Čak i ukoliko superjunak sa ekrana čini dobre stvari, obično je njegov način postizanja dobra pogrešan. A budući da se djeca vole poistovjećivati sa uzorima iz svoje okoline, dešava se da dijete koje je naprimjer inače vrlo smireno, nakon što neko vrijeme provede gledajući svoga omiljenog superjunaka sa ekrana, postane agresivno poput njega. Jer, dijete koje ne provodi dovoljno vremena sa roditeljima traži uzora u superjunacima. Zbog toga, ukoliko se dijete na neki način već susrelo sa određenim superjunakom i želi da ga gleda na televiziji, onda bi roditelji trebali zajedno sa njim gledati crtane filmove, kako bi mu, bez zastrašivanja, mogli objasniti negativne pojave koje primijete. Naročito mu trebaju objasniti da se ne radi o realnim likovima. Također, dječija soba niti odjeća ne trebaju biti preplavljeni slikama takvih likova. U situacijama kada dijete pretjerano pokazuje zabrinjavajuća ponašanja i kada roditelji ne mogu da pronađu rješenje, potrebno je potražiti stručnu pomoć.
Ko ne bi želio biti neko ko leti po nebu, preskače zgrade, iz očiju isijava svjetlost, neko ko je snažan, nepobjediv i ko uvijek pobjeđuje? Još ukoliko stalno sluša kritike poput „Ti si mali, ne možeš ti to!“, kako da ne bude oduševljen superjunacima? Dok smo bili djeca, u našim očima je sve djelovalo nevjerovatno. Jer, sve nam je izgledalo veće i činilo nam se teže. U najranijem dobu nismo mogli čak ni jesti, hodati ili ljuljati se na ljulji samostalno. U tom periodu, djeca crpe energiju iz nepresušne mašte i snažne znatiželje, te tako kreću u otkrivanje svijeta. Na tom putu, potrebni su superjunaci koji će pokazati put. Ponekad taj junak biva majka koja maže kremu na djetetovu ranu, ponekad otac koji mijenja gumu na automobilu, a ponekad stariji brat koji zna odgovor na svako pitanje… No, postoje i superjunaci koje su djeca upoznala na super-ekranima, junaci koji posjeduju super-moći i koji njima, pa čak i nama, čine realnim taj čarobni raznoliki svijet.
Univerzitetski profesor na odsjeku za psihologiju, dr. Mehmet Dinç, na pitanje „Zbog čega su djeci potrebi superjunaci?“, odgovara na sljedeći način: „Tokom historije, svima su bili potrebni superjunaci. Uvijek je postojalo zanimanje za ljude koji imaju nadnaravne sposobnosti.
Postoje vrlo jasni uzroci zbog kojih djeca osjećaju potrebu za superjunacima. Na prvom mjestu je činjenica da su superjunaci jedan od najvažnijih subjekata kroz koje zadovoljavaju svoju znatiželju. Kroz njih puštaju mašti na volju. A također, kroz njih žive ono što ne mogu živjeti u svakodnevnom životu. Uz to, djeca preko superjunaka mogu naučiti i načine privlačenja pažnje. Za djecu koja žive u ograničenom prostoru stana, sve to su bitni argumenti.“
Da li su superjunaci zaista potrebni?
Psihologinja Büşra Berberoğlu Ayrancı kaže da se postavlja pitanje da li je dječija potreba za superjunacima dio razvoja ili ustvari potreba za uzorom? Niti jedno dijete nema urođenu potrebu za superjunakom, te stoga oni i nisu nužna potreba niti dio razvoja djeteta. Psihologinja uz to dodaje: „U ovom vremenu materijalizma i tehnologije, svako dijete se na neki način veoma rano upoznaje sa superjunacima i identifikuje se sa njima. Mala djeca, u periodu od treće do šeste godine, sasvim prirodno ispoljavaju „egoistična“ ponašanja i želju za kontrolom, i tada razmišljaju na način ‘Ja sam najjači, sve treba biti pod mojom kontrolom, ja ne smijem pogriješiti, uvijek biram ono što je ispravno…’ A ako se osvrnemo na karakteristike superjunaka, vidjet ćemo da su to savršeni likovi koji nikada ne griješe, koji se uspijevaju izboriti sa teškim situacijama i koji su u stanju poletjeti sa visokih zgrada. Djeca su sve do desete godine u fazi kada teško razlikuju realno od nerealnog, dakle, i dalje su u svojim apstraktnim svjetovima. Zbog toga, oni mogu pomisliti da ti likovi sa ekrana istinski postoje ili da oni sami mogu postati poput njih. Dijete u tim godinama, ukoliko je sputano u realnom životu, identifikuje se sa junacima iz svijeta mašte. Na taj način dijete potvrđuje svoju snagu i stječe osjećaj da može sve, te na neki način prazni unutrašnju energiju. Drugim riječima, dijete na taj način zadovoljava vlastiti ego.“
Reci mi ko ti je superjunak, reći ću ti ko si
Naravno da utjecaj superjunaka na djecu nije tako ograničen. Ta moćna bića koja posmatraju na ekranima, u dječijem umu ispunjavaju mnoge praznine. Identificiranju sa superjunacima doprinosi zanemarenost od strane roditelja ili njihovo odsustvo, kao i jaka želja za privlačenjem pažnje. Tada se trebamo zapitati ‘Kojeg superjunaka je moje dijete uzelo za uzora?’ Jer, dijete osjeća unutrašnju bliskost sa superjunakom i stavlja se na njegovo mjesto. Naprimjer, dijete koje umjesto dobrog voli lošeg lika, vjerovatno je dijete koje porodica osuđuje da je nestašan i loš, odnosno dijete koje se osjeća nevoljeno. Takve emocije navode ga na to da želi da loši lik pobijedi, a dobri izgubi.
Psihologinja Ayrancı, ukazujući na pozitivne i negativne strane fenomena o kojem govorimo, naglašava sljedeće: „Ono na šta treba obratiti pažnju jeste činjenica kakvog superjunaka je dijete uzelo za uzor, kakva ponašanja više ispoljava. Superjunaci ponekad mogu doprinijeti razvoju lijepih osobina kod djeteta, ali većinom ih navode na štetna ili hiperaktivna ponašanja. Povrh svega, može se desiti i da dijete izgubi život zbog takvih superjunaka ili da se povrijedi… Dijete može ponekad poprimiti i pozitivna ponašanja od superjunaka kojeg gleda. Naprimjer, razmišljajući na način ‘Ako budem jeo, bit ću snažan’, može uredoviti svoju ishranu ili početi jesti ono što inače nije htjelo. Dakle, bitno je da roditelji budu filteri medija. Oni trebaju odabrati crtane filmove ili junake koji su u skladu sa djetetovim godinama i sa njegovom prirodom, te nastojati da ga što kasnije upoznaju sa njima. Ukoliko dijete stalno gleda junaka koji je agresivan, može se desiti da postane sklono nasilju i da počne rješavati probleme nasiljem. Ukoliko pak stalno gleda junaka koji nikada ne griješi i koji ne prihvata da može pogriješiti, onda se dijete može razviti u perfekcionistu. Isto tako, sklonost djevojčica ka pretjeranom ukrašavanju i odijevanju privlačne odjeće, uz takvu vrstu junaka može se još više povećati.
Nemaš potrebu za junakom! Ti budi junak!
Dječak Emir koji ima četiri godine, kaže da je on junak „Hulk“, a kao razlog navodi to što je Hulk mnogo snažan, može srušiti sve zgrade i svakoga može pobijediti. A petogodišnji Enes kaže da je on Spiderman, jer, Spiderman je mnogo brz i može se popeti svugdje. Istraživanja potvrđuju da su dječacima draži snažni, brzi, nepobjedivi i uspješni junaci, dok djevojčice više vole junake koji se ističu po dobroti, pravdi i ljepoti. Superjunaci bivaju uzor djeci u svemu, od odjeće, pa sve do hrane koju jedu.
Bertolt Bercht u svome djelu „Galileov život“ navodi: „Kako je samo nesretna zemlja koja ima potrebu za junacima.“ Da, dunjaluk je toliko nemilosrdan i težak da mu trebaju superjunaci…
Umjesto što djecu prepuštamo „lažnim“ superjunacima sa ekrana, mi možemo biti njihovi istinski junaci. Tako će naposlijetku, vremenom i oni, uz vlastite vrijednosti i karakteristike, postati junaci u svome okruženju. U suštini, to je ono što je potrebno. Dr. Mehmet Dinç o tome kaže: „Vrlo je bitno da kroz lokalne junake djeci prenesemo našu prošlost i naše kulturološke vrijednosti. Štaviše, vrlo je bitno djeci ponuditi junake koje će moći povezati sa stvarnošću. Treba naglasiti da superjunaci sami po sebi ne smiju biti učitelji naše djece, nego samo pomoćno sredstvo. Upoznavanje djece sa superjunacima trebamo započeti kroz priče o istinskim junacima.“
Naprimjer, možemo početi tako što ćemo djeci objasniti da naši superjunaci ne lete sa zgrade na zgradu, već da je najjača odbrana uzvraćanje dobrim na zlo. Kroz časni ajet: „(…) Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao (…)“ (Ma’ide, 32), možemo im objasniti važnost pomaganja svakom živom biću. Umjesto priča o superjunacima koji uživaju u rješavanju problema nasiljem, djeci trebamo objasniti da postoje i mnogi drugi načini da se sačuvaju od zla. Također, trebamo im objansiti kako neće odjednom postati snažni, te kako je vrlo bitno da se zdravo hrane i da se bave sportom kako bi to postigli. Ono što je najvažnije jeste da našoj djeci ulijemo sigurnost u to da ćemo uvijek biti tu kada im zatreba superjunak. Tako ćemo učiniti da osjete da smo mi njihovi superjunaci. Iako nemaju odjeću ili super-moći poput likova iz priča i sa ekrana, svaki babo i majka su djetetovi najsnažniji superjunaci. A kada dođe vrijeme za to, roditelji su ponovo ti koji će ih naučiti da umjesto da se dive superjunacima, sami postanu istinski junaci.
