaju činjenje loših djela.
Ma koliko bila lijepa retorika i način govora onih koji samo dijele savjete, a sami ne primjenjuju ono što govore, njihove riječi neće imati nikakvog utjecaja na srca. Zbog toga velikani preporučuju da se dnevno pročita nekoliko stranica izreka Allahovih, dž.š., dostova. Jer, njihove su riječi poput strijela. Čak i da se radi o velikanima koji su živjeli prije nekoliko stoljeća, svaka rečenica koju su sa ihlasom izgovorili, uz Allahovu, dž.š., dozvolu, uvijek će služiti širenju dobra i sprječavanju zla. Upravo zbog toga, najsigurniji put realizovanja naredbe naređivanja dobra i odvraćanja zla je slijeđenje Allahovih, dž.š., dostova.
Završimo sljedećim časnim ajetom iz naše presvijetle Knjige:
„A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ‘Ja sam doista musliman!’“
Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
