Allahov Miljenik, s.a.v.s., prema mišljenju večine učenjaka se rodio u noći 12. rebiu-l-evvela. Po miladu, dan njegova rođenja, ove godine pada u petak, 08. novembra i obilježava se mevludom. Riječ „mevlud“ znači rođenje. Rođenje Allahova Miljenika, s.a.v.s., koji je sunce dobra i baklja upute, za čovječanstvo predstavlja veliku sreću i milost.
U noći u kojoj se rodio Allahov Miljenik, s.a.v.s., u Mekki je bila primjetna prilična užurbanost. Među jevrejima je bilo mnogo učenjaka koji su u svojim knjigama pročitali nagovještaj dolaska posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Kada je hazreti Adem, a.s., spušten iz Dženneta zavapio je svome Gospodaru riječima: „Gospodaru moj! Oprosti mi Muhammedovim hurmetom.“ Uzvišeni Allah ga je upitao: „O Ademe, kako ti znaš za njegovo ime kada ga još uvijek nisam stvorio?“, a on je odgovorio: „Gospodaru moj! Vidio sam da na uzvišenom Aršu, pored Tvoga uzvišenog imena piše njegovo ime. Vidio sam da piše ‘La ilahe illallah Muhammedu resulullah’, i shvatio sam da pored Tvoga veličanstvenog imena može pisati samo ime Tvoga najvoljenijeg roba.“ Tada mu je Allah, dž.š., kazao: „O Ademe, istinu si rekao. On mi je najdraži od svih ljudi. Zarad njegovog hurmeta primio sam tvoju dovu i oprostio sam ti. Da nisam stvorio Muhammeda, ne bih stvorio ni tebe.“
U Časnom Kur'anu Allah, dž.š., obraćajući se Svome Miljeniku, s.a.v.s., kaže: „A tebe smo (Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali.“ (Enbija’, 107) Također, prenosi se i kudsi hadis u kome se navodi da je Uzvišeni Allah rekao: „(O Muhammede) Da nisam stvorio tebe, ne bih stvorio svjetove.“ (Adžluni, Kešfu ‘l-hafa, 2/232)
Najznačajniji događaj u ljudskoj historiji je, nesumnjivo, dolazak Allahova miljenika Muhammeda Mustafe, s.a.v.s., na ovaj svijet. Hazreti Musa, a.s., čekao je dolazak pejgambera koji je, u njemu objavljenom Tevratu, opisan kao onaj koji „donosi radosne vijesti i opominje, onaj koji je blaga srca, koji ne viče i ne galami po sokacima i ulicama, koji na učinjeno mu zlo uzvraća dobročinstvom i koji prašta“. A hazreti Isa, a.s., je kazao: „(…) O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći (…)“ (Saff, 6)
Jetim u majčinoj utrobi
Otac našeg Pejgambera, s.a.v.s., Abdullah otputovao je sa jednom kurejšijskom trgovačkom karavanom u Šam i Gazu. Nakon što su obavili trgovinu, natovarili su kupljenu robu i krenuli put Mekke. Međutim, iz razloga što se Abdullah iznenada razbolio, karavana je morala svratiti Jesrib (Medinu). Abdullah je tada kazao da će, kako bi se odmorio, ostati nekoliko dana u Medini kod svojih djadži, pripadnika plemena Nedžar. Ipak, budući da bolest nije prolazila, ostao je da leži u postelji punih mjesec dana, a njegovi prijatelji su krenuli na put kako bi se vratili u Mekku. Kada su stigli, Pejgamberov, s.a.v.s., djed Abdulmuttalib ih je odmah upitao za njega, a oni su mu odgovorili da su ga zbog bolesti morali ostaviti u Medini kod dajdži. Tada je Abdulmuttalib poslao svoga starijeg sina Harisa u Medinu. Po dolasku u Medinu, Haris se suočio sa teškim vijestima; Abdullah je preselio i ukopan je u Medini… Imao je dvadeset i pet godina, a iza sebe je ostavio suprugu hazreti Aminu sa Pejgamberom, s.a.v.s., u stomaku.
Uzvišeni Gospodar Koji nikoga ne opterećuje onime što ne bi mogao podnijeti, za hatar dječaka kojeg nosi u stomaku, podario joj je strpljenje i snagu da izdrži. Pred samo rođenje, hazreti Amina je sanjala san u kojem je vidjela kako iz njenog tijela izlazi nur koji obasjava sav prostor između istoka i zapada. U nastavku sna čula je kako joj neko umilnim glasom govori: „O Amina! Ti u svome stomaku nosiš najboljeg čovjeka, prvaka svih ummeta. Kada ga doneseš na svijet reci: ‘Utječem se Allahu, Jedinom Gospodaru!’, i nadjeni mu ime Muhammed. A o svome stanju ne govori nikome…“
Znakovi koje je hazreti Amina vidjela
Bio je 12. dan rebiu-l-evvela, odnosno 20. april 571. godine po miladu, noć ponedjeljka. Tog dana hazreti Amini su se počele dešavati neke neobične, nadprirodne, stvari. Zapravo, i ranije je već viđala takve stvari, ali sad je bilo potpuno drugačije. Kako se približavala noć, počela je osjećati da će se poroditi, pa je pozvala svoju blisku komšinicu da joj pomogne. Komšinica po imenu Šifa došla je u Amininu kuću zajedno sa još nekoliko žena.
Hazreti Amina je odjednom primijetila da se njena kuća ispunila nurom i da je sve oko nje bijelo i svijetlo kao da je dan. Pored kreveta na kojem je ležala ugledala je posudu za koju nije znala odakle se tu pojavila i ko ju je donio. Popila je nekoliko gutljaja iz posude nakon čega je osjetila veliko olakšanje. Potom je u kuću ušlo nekoliko žena koje su zasljepljivale svojom ljepotom. Ranije ih nikada nije vidjela. Razgovarale su o njoj i o djetetu koje će roditi. Čestitale su jedna drugoj, te su čestitale i hazreti Amini.
U toj, najboljoj noći otkako je stvoren dunjaluk, svuda po svijetu su se, Allahovom, dž.š., voljom, desili različiti neobični događaji. Nebesa su se nadvila nad Zemljom, kao da žele iskazati poštovanje tom nuru koji će se pojaviti – Allahovom, dž.š., Miljeniku.
Ne samo u hazreti Amininoj kući, nego u cijeloj Mekki, u obližnjim plemenima i cijelom svijetu, osjećala se neka posebnost. Svećenici u crkvama i rabini u sinagogama nisu odvajali svoje poglede sa neba. Prema onome što su pročitali u svojim knjigama, na nebu se trebala pojaviti nova zvijezda koja će svim ljudima najaviti dolazak Pejgambera ahir zemana (posljednje vrijeme). Čim se pojavi ta zvijezda, to će biti znak da je posljednji Allahov Poslanik, s.a.v.s., počastio Zemlju svojim dolaskom.
Na koncu, čuvši glas babice koja govori: „Raduj se! Rodila si dječaka!“, hazreti Amina dođe sebi. Hazreti Amina se porodila, a da toga nije bila ni svjesna. Uzela je svoga dječaka u naručje. Bio je osunećen i pupčana vrpca mu je bila presječena. Na leđima, između plećki, imao je ben nalik na pečat. Svi prisutni bili su očarani njegovom ljepotom. Govorili su: „Uistinu, nikada nismo vidjeli dječaka poput njega!“
Jedna od žena koje su svjedočile tom događaju, majka Osmana b. Ebi ‘l-Asa, je ovako ispričala: „U kući u kojoj se rodio Allahov Poslanik, s.a.v.s., u šta god sam pogledala, bilo je osvijetljeno nurom. Kada smo pogledale u zvijezde, vidjele smo da su nam se toliko približile, da sam pomislila da će pasti na nas.“
„Dala sam mu ime Muhammed“
Neposredno nakon rođenja, poslali su vjesnika djedu Abdulmuttalibu da ga obraduje radosnom viješću da mu se rodio unuk. Čuvši vijest, Abdulmuttalibovo srce je počelo ubrzano kucati, a iz očiju mu potekoše suze radosnice. Ubrzanim korakom dođe do hazreti Aminine kuće i uze unuka u naručje. Dok ga je mirisao i ljubio, osjećao je miris svoga sina Abdullaha. Oči su mu se ispunile suzama, ali nije želio da to iko primijeti, pa ih je potisnuo duboko u svoje srce. Zatim se okrenuo hazreti Amini i upitao: „Koje ime da mu damo?“
Tada mu hazreti Amina ispriča san koji je sanjala prije samog rođenja, te zatraži da mu daju ime Muhammed. Abdulmuttalib je tako i učinio. Sedmi dan po rođenju priredio je veliku gozbu na koju je pozvao sve pripadnike plemena Kurejš. I gotovo svi su se odazvali na poziv. Neki od njih upitaše: „O Abdulmuttalibe! Zašto mu nisi nadjenuo neko od imena naših predaka, nego si mu dao ime Muhammed za koje nikada ranije nismo čuli?“ Abdulmuttalib im na to odgovori: „Dao sam mu ime Muhammed (Hvaljeni) jer želim da bude osoba koju će Uzvišeni Allah hvaliti na nebesima i koju će ljudi hvaliti na Zemlji.“
Noć rođenja
U noći u kojoj se rodio Allahov Miljenik, s.a.v.s., u Mekki je bila primjetna prilična užurbanost. Među jevrejima je bilo mnogo učenjaka koji su u svojim knjigama pročitali nagovještaj dolaska posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Jedan od njih se nastanio u Mekki i tu se počeo baviti trgovinom. U noći Pejgamberovog, s.a.v.s., rođenja on je došao među Kurejšije i upitao: „O Kurejšije! Da li se nekome od vas večeras rodilo dijete?“ Oni odgovoriše: „Tako nam Allaha, ne znamo!“, a on im na to reče: „Ako nije, onda nema veze. Ali, dobro poslušajte i zapamtite ovo što ću vam reći: Dijete koje se večeras rodi bit će poslanik ovog posljednjeg ummeta. Na leđima će, između dva ramena, imati znak, poslanički pečat.“
Čuvši te njegove riječi, Kurejšije ostadoše zapanjeni. Otišli su svojim kućama i ispričali o tome svojim ukućanima, a oni ih obavijestiše da je Abdulmuttalib dobio unuka i da mu je dao ime Muhammed. Sutradan, susrećući se međusobno, jedni druge su pitali: „Jeste li čuli da se rodio dječak o kome je govorio jevrejski učenjak?“ Potom su otrčali do učenjaka i izvijestili ga o Pejgamberovom, s.a.v.s., rođenju. On im tada reče: „Ako je tako, hajdemo zajedno da vidimo dijete.“ Otišli su do Abdulmuttaliba i zatražili dozvolu da ga vide, a nakon što im je dozvolio otišli su do hazreti Amine i zatražili da im pokaže dječaka. Zapravo, tražili su da otkrije njegova leđa. Hazreti Amina je to i učinila, a kada jevrejski učenjak ugleda poslanički pečat, odmah pade u nesvijest. Nakon što je došao sebi upitaše ga šta mu se desilo, a on im ovako odgovori: „Poslanstvo je otišlo iz ruku sinova Israilovih. Radujete se tome, zar ne! Tako mi Allaha, vijest o njemu će se proširiti na sve strane svijeta, od istoka do zapada!“
Na dan rođenja Allahova Miljenika, s.a.v.s., desili su se mnogi nesvakidašnji događaji: vatra kojoj su se vatropoklonici klanjali već hiljadu godina odjednom se ugasila, jezero Save je presušilo, 360 kipova koji su bili u Kabi srušili su se, dolina Semava koja je već godinama bila sasušena ispunila se vodom, četrnaest stubova u dvoru iranskog kralja sravnjeni su sa zemljom.
U znak sjećanja na taj dan
Svi ti događaji bili su išaret (znak) i radosna vijest da će se desiti nešto veoma važno. Jer, Istina je došla, a laži je nestalo. Rodio se Ponos svjetova, Muhammed Mustafa, s.a.v.s., koji će ljudima donijeti Istinu. Rodio se, dakle, u noći 12. rebiu-l-evvela. Po miladu, dan njegova rođenja, ove godine pada u petak, 08. novembra i obilježava se mevludom. Riječ „mevlud“ znači rođenje. Rođenje Allahova Miljenika, s.a.v.s., koji je sunce dobra i baklja upute, za čovječanstvo predstavlja veliku sreću i milost. Tome svjedoči i 164. ajet sure Al-i ‘Imran u kojem Uzvišeni Gospodar kaže:
„Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.“
Upravo to je razlog zbog kojeg mi svake godine obilježavamo taj mubarek dan, prisjećamo se našeg Pejgambera, s.a.v.s., i nastojimo da što bolje shvatimo njegov život i njegove poruke. A on, s.a.v.s., će uvijek biti najljepši primjer ljudskome rodu.