Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Znak da je Allah, dž.š., napustio nekog roba jeste to što taj rob troši svoje vrijeme u besposlice.“ A zatim je, u nastavku hadisa, rekao: „Onaj ko napuni četrdeset godina, a njegovo dobro ne nadvlada njegovo zlo, neka se pripremi za Džehennem.“ (Tirmizi, Zuhd, 11)
Dakle, čovjek do četrdesete godine treba da stekne riznicu, da oživi svoje srce i zaradi Ahiret. Ukoliko se do četrdesete godine još uvijek nismo probudili, jednog dana ćemo se zasigurno probuditi u kaburu. A najljepše buđenje je buđenje istinskom tevbom.
Imam Gazali, rah., u svome djelu „Ejjuhe ‘l-veled“ kazuje:
„Sine moj, da stotinu godina stječeš znanje i da napišeš hiljadu knjiga, ukoliko ne činiš potrebna djela, nećeš zadobiti pravo na milost Uzvišenog Allaha. Uzvišeni Allah je rekao: ‘I da je čovjekovo samo ono što sam uradi.‘ (Nedžm, 39) A to bi, u slučaju vjernika, trebala biti dobra djela.
U drugom časnom ajetu je kazao: ‘One koji budu vjerovali i dobra djela činili – Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela činio – čekaju sigurno edenski vrtovi, kroz koje će rijeke teći (…)’ (Kehf, 30-31) Prema tome, suština svega jeste buđenje iz nemara. Ukoliko se čovjek ne probudi u životu na ovom svijetu, kajanje koje će osjetiti u kaburu neće mu donijeti nikakvu korist.“
Cilj življenja tesavvufa jeste čvrsto slijeđenje časnog Šerijata. Tesavvuf je dio Šerijata, štaviše, bez Šerijata nema tesavvufa. Nemoguće je da neko ko se ne pokorava Allahovim, dž.š., propisima, objavi Časnog Kur'ana i naredbama Allahova Poslanika, s.a.v.s., postigne spas. Ukoliko smo izabrali tesavvufski način života, znajmo da naš cilj nije ništa drugo do postizanje ihlasa u slijeđenju Šerijata.
A posjedovati ihlas znači činiti svako djelo radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva, a ne radi vlastitog nefsa.
Šejh-Fethullah Verkanisi, k.s., sljedećim riječima opisuje tesavvuf i tarikat: „Tesavvuf i tarikat predstavljaju školu postizanja muhabeta (ljubav) prema Allahu, dž.š., kako bi se na taj način zadobio ihlas.“
Dakle, tarikat čovjeku donosi ljubav. A ljubav ibadete koje smo obavljali samo iz navike pretvara u izvor slasti. Štaviše, ljubav i navike pretvara u ibadet.
Razlog zbog kojeg ljudi ne mogu da se povinuju Allahovim, dž.š., propisima jeste nefs-i emmara (duša sklona zlu). Sve dok čovjek ne preodgoji svoj nefs i ne stavi ga pod kontrolu, ne može osjetiti slast Šerijata. Sve naredbe Uzvišenog Allaha imaju za svrhu odgoj nefsa. Nefs po svome stvaranju ima neprijateljski stav prema Hakku i hakikatu. On ne voli ibadete i zarad malo dunjalučkog imetka upušta se u sukobe i konflikte. Za čime god posegne, smatra da je to njegovo. Sve dok čovjek ne razbije tu njegovu krutost, njegovo srce neće moći pojmiti veličinu i ljubav Gospodara svjetova.
Zbog toga je Imam Gazali, rah., rekao: „Šta smo drugo učinili sem trošenja života na ono što je suprotno zadovoljstvu Uzvišenog Allaha. Ja sam vidio da u časnom Indžilu piše da će Allah, dž.š., postaviti četrdeset pitanja čovjeku nakon što ga stave na tabut i prije nego ga dovedu do njegovog mezara. Prvo od tih pitanja će glasiti: ‘O robe Moj, ti si godinama čistio lice u koje gledaju ljudi, pa zašto ni jednom nisi očistio srce koje je mjesto Moga nazara (pogled)?'“
