Naredbe i zabrane naše vjere, dakle, sve ono što se od nas traži, možemo svrstati u dvije kategorije. Prvu od tih kategorija čine obaveze prema Uzvišenom Gospodaru, a u drugu spadaju obaveze prema ljudima… Te dvije kategorije nazivaju se „hukukullah: hakovi Uzvišenog Allaha“ i „hukuku ‘l-ibad: hakovi robova“.
Obaveze prema Uzvišenom Gospodaru čine ibadeti poput namaza, posta, hadža, itd. A dužnosti prema ljudima ogledaju se u tome da im ne činimo nepravdu, da ne lažemo, ne varamo, ne govorimo ružne riječi, itd.
Govoreći o hakovima koje Allah, dž.š., ima kod Svojih robova, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao: „Hak Uzvišenog Allaha kod Njegovih robova je da Mu čine ibadet i da Mu ne pripisuju sudruga.“ (Buhari, 2856), a u drugom hadisu, govoreći o hakovima ljudi, je kazao: „Niko od vas neće biti pravi vjernik sve dok svome bratu ne bude želio ono što želi sebi.“ (Buhari, 13)
Važne i nevažne dužnosti
Sa aspekta obaveznosti izvršavanja, naše dužnosti prema robovima jednake su dužnostima prema Uzvišenome Gospodaru. Budući da su i jedne i druge naređenje Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s., među njima nema razlike. Uzvišeni Allah je naredio da klanjamo namaz i to je nedvojbena obaveza roba, ali isto tako je naredio da ne činimo gibet (ogovaranje), što znači da je to zapovijed na koju se moramo odazvati. Ne može se reći da je naredba „klanjajte namaz“ važna, a naredba „ne činite gibet“ nevažna. Isto tako, sa aspekta izvora i nedvojbenosti propisa, nema nikakve razlike između naredbe davanja zekata i zabrane zavisti. Ne može se, dakle, reći: „Zekat je bitan, a čuvanje od zavisti je nebitno.“
Primjer vjernika je poput primjera ptice i njena dva krila; on mora da pazi na obaveze prema svome Gospodaru, ali i na obaveze i odgovornosti prema robovima. To je temeljni uvjet da bi čovjek mogao biti uzoran i dobar vjernik.
Koliko god neka osoba imala lijep odnos prema ljudima iz svoje okoline, koliko god pazila na njihova prava i svoje dužnosti prema njima, ukoliko ne izvršava svoje dužnosti spram Uzvišenoga Gospodara, ona nije dobar musliman. Isto tako, onaj ko krajnje pažljivo i predano izvršava svoje obaveze prema Uzvišenome Gospodaru, ali istovremeno ne pazi na svoje obaveze i dužnosti prema ljudima, te ih stalno povrjeđuje i rastužuje, ne može se smatrati dobrim muslimanom.
Čak i ako je teško…
Svaki čovjek veoma dobro zna koliko izvršava odnosno zanemaruje svoje obaveze i dužnosti spram Uzvišenoga Gospodara. Svjestan je također i koliko je iskren u izvršavanju tih dužnosti. Shodno tome, možemo kazati da svaki čovjek ima i određeno uvjerenje kako će njegov Gospodar postupiti prema njemu, na osnovu njegovih djela.
Kada čovjek zatraži nešto od svoje djece ili od ljudi koji rade za njega, pa oni to učine, ali nevoljko i nasilu, on nikako nije zadovoljan time. Isto tako, i Uzvišeni Allah od Svojih robova zahtijeva da Mu robuju draga srca. Međutim, On Uzvišeni je posjednik bezgranične milosti; čak i najmanje dobro djelo roba može biti vesila (povod) Njegovoga oprosta. Jer, On Uzvišeni je kazao: „Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki.“ (Nisa’, 48)
Ono što je teško jeste drugi aspekat, dakle, prava robova… Allah, dž.š., često oprosti Svojim robovima, gledajući u malo dobro djelo koje urade, a još ih i nagradi za njega. Međutim, ljudi nisu takvi. Oni kojima je kakvo zlo učinjeno, kojima je učinjena nepravda i čija su prava narušena, veoma teško to opraštaju. Pa i ako oproste, u njihovim srcima uvijek ostaje neizbrisivi trag. Na Dan velikog obračuna, kada će se ljudi boriti za svako, i najmanje, djelo, niko neće željeti odustati od svojih hakova. Ako uzmemo u obzir da se Uzvišeni Allah na Sudnjem danu neće miješati u međusobna prava robova i da će svakome biti predočena čak i najmanja nepravda koju je učinio, bit će nam mnogo jasnije koliko će biti teško položiti račun za tuđe hakove.
U kakvom smo stanju?
U suštini, svaki vjernik veoma dobro zna koliko je uspješan u ispunjavanju prava robova. Dovoljno je samo da bude iskren prema sebi. Uzmimo pred sebe jedan prazan papir i napišimo na njega, jedno ispod drugog, imena deset osoba sa kojima se svakodnevno viđamo i komuniciramo. Potom pored tih imena napišimo ono što smatramo da oni misle o nama.
Svako od nas to može učiniti, jer svi mi manje-više možemo pretpostaviti šta ljudi iz našeg okruženja misle o nama. Zatim, pogledajmo ono što smo napisali. Ako možemo pretpostaviti da šest od tih deset osoba ima lijepo mišljenje o nama, možemo se nadati da smo na dobrom putu da ispunjavamo drugi segment našeg robovanja – dužnosti prema robovima. Također, to nam je pokazatelj da se trebamo još više truditi. Ali, ako dođemo do zaključka da više od polovine ljudi čija smo imena napisali ima negativno mišljenje o nama, to nam je jasan pokazatelj da smo u velikoj opasnosti i da do danas još uvijek nismo uspjeli savladati taj dio našeg životnog ispita. Dakle, to nam je pokazatelj da moramo napraviti korijenite promjene u pogledu svoga govora i svojih postupaka.
Kada na dženazi imam upita „Kako ste poznavali merhuma?“, mi svojim jezicima kažemo „Poznavali smo ga kao dobrog čovjeka!“, međutim, ponekad se srca nekih od nas uopšte ne slažu s tim riječima. Prisjetimo se mnogih ružnih djela i zala koje je taj čovjek počinio. Štaviše, možda čak i pomislimo: „Neka je preselio, da odahnu oni što su ostali iza njega.“ To su ljudi za koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao da se njihovom smrću ljudi riješe njihova zla (Buhari, 6512). Pa dobro, kada bismo mi u ovom trenutku preselili, šta bi ljudi pomislili u sebi o nama? Ukoliko ne možemo dati pozitivan odgovor na to pitanje, onda se moramo odmah trznuti i preispitati svoje ponašanje.
Veoma je važno da čovjek ispunjava svoje obaveze prema Uzvišenom Allahu i prema robovima, ali je također važno i to da postigne ljubav Uzvišenog Allaha, kao i ljubav robova. To je pitanje od životne važnosti sa aspekta jedinstva i zajedništva ummeta, te mira i harmonije u zajednici.
Ko predstavlja islam?
Lijep odnos prema ljudima, poštivanje tuđih prava, lijepa narav i blagost, jesu neizostavne osobine koje bi trebale da krase onoga koji poziva islamu. Lijep ahlak ostavlja pozitivan utjecaj i na ljude koji nisu muslimani, te njihova srca zagrijava za islam. Poštivanje prava Uzvišenog Allaha i prava robova ujedno predstavlja i temelj islamskoga tebliga (pozivanje islamu).
Vjernici koji uspiju objediniti ta dva segmenta robovanja, pružaju priliku nemuslimanima da lično vide i uvjere se kakav to život i poredak obećava islam, te kakve sve ljepote donosi čovječanstvu. Kroz historiju islama vidno je da su takvi vjernici ostavljali veliki utjecaj na nemuslimane i da su bili sredstvo njihovog prihvatanja islama. Kada bi nemuslimani vidjeli koliko predano muslimani izvršavaju svoje obaveze prema Uzvišenome Gospodaru, kakav je njihov ahlak i odnos prema braći u vjeri i ostalim ljudima, to bi na njih ostavljalo veoma snažan utjecaj.
S druge strane, veliki broj onih koji su se distancirali od islama, ili čak gaje mržnju prema islamu, ostali su lišeni upute zbog nepristupačnosti, grubosti i nesmotrenosti muslimana. Naročito u ovom vremenu, kada se predrasudama i površnom rasuđivanju pridaje veći značaj nego otkrivanju suštine i prave istine. To nam sve ukazuje na činjenicu da ćemo se, ukoliko budemo zanemarivali prava Uzvišenoga Gospodara i prava robova, na Sudnjem danu suočiti sa veoma teškim polaganjem računa.
Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., zadužio Muaza b. Džebela i Ebu Musaa el-Eš'arija, r.anhum, da odu u Jemen i tamošnje stanovništvo pozovu islamu, ispratio ih je do izlaza iz Medine i posavjetovao ih da vjeru objašnjavaju radujući i obveseljavajući, a ne izazivajući mržnju, te da olakšavaju a da ne otežavaju. Na kraju ih je još upozorio da se trebaju međusobno dogovarati i slagati (Buhari, 3038). Jer, da su njih dvojica došla da pozivaju vjeri, imajući međusobnih neslaganja i razmirica, onda bi oni kojima su poslani vjerovatno okrenuli leđa i kazali: „Ta vjera ni vas još nije učinila braćom, kako onda da nama donese bratstvo i slogu?“
Ali, oni su, u tadašnjim uslovima, bespogovorno otišli iz Medine u Jemen. Možemo samo zamisliti sa kakvim su teškoćama i mukama suočili. I nakon što su stigli, nisu ostavili niti jedan grad niti selo, a da nisu svratili u njega. Na svakom mjestu pozivali su ljude islamu, svojim sohbetom i svojim načinom života. Tako se islam za veoma kratko vrijeme proširio u cijelom Jemenu. Jer, oni su ličnim primjerom živjeli ono čemu su pozivali, i vodili su se preporukama i savjetima Allahova Poslanika, s.a.v.s. A Uzvišeni Allah je dao da njihov trud urodi tako lijepim plodovima.
Na kraju, zapitajmo se još jedanput kakva je naša knjiga djela po pitanju izvršavanja obaveza prema Uzvišenom Allahu i prema robovima. Krajnje je vrijeme da se saberemo i dođemo sebi. Naš edžel (smrtni čas) je naša sjenka koja nas neumorno prati. Smrt je naš neumorni pratilac koji će u trenutku ugasiti sva naša isprazna nadanja i oduzeti nam sve prilike koje smo neprestano odlagali. Stoga, neka nam uvijek na umu bude hadis: „Propao je onaj koji odgađa!“
