Savjeti za lakše privikavanje djece namazu
Potrudimo se da namaze klanjamo porodično, u veseloj atmosferi. Nemojmo se sustezati od toga da izrazimo koliko smo zadovoljni kada naša djeca klanjaju zajedno sa nama. Posao će nam biti dodatno olakšan i ako, s vremena na vrijeme, svoju djecu budemo dovodili na mjesta gdje se okupljaju ljudi koji imaju razvijenu svijest o ibadetu.
Često spomenimo i to koliko smo puta, u teškim vremenima, olakšanje pronašli u namazu. Naprimjer, koristeći se rečenicama poput: „Nakon što sam klanjao/la, smirio/la sam se i pronašao/la olakšanje.“, skrenimo im pažnju na činjenicu da su namaz i smiraj uzajamno povezani.
Kada nam dijete priđe i počne nas uznemiravati dok obavljamo namaz, nemojmo ga prekoravati. Dobro pazimo na vrijeme kada ćemo ukoravati i ljutiti se na djecu, jer, dijete koje neposredno prije ili poslije namaza čuje prijekor, može to povezati sa namazom i razviti kod sebe negativan stav prema toj svetoj dužnosti.
Otiđimo zajedno u džamiju. Omogućavajući našoj djeci da provode vrijeme u džamiji, u igri, priuštit ćemo im divne trenutke i uspomene kojih će se uvijek sjećati.
Od malih nogu podučimo djecu kratkim surama i namaskim dovama. Poklonimo im posebne sedžade, kapice, hidžabe, i slične stvari koje će koristiti prilikom klanjanja namaza. To će doprinijeti tome da namaz i sve ono što je vezano za namaz postane dio njihovog života.
Od sedme godine možemo započeti sa privikavanjem redovnom obavljanju namaza, tako što ćemo započeti sa jednim ili dva dnevna namaza. Kasnije im, postepeno, u skladu sa njihovom željom, možemo pomoći da počnu sa obavljanjem i ostalih namaza. A kada se dese manji propusti ili izostavljanje namaza, moramo pokazati strpljenje i toleranciju. Jer, sam proces navikavanja na namaz i njegovo trajanje razlikuje se od djeteta do djeteta.
Svi želimo da odgojimo svoju djecu kao vjernike i naročito želimo da rado obavljaju namaz, ibadet koji je stub vjere. A u Časnom Kur'anu, kao i u hadisima Allahova Poslanika, s.a.v.s., stavlja se akcenat na to da djecu treba početi podučavati namazu još od ranog doba. Naprimjer, u 132. ajetu sure Taha, Allah, dž.š., se obraća našem Poslaniku, s.a.v.s., riječima: „Naredi čeljadi svojoj da namaz obavljaju i istraj u tome!“ Jasno je da se navedeni časni ajet ne odnosi samo na Allahova Poslanika, s.a.v.s., već se preko njega Uzvišeni Allah obraća svim vjernicima. Pored toga, Allahov Poslanik, s.a.v.s., savjetuje da se djeca od sedme godine pozivaju i navikavaju na namaz. Učenjaci posebno stavljaju akcenat na dob od 10 godina, smatrajući da je ta dob prelomna tačka.
Budući da se radi o tako bitnom segmentu naše vjere, zabrinjava nas i najmanja mogućnost da naša djeca rastu ne znajući za namaz ili da ne znaju za važnost te svete dužnosti. Stoga smo vrlo osjetljivi po tom pitanju, ali, često se dešava da, ne znajući kako da ispravno postupimo, pravimo grešku za greškom. Dešava se čak da svojim pogrešnim postupcima udaljavamo djecu od namaza. Prema tome, započet ćemo najprije sa preispitivanjem tih pogrešnih stavova, a zatim ćemo se osvrnuti na načine ispravnog postupanja.
Koliko su roditelji savjesni po pitanju namaza?
Zasigurno da nije jednostavno da roditelji koji jedva ispunjavaju svoju dužnost robovanja i koji propuštaju farz-namaze dijete nauče obavljanju ibadeta kakav je namaz, koji zahtijeva veliku disciplinu. Roditelju koji pokazuje slabost po tom pitanju, kada djetetu kaže da obavi namaz, dijete će odgovoriti: „Ali ni ti ne klanjaš. Nisi ni ti ustao na sabah namaz. Neki dan kada smo bili vani, propustio si namaz. A ja svakako nisam ni sinoć klanjao jaciju, zašto mi tada nisi ništa rekao?“, optužujući ga tako da je i sam nedosljedan po pitanju namaza i da nema dovoljno čvrst stav.
Prvo i najbitnije pravilo u odgoju djece i ovdje dolazi do izražaja, a ono glasi: „Preispitivanje i primjenu onoga što tražimo od djece moramo započeti od sebe.“ Prema tome, odgoj djece koja će obavljati ibadete zasigurno započinje sa roditeljima koji ustrajno obavljaju ibadete. Naravno da je različit pogled na namaz kod onog djeteta koje gleda kako njegovi roditelji uz srčanu prisutnost obavljaju pet dnevnih namaza, i djeteta čiji roditelji ne klanjaju.
Međutim, ne dešava se uvijek da dijete obavlja namaz samo zato što njegovi roditelji također obavljaju namaz. Jer, tačno je da je najveći razlog dječijeg nemara spram ibadeta pogrešan primjer roditelja, ali pored toga, djeca ponekad ne izvršavaju i zapostavljaju ibadet samo iz razloga što ne razumiju razlog zbog kojeg je potrebno izvršavati ibadete. Također, svi smo svjedoci činjenice da se često dešava da roditelji koji pridaju veliku pažnju namazu, vrše veliki pritisak na djecu po tom pitanju i postupaju toliko grubo da svoju djecu takvim postupanjem naprosto udalje od namaza. Međutim, proces privikavanja namazu zahtijeva veliko strpljenje, razumijevanje i opreznost. Kako bismo djetetu ponudili istinske i ubjedljive razlog za obavljanje namaza, najprije sami sebe trebamo zapitati zbog čega mi obavljamo namaz.
Prvo ljubav prema Allahu, dž.š., pa onda prema namazu
Kada nas djeca upitaju: „Zbog čega klanjaš namaz?“ Vjerovatno dajemo odgovore koji glase: „Zato što je Allah, dž.š., tako naredio; radi Njegovog zadovoljstva; kako bismo bili zahvalni našem Gospodaru…“ Naravno, svaki od navedenih razloga je ispravan motiv za ustrajavanje u namazu. Ali, da bismo postigli da djeca posmatraju stvar sa istog stanovišta, najprije im trebamo govoriti o Allahu, dž.š., i učiniti da steknu osjećaj ljubavi prema Njemu Uzvišenome.
Kada čovjek nekoga zavoli, on želi da ga usreći, da sa njim provodi više vremena i ne odbija niti jednu njegovu želju. Isto tako, kako u djetetovom srcu raste ljubav prema Allahu, dž.š., počinje mu biti drago sve što je On Uzvišeni naredio. Naime, sve navedene razloge možemo reći na djetetu razumljiv način. Naprimjer, umjesto odgovora „Kako bismo stekli zadovoljstvo Uzvišenog Gospodara“, možemo reći „Kako bismo obradovali, a ne rastužili našeg Gospodara. A da bismo to postigli, trudimo se da Mu se približimo i da budemo robovi kakvi On Uzvišeni od nas traži da budemo.“
Kada se ta lijepa veza između Stvoritelja i roba ostvari, onda namaz prestaje predstavljati samo obavezu i izvršava se s radošću. Dijete tada na namaz ne gleda kao na tegobu, već kao na poklon koji je Uzvišeni Allah nama, Svojim robovima, podario u noći mi'radža. Dijete onda kao rob koji voli i koji je svjestan svoga Gospodara, istinski osjeća šta znači raditi nešto „radi Allahovog, dž.š., zadovljstva“. Tek tada dijete čvrsto prihvata namaz i trudi se da ne propusti taj ibadet koji ga približava Uzvišenom Gospodaru. Ukoliko se u djetetovo srce ne ulije ljubav prema Gospodaru, onda ono može pomisliti da ne dobija logične odgovore na pitanje „Zbog čega bih trebao obavljati namaz?“ Budući da mu se na neispravan način govori da treba obavljati namaz, dijete se udaljava od namaza ili ne pronalazi uvjerljive razloge za njegovo obavljanje, pa tako ni ne može ustrajati u tom ibadetu.
Namaz nas čini boljim ljudima
Ono što također trebamo prenijeti djeci jeste činjenica da nas namaz čini boljim robovima. Jer, kao i svi ostali ibadeti, i namaz je sredstvo odgajanja čovjeka i popravljanja njegovog duhovnog stanja. Uzvišeni Allah u 45. ajetu sure ‘Ankebut kaže: „Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz, namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno (…)“ Dakle, ako djetetu kažemo: „Klanjam namaz da bih bio bolji čovjek“, a potom pokazujemo ružno ponašanje, odnoseći se ružno prema svojoj djeci, porodici i okruženju, može se desiti da dijete pomisli sljedeće: „Moji roditelji klanjaju namaz, ali imaju neprimjerenih postupaka, nepravedni su, ogovaraju, čak sam svjedočio i da govore neistinu… Znači da namaz nije ibadet koji popravlja čovjeka, šta ima veze i ako ne klanjam.“
Sve nam to govori da prilikom naređivanja namaza djeci, nemamo drugog rješenja nego da počnemo od sebe i popravimo svoj odnos prema namazu. Sve dok ne popravimo svoj nijet i dok ne budemo obavljali naše namaze potpuno ispravno, sa hušuom (skrušenost), pazeći na tadil-i erkan, teško da ćemo naviku obavljanja namaza prenijeti svojoj djeci.
Nemojmo zakasniti sa podučavanjem namazu
Koliko god da je u hadisu spomenuto da djecu od sedme godine treba početi navikavati na namaz, to nikako ne znači da im do tada nikako ne treba spominjati namaz niti bilo šta što se tiče namaza. Jer, ukoliko se dijete rodilo u muslimanskoj porodici, ono je zasigurno do tog doba već vidjelo kako njegovi roditelji klanjanju namaz, te je i samo pokušalo da ih oponaša u tome. Dakle, dijete se prvi put treba upoznati sa namazom već u periodu kada počne pričati i razumijevati ono što mu se kaže. To je ono što je preporučeno.
Na taj način, dijete usvaja određene navike vezene za namaz, isto kao što usvaja navike vezane za jutarnju higijenu, pranje ruku prije i poslije jela, i sl. Kasnije, djetetu treba objasniti šta je namaz i zbog čega klanjamo, te ga na pozitivan način podsticati na obavljanje namaza. Također je veoma važno znati da ni kom slučaju, naročito kod djece mlađeg uzrasta, ne smijemo posezati za prijetnjama i zastrašivanjima, jer bi takvo postupanje kod njih moglo izazvati negativne emocije kako prema namazu, tako i prema vjeri općenito.
