Edeb govora zahtijeva što ljubaznije obraćanje ljudima. Čak i ukoliko časni Šerijat ostavlja određenu širinu i olakšice, naređuje nam upotrebu zdravog razuma, zdravog srca i čuvanje od ružnog govora. Edeb nas sprječava od drskog i neumjesnog govora koji bi mogao probuditi odbojnost kod sagovornika.
Odgovornost podsjećanja na jezik srca i ponovno podučavanje istome je na leđima sufija. Uz to, ne radi se o trenutnoj, prolaznoj ili novoj dužnosti. Sufije su oduvijek bile primjer edeba u govoru, te je odgovornost podsticanja i podučavanja lijepom govoru trajna dužnost sufija.
Danas je na nama da, umjesto da svakoga ko je protivnik tesavvufa smatramo neprijateljem, da takvome jezikom srca pokušamo objasniti istinu, smatrajući da on ne zna šta govori.
Junus Emre, k.s., jednu svoju ilahiju započinje sljedećim stihovima:
„Znajte dobro braćo moja, ljubav suncu nalikuje
Srce svako bez ljubavi kao kamen ledeno je.
U kamenom srcu što je, to na usta sve izađe
Nježno zborit kad bi htjelo, govor mu je ratovanje.“
Već duže vrijeme, mi kao društvo širimo otrov iz svojih usta. Naš govor nalikuje na ratovanje. Junus Emre, k.s., upravo takav govor, govor kojim se vrijeđaju i ponižavaju ljudi, te kojim se drsko, ružno i s mržnjom obraća sagovorniku, veže za kameno srce. Jer, između načina govora i stanja srca postoji jasna i neraskidiva veza. Upravo zbog toga, lijep govor kojim iskazujemo razumijevanje, oprost, ljubav, samilost i blagost, nazivamo „govorom srca“.
Govor srca je govor odgojenog srca, govor prijateljstva i bliskosti. Suprotno tome, postoji govor koji ranjava srca, i činjenica je da doista riječi otvaraju mnoge rane na srcu. U Anadoliji je nekada naziv za ključ bio „dil“ (jezik). Moguće je da je takav naziv dat upravo povezivanjem funkcionalne sličnosti između predmeta koji služi za otključavanje i zakjlučavanje i efekta koji govor, odnosno jezik, ostavlja na ljudska srca. Jer, jezik onih čija su srca ispunjena ilahi aškom je jezik koji otključava i osvaja srca sagovornika. Suprotno tome, riječi onih čija su srca okamenila, zaključavaju i udaljavaju srca.
Zaboravljeni jezik srca
Budući da je jezik srca, jezik milosti, odnosno jezik srca koje se očistilo i predalo svome Vlasniku, Uzvišenom Hakku, onda bi to prije svega trebao biti jezik sufija. Dakle, ono što se očekuje od sufija jeste da, ukoliko žele nešto reći, da to kažu jezikom srca.
Međutim, u posljednje vrijeme, kao da smo zaboravili na taj jezik. Dok se ehl-i sunnetski tarikati iz neznanja ponižavaju i vrijeđaju zbog mreža izdajnika koji su se podmuklo sakrili pod masku vjerskih džemata, mi ne uspijevamo obuzdati svoju ljutnju, ne možemo se suzdržati od jednako drskog odgovaranja na takve napade. Ne uspijevamo se pridržavati edeba u govoru, niti odustajemo od jezika polemike koji je rasprostranjem po socijalnim medijima.
Veliki utjecaj na takvo postupanje ima nedostatak tesavvufskog odgoja ili nedovoljan odgoj. Ipak, odgovornost podsjećanja na jezik srca i ponovno podučavanje istome je na leđima sufija. Uz to, ne radi se o trenutnoj, prolaznoj ili novoj dužnosti. Sufije su oduvijek bile primjer edeba u govoru, te je odgovornost podsticanja i podučavanja lijepom govoru trajna dužnost sufija.
Od nastanka tarikata pa sve do danas, sufije su pridavale veliki značaj edebu. Štaviše, neki tesavvufski velikani su rekli: „Tesavvuf se sastoji od edeba“, ili „Tesavvuf je u potpunosti satkan od edeba.“ Tako su nastala djela pod nazivom „Adab-i tarikat“ ili „Mi'jar-i tarikat.“ Mi'jar znači „mjera u stavovima i ponašanjima. A riječ „adab“ je množina riječi „edeb“, i označava prefinjenost, ljepotu i sklad u ponašanju. Iako se riječ adab često koristi u smislu ahlaka i tarikatu specifičnih pravila, to je pojam koji se ne tiče samo sufija, već svih ljudi. Dakle, radi se o pojmu koji obuhvata sve međuljudske odnose, od sohbeta, hizmeta, putovanja, sastajanja i rastajanja, komšijskih odnosa, prijateljstva, razgovora, i td.
Birajmo lijepe riječi
U tom tarikatskom pogledu na adab, na prvo mjesto dolazi „edeb govora“. Tu se opet za primjer često navode Junusovi stihovi:
„Bude riječi koja ratove spriječi.
Bude riječi zbog koje glava leti.
Bude riječi koja od otrova med i mlijeko načini.“
Tim stihovima, ukazuje se na snažan utjecaj govora i na veliku ulogu koju riječi imaju u međuljudskim odnosima.
Suštinski uzrok zbog kojeg tesavvuf toliko insistira na edebu u govoru jeste direktna veza između načina govora i edeba. Postoji hadis Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji glasi: „Mene je moj Gospodar odgojio, a odgojio me je na najljepši način.“ U hadisu se izvorno koristi riječ „eddebeni“ što bismo mogli prevesti kao „ukrasio me edebom“. Moguće je da je navedeni hadis izrečen uslijed divljenja koje su plemeniti ashabi iskazali spram besprijekornog, lijpog i tečnog načina na koji je Allahov Poslanik, s.a.v.s., razgovarao sa pripadnicima arapskih plemena, na njihovom dijalektu. Tako je nastala i riječ edebijat koja nosi značenje „umjetnost izricanja lijepih i utjecajnih riječi“, pa Arapi i danas za književnost koriste riječ „edeb“.
U tarikatima, prilikom podučavanja edebu govora, ne stavlja se akcenat na odvraćanje od laži, potvore, ogovaranja, psovanja i bespotrebnog govora, jer to su loša djela koja su svakako zabranjena u našoj vjeri. Edeb govora više tretira prefinjene dimenzije govora poput podučavanja granicama pokuđenog u okviru dozvoljenog govora. Naprimjer, takav odgoj podrazumijeva podsticanje derviša da drugačije nazivaju ovosvjetske privlačne ukrase koji se dopadaju nefsu, kako bi se na taj način podsjećali na njihovu istinsku bezvrijednost.
Edeb govora zahtijeva što ljubaznije obraćanje ljudima. Čak i ukoliko časni Šerijat ostavlja određenu širinu i olakšice, naređuje nam upotrebu zdravog razuma, zdravog srca i čuvanje od ružnog govora. Edeb nas sprječava od drskog i neumjesnog govora koji bi mogao probuditi odbojnost kod sagovornika. Naprimjer, shodno edebu govora, umjesto „magarac“ lijepo je reći „jahalica.“ Također, ukoliko smo primorani da kažemo neku riječ koja nije u skladu sa edebom, dužni smo se odmah izviniti za njenu upotrebu onima koji nas slušaju.
Ponovo smo na ispitu
Ukoliko se postavi pitanje: „Nije li nefer očekivati da sufije iskažu toliku ljubaznost, prefinjenost i blagost spram tolikih napada i potvora?“, mi ćemo na to reći da zasigurno nije nefer. Svakako je upravo u takvim situacijama kroz historiju dolazio do izražaja edeb govora derviša. Veliki zahidi i sufije često su bili izvrgnuti mnogo težim osudama i uvredama, bili su odbacivani i proglašavani nevjernicima te izlagani svakojakoj tiraniji, ali su uvijek pazili na edeb u govoru.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je za Kurejšije koji su bili mušrici činio dovu: „Allahu moj! Oprosti mome plemenu, jer oni ne znaju (istinu)!“
Prema tome, danas je na nama da, umjesto da svakoga ko je protivnik tesavvufa smatramo neprijateljem, da takvome jezikom srca pokušamo objasniti istinu, smatrajući da on ne zna šta govori. Na nama je da ne zaboravimo da prolazimo kroz ispit, da poslušamo kritike koje su na mjestu, te da popravimo svoje stanje i smjer kojim idemo.
Veličina nije u izljevima bijesa, već u sposobnosti obuzdavanja ljutnje i blagom postupanju. Lahko je slomiti srce, ali teško je popraviti slomljeno. Biti derviš, znači izabrati nefsu teži put.
Započeli smo Junusovim stihovima, pa završimo na isti način. On nas sljedećim riječima podsjeća na našu dužnost:
„Ja nisam došao da ljude morim,
Moj je posao da ih volim.
Srca su kuće moga Dosta
Došao sam da srca obnovim.“
