Sve češće možemo čuti rečenice poput: „Ljudi su prije bili drugačiji…“, „Omladina sve manje ima poštovanja i razumijevanja…“, „Niko ne brine ni o kome…“
Ako bismo analizirali navedene riječi, brzo bismo došli do zaključka da u svemu leži isti uzrok – egoizam, koji je, možemo slobodno reći, najveća bolest današnjice.
Egoizam ne poznaje granice, ne uočava razliku između lijepog i ružnog, ne priznaje vrijednost drugog, ne osjeća tuđu bol, ne prihvata kritiku. Egoista poštuje samo sebe, i živi za svoje prohtjeve i užitke. I kako bi ostvario vlastiti uspjeh, bogatstvo i sreću, koristi sva raspoloživa sredstva, bez razlike da li su dozvoljena ili nedozvoljena.
Egoizam je planetarni problem današnjice koji je čovjeka učinio bićem nesnošljivim za suživot, prouzrokovao mu mnoge psihičke probleme i u potpunosti doveo u pitanje njegovo robovanje.
Prvo stvorenje koje je pokazalo kibur spram Uzvišenog Allaha bio je prokleti Iblis. On je odbio da se nakloni prvom čovjeku iz razloga što je sebe smatrao boljim od njega. Zbog te oholosti udaljen je od Allahove, dž.š., milosti zauvijek.
„I, iz oholosti ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.“ (Lukman, 18)
Istinski džemat muslimana je džemat obrazovan u džamiji. U takvom džematu su zajedno vlasnik i sluga, bogataš i siromah, hizmećar zajednici i obični čovjek, evlija i griješnik; i svako od njih spušta glavu kod nogu onog drugog.
U arapskom jeziku prvo lice jednine izražava se riječju „ene“ (ja), iz čega je izvedena riječ „enanijet“, što znači egoizam odnosno sebičnost.
Enanijet ili sebičnost znači biti usmjeren samo prema sebi, na druge ljude gledati samo iz vlastite perspektive i sebe tretirati kao centar svega stvorenog. Sebična osoba ne misli ni na koga osim na sebe. Za nju je lijepo i dobro samo ono od čega ima koristi, a sve što se dešava, uobražava da se dešava zbog nje. Islam oštro osuđuje i zabranjuje sebičnost, jer je to duhovna bolest koja je uzrok mnogim lošim osobinama kao što su: škrtost, materijalizam, uznositost, kibur, samodopadljivost i slično.
Egocentričan život
Iz sebičnosti se razvija egocentričan život, koji se zasniva na principima poput: „Zmija koja mene ne ujeda neka živi hiljadu godina“, „Kad sam ja sit, nije me briga što su drugi gladni“, „Ako sam ja zdrav, ne brinem se što su drugi bolesni.“
Šta se to dešava sa čovjekom, pa misli samo na svoje postojanje, a druge potpuno zaboravlja? Zbog čega mislimo jedino na sebe, bilo to na radnom mjestu, ručku, prijateljskom druženju, u saobraćaju? O drugim ljudima uspijevamo misliti tek onoliko koliko je to za našu korist. Zašto čak ni u vlastitoj porodici nismo u stanju da uvažavamo drugo mišljenje i donosimo zajedničke odluke? Zbog čega na svako pitanje gledamo kroz prizmu vlastitih interesa i potreba?
Nazivali ga mi „ene: ja“ ili „ego“, odgovor na spomenuta pitanja krije se u samo jednoj, nama dobro poznatoj riječi „nefs“. Međutim, zbog činjenice da nefs najčešće doživljavamo kao neko drugo biće, odvojeno od nas samih, nastavit ćemo ipak koristeći se pojmom „ja“. Dakle, egoizam nas zasljepljuje u tolikoj mjeri, da nam i vlastiti nefs uspijeva prikazati kao nešto potpuno odvojeno, i daleko od nas. U svakom trenutku života naše sebične interese nam nameće kao istinu. I to tako vješto, da ih je gotovo nemoguće pobiti. Koristi različite puteve i metode kako bi nas držao zarobljenim.
Izgradnja ličnosti ili napuhivanje ega?
Kako se čovjek više usavršava, i proširuje svoja znanja i poznanstva, sve više se osjeća „potpuno“, „doraslo“. I ukoliko se tako napuhan osjećaj jastva ne suoči sa nekom dramatičnom situacijom koja će srušiti njegovu uobrazilju o samovrijednosti, ili pak ne prođe kroz duhovni odgoj, umišljeni ego će tokom cijelog čovjekovog života biti njegov najveći problem. A čovjek će pri tom smatrati da je na samom vrhu i da ga niko ne može dostići.
Egoizam je planetarni problem današnjice koji je čovjeka učinio bićem nesnošljivim za suživot, prouzrokovao mu mnoge psihičke probleme i u potpunosti doveo u pitanje njegovo robovanje. To je bolest koja se odražava u gotovo svim segmentima čovjekovog života i djelovanja. Pojavljuje se pod vrlo sofisticiranim i modernim nazivima, što joj dozvoljava da se širi poput epidemije. Najpoznatiji od tih naziva je „poštovanje prema sebi“. Prema definiciji, to bi značilo da osoba sebe prihvata onakvu kakva jeste, da poštuje svoje misli i emocije, te da ima povjerenja u sebe. Ukoliko bismo se zaustavili na tome, to i ne bi bilo tako loše, međutim, ako se na to ne pridoda sistem vrijednosti koji podrazumijeva samokontrolu i samoobračun, osoba će imati ozbiljne probleme kako po pitanju ahiretskog, tako i u ovosvjetskom životu.
Zatim, tu je i prikriveni narcizam, bolest koja razara porodicu i društvo, a njena rasprostranjenost je zapanjujuća, jer se također provlači pod nazivima poput: „voljeti sebe“, „ljubav prema sebi“, koji garantuju plemenite namjere. I kao rezultat svega toga, imamo model čovjeka koji je u ime „poštovanja prema sebi“ egocentričan, a u ime „ljubavi prema sebi“ narcisoidan i umišljen.
Današnji roditelji također uveliko doprinose svemu navedenom. Sa ciljem razvijanja samopouzdanja kod djeteta, bodre ga rečenicama poput: „Ti si poseban“, „Ti si najljepši, najbolji“, i slično, što dijete vodi u stanje agresivnosti, nesigurnosti i koristoljublja. Jer, graditi ličnost na tezama „najbolji sam“, „najljepši sam“, nije ništa drugo do graditi ličnost na neistinama, a to je ono što čovjekovu prirodu neminovno dovodi u disbalans i prouzrokuje mnogobrojne probleme. Iste posljedice donosi i obrazovni sistem u kojem je „dijete u centru“, s tim da je bitno naglasiti da ne govorimo o sistemu u kojem centralno mjesto ili krajnji cilj ima psihološko i intelektualno stanje djeteta, kako bi zapravo trebalo da bude. Mi govorimo o sistemu u kojem „dijete u centru“ znači dozvoliti i tolerisati sve njegove postupke i ponašanja, te na tom principu pokušavati graditi obrazovanje. Kao rezultat takvog sistema možemo očekivati samo razmaženi i uobraženi ego.
Ko je potreban potrošačkoj kulturi?
Da bi se izgradio čovjek koji je u potpunosti usmjeren samo na sebe, naravno, nije dovoljan samo podstrek roditelja ili obrazovni sistem „dijete u centru“. Zato su tu i bezbrojne medijske kampanje koje svakodnevno izravno ciljaju na čovjekove slabosti. I kako god je gotovo nemoguće dijete koje svakodnevno gleda reklame o gaziranom piću uvjeriti o štetnosti istog, isto tako je gotovo nemoguće uvjeriti ego ili nefs da je egocentričnost loša odnosno pogubna osobina. Jer, propaganda potrošačke kulture usmjerena je prema egu čovjeka, i ima za cilj da naše oči navikne na sve ono što njoj ide u korist.
A onda, sve češće čujemo, i sami izgovaramo, rečenice poput: „Prije ljudi nisu bili ovakvi“, „Mladi ljudi sve manje imaju poštovanja“, „Niko ne brine ni o kome…“, a u korjenu svega spomenutog nalazi se egoizam – bolest današnjice.
Egoizam, ne poznaje granice, ne uočava razliku između lijepog i ružnog, ne priznaje vrijednost drugog, ne osjeća tuđu bol, ne prihvata kritiku. Egoista poštuje samo sebe i živi za svoje prohtjeve i užitke. I kako bi ostvario vlastiti uspjeh, bogatstvo i sreću, koristi sva raspoloživa sredstva, bez razlike da li su dozvoljena ili nedozvoljena“
Jastvo u Allahovoj Knjizi
U Časnom Kur'anu, sebične osobe su predstavljene kao „ehli kibur“, i u vezi s njima postoje izričita upozorenja. Ukoliko se čovjekov nefs/ego/jastvo, ne drži pod kontrolom, neminovna je šteta, kako prema drugima, tako i prema sebi. Zbog toga je Uzvišeni Allah upozorio na egoizam kao na jednu od ozbiljnih duhovnih bolesti. U Časnoj Knjizi sebičnost se spominje pojmovima „kibur“, „tekebbur“, „tefahur“, „istigna“, „udžb“, itd, i predstavlja stanja oholosti, umišljenosti, uznositosti, nipodaštavanja i podcjenjivanja drugih.
Prvo stvorenje koje je pokazalo kibur spram Uzvišenog Allaha bio je prokleti Iblis. On je odbio da se nakloni prvom čovjeku iz razloga što je sebe smatrao boljim od njega. Zbog te oholosti udaljen je od Allahove, dž.š., milosti zauvijek. Stoga, trebamo znati da je kibur, prije svega, šejtansko svojstvo.
S druge strane, Uzvišeni Allah obavještava čovjeka o mogućoj opasnosti u koju može zapasti zbog sklonosti sadržanih u njegovoj ljudskoj prirodi. Navodi mu primjere kroz Časni Kur'an i upozorava ga na razuzdanost i nezasitost nefsa. Pa tako imamo primjer Faraona, koji je toliko prešao granice, da je sam sebe proglasio bogom. Uzrok tome je bila uobrazilja o vlastitoj veličini zbog koje on nije mogao podnijeti činjenicu da iznad njegove vlasti i moći postoji veća moć. A svima nam je poznat njegov kraj – progutale su ga vode mirnog Crvenog mora. Zatim, kralj Nemrud, koji se također proglasio bogom. Njega je usmrtila obična mušica…
Uzvišeni Allah se samodopadljivima obraća riječima:
„I, iz oholosti ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.“ (Lukman, 18)
U drugom ajetu kaže: „O kako će prebivalište onih koji su se oholili grozno biti!“ (Nahl, 29)
Zatim u suri Isra’, Uzvišeni Allah savjetuje čovjeka riječima, koje su razumnom dovoljne da odustane od kibura:
„Ne hodi po Zemlji nadmeno, jer Zemlju ne možeš probiti ni brda u visinu dostići, sve je to ružno, Gospodaru tvome mrsko.“ (Isra’, 37-38)
I, bez obzira čime to čovjek opravdavao, nepokornost Allahu, dž.š., napuštanje ibadeta, ostavljanje dove i netraženje od Njega, zapravo je kibur spram Njega Uzvišenog. U suri Mu'min, u 60. ajetu, Gospodar svjetova kazuje: „Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će sigurno u Džehennem poniženi.“
Kibur spram Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Kada govorimo o kiburu spram poslanikā, a.s., kako kroz historiju tako i danas, imamo nažalost brojne primjere koji svjedoče o tome. Kad god bi neki poslanik ljudima donio Objavu, uvijek bi među njima bilo i onih koji bi samo iz zavisti okretali glavu. Suprotstavljali bi se poslaniku samo zato što nisu mogli podnijeti to što je Uzvišeni Allah njega odabrao za poslanika. To stanje se ponajviše pokazalo u prvom periodu objave islama.
Imućni uglednici Mekke, sebe su smatrali boljim od Allahova Poslanika, s.a.v.s. Govorili su: „Zašto bi Allah nama kao poslanika slao siromašnog jetima?! A mi imamo prednost! Ako će doći poslanik, onda to treba da bude neko poput nas!“, i tako su sebe upropastili.
I danas je prisutan kibur spram Allahova Poslanika, s.a.v.s., samo u nešto drugačijem obliku. Jedan od najčešćih primjera tog kibura nalazimo u tvrdnjama da je Sunnet stvar historije. Prekrivanje i zamračivanje istine sadržane u šehadetu, koja je uslov imana i glasi: „Muhammed je Allahov poslanik“, nije ništa drugo do zabludjelost u vjerovanju, ali istovremeno i trag kibura koji su imućni nevjernici Mekke pokazali spram Allahova Miljenika, s.a.v.s., za vrijeme njegova života. Da, to je tako, bez obzira pod kojim se objašnjenjem, vizijom i idejom pojavljivalo.
Po pitanju pokornosti Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., sljedeći hadis nam je više nego dovoljan. Plemeniti ashab Seleme b. Ekva, r.a., prenosi:
„Neki čovjek je jeo lijevom rukom u prisustvu Allahova Poslanika, s.a.v.s., pa mu Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče:
‘Jedi desnom rukom!‘
‘Ne mogu’, odgovori čovjek
Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu tada reče: ‘Nikada ne mogao!‘“ (Muslim, Ešribe, 13)
Seleme, r.a., uz navedeni hadis kazuje i to da je čovjek znao adabe jedenja, odnosno znao je da musliman ne treba jesti lijevom rukom, ukoliko za to ne postoji valjan razlog. Međutim, u trenutku kada ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., opomenuo, nije htio da to prihvati jer se pobojao da će zbog toga izgubiti ugled pred prisutnima. Uzoholio se i rekao „ne mogu“, zbog čega više nikada i nije mogao prinijeti ruku ustima.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je bio takav da čak ni najvećim neprijateljima islama nije želio činiti bed-dovu. To se dešavalo u iznimno rijetkim situacijama. A da muslimanu učini bed-dovu, do tada je bila nepoznanica. I to zbog naizgled banalnog razloga. Međutim, to je učinio zato što je čovjek bez ikakvog razloga, samo zbog kibura, odbio da se pokori njegovoj naredbi tj. naredbi Allahova poslanika, s.a.v.s. On, s.a.v.s., je beduinima opraštao, iako su prema njemu bili krajnje nepristojni, grubi i osorni. Opraštao im je zbog njihove iskrenosti i neznanja. Međutim, osoba spomenuta u hadisu bila je u stanju da posluša, ali samo iz oholosti to nije učinila, tj. uzvratila je šejtanskom osobinom.
Prema predaji koju prenosi Abdullah ibn Mes'ud, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Ko u srcu bude imao i koliko trun kibura, neće ući u Džennet.“ Jedan od ashaba upita:
„O Allahov Poslaniče, čovjek želi da nosi lijepu odjeću, da obuje lijepe cipele… Je li to kibur?“, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovori:
„Allah je lijep i voli ljepotu. Kibur je da ne prihvataš istinu i da omalovažavaš ljude.“ (Hakim, el-Mustedrek, 1/78)
Ko je vlasnik blagodati?
Osvrnut ćemo se posebno na vrstu kibura koja čovjeka navodi da sebe smatra superiornijim od drugih ljudi, jer to je, kako smo prethodno spomenuli, rezultat sebičnosti. Svako od nas treba da analizira svoje stanje, da se iskreno preispita kako gleda na blagodati koje su pri njemu; da li bi bio zadovoljan da ih vidi na drugima, i da li druge smatra dostojnim da ih imaju, bilo da je riječ o materijalnim ili nematerijalnim dobrima? Odgovor koji dobijemo dat će nam jasnu sliku našeg unutrašnjeg stanja. Također, trebamo se preispitati i šta je to što smatramo zaslužnim za svoj položaj, imetak ili ugled. Ako te blagodati pripisujemo svome trudu, znanju ili umijeću, onda znajmo da smo pali u zamku egoizma.
Kada govorimo da je Uzvišeni Allah Davalac i apsolutni Vlasnik svega, i da su naš trud, sposobnosti i znanje samo sredstva koja nam On Uzvišeni daje, da li smo uistinu srcem ubijeđeni u to? Jedan od primjera iz Časnog Kur'ana koji govore o tome je primjer sa Karunom. Uzvišeni Gospodar kaže:
„Karun je iz Musaovog naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. ‘Ne budi obijestan jer Allah ne voli one koji su obijesni!’ – govorili su mu ljudi iz naroda njegova – ‘i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.’
‘Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim’ – govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili – a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti.
I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju. ‘Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!’ – govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu – ‘on je uistinu presretan.’
‘Teško vama!’ – govorili su učeni – ‘onome koji vjeruje i čini dobra djela bolja je Allahova nagrada, a biće samo strpljivima pružena.’
I Mi smo i njega i dvorac njegov u Zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći.“ (Kasas, 76-81)
Znakovi egoizma
O egoizmu i narcisoidnosti napisana su brojna djela. Imam Gazali, rah., kaže:
„Kako li je čudno da se oholi i uznosi onaj ko je na svom početku bio kap tekućine, a na kraju će biti hrana za crve! Onaj ko ne prihvata istinu, nego se umjesto toga upušta u raspravu; ko nije zahvalan onome ko mu ukaže na grešku; ko ismijava ljude, i slično, pri sebi ima znakove kibura.“
Džematski fanatizam
Dotaknut ćemo se još jedne moderne bolesti društva, a to je džematski fanatizam. Sasvim je prirodno da vjernik posebno voli svoj džemat u kojem je našao izvor hidajeta (uputa), te da prema pripadnicima istog džemata osjeća posebnu naklonost. To je lijepo, pa čak i pohvalno. Međutim, gledati na druge vjernike s nipodaštavanjem, i tretirati ih kao vjernike drugog reda, potpuno je pogrešno i zabranjeno. Takvo ponašanje suprotno je principima bratstva koje je Uzvišeni Allah postavio kao zakon među svim vjernicima.
Zapravo, istinski džemat muslimana je džemat obrazovan u džamiji. U takvom džematu su zajedno vlasnik i sluga, bogataš i siromah, hizmećar zajednici i obični čovjek, evlija i griješnik; i svako od njih spušta glavu kod nogu onog drugog. Džemati okupljeni samo na osnovi zajedničkog mešreba, nikada ne mogu imati taj veličanstveni spoj i objediniti toliko različitosti, kao što to čini islam općenito.
Svaka teorija i filozofija koja zanemaruje džamiju i zajedništvo formirano u džamiji, koja to smatra nevažnim i džamiju vidi kao alternativno rješenje, veoma je pogrešna i problematična. Samo onaj džemat koji ima za cilj da kod vjernika razvija svijest o važnosti džamije kao centra života vjernika, ispravan je i valjan. Medina-i Munevvera, kao i drugi gradovi koji su nju uzeli za primjer, su se gradili i oblikovali prema džamiji. U tome su sadržane mnogobrojne poruke i pouke za uspostavljanje islamskog društva i način života pojedinca uopšte.
Bilo na individualnom nivou, bilo na društvenom, egocentričnost, sebičnost i kibur su nespojivi sa našom presvijetlom vjerom. Ta stanja se spominju kao „bolesti ahlaka“ i potrebno ih je promijeniti u „vrline ahlaka“. Štaviše, to je jedna od temeljnih dužnosti svakog vjernika.
Gdje vodi koje stanje?
Za one budnih srca, ovaj hadis će biti dovoljan da shvate važnost poniznosti i pogubnost sebičnosti. Od ashaba Harisa ibn Vehba, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
„Želite li da vas obavijestim o stanovnicima Dženneta? Oni su nemoćni i ponizni, i zbog toga im ljudi ne pridaju važnost. Međutim, ako bi se zakleli za nešto Allah, dž.š., bi dao da se desi ono što su rekli. Želite li da vam kažem ko su stanovnici Džehennema? To su oni čija su srca tvrda, okrutni su, škrti, oholi i nadmeno hode Zemljom.“ (Buhari, Tefsir, 68)
Ahlak i ego
Da bi se čovjek sačuvao bolesti egoizma i ubrojao se među one spomenute u prvom dijelu hadisa, uslov je da svoj nefs drži pod kontrolom, i usvoji lijepi islamski ahlak.
Među svim stvorenjima, ahlak je nešto što odlikuje jedino čovjeka. Jedino čovjek ima potrebu za lijepim ahlakom. Jer, ljudsko biće se sastoji iz dvije dimenzije; tjelesne – one vidljive, i duhovne – nevidljive. Drugim riječima, sastoji se iz materijalnog i nematerijalnog. Čovjekova sreća i zadovoljstvo ovise o tome koliko su te dvije strane u ravnoteži, odnosno koliko su zadovoljene njihove potrebe. A izvršavanje božanskih propisa donosi ravnotežu i zadovoljstvo i jedne i druge strane.
Ako pogledamo u život Allahova Poslanika, s.a.v.s., njegovih plemenitih ashaba, r.anhum, i onih koji slijede njihov put, vidjet ćemo istinsku ljepotu islamskog ahlaka. Iako se to u ovom vremenu materijalizma može činiti teško, čovjek treba da zna da u svakom vremenu, pa i danas žive duhovni velikani, nosioci časnog Sunneta, koji su nam svojim životima i sohbetima svjetlo i vodilja na putu postizanja tog ahlaka. U njihovim medžlisima je lijek za bolesti srca.
Čovjek slobodu treba tražiti u oslobađanju od robovanja svom egu, a ne u rušenju granica dozvoljenog i zabranjenog. Treba se stalno prisjećati ko je, šta je i od čega je postao. Treba shvatiti i priznati da nije ni kao trun prašine naspram Allahove, dž.š., moći i veličine, te znati da je kibur spram Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s., najgora duhovna bolest, koja čovjeka vodi do kufra.
Eliksir sreće
Prema shvatanju sufija, egocentričnost i samoljublje predstavljaju najveći nedostatak/bolest čovjeka, i jedan od ciljeva tesavvufskog odgoja jeste upravo otklanjanje takvih stanja. Drugim riječima, tesavvuf se sastoji od borbe sa svojim egom/nefsom. I iako je u potpunoj suprotnosti sa današnjom filozofijom koja zastupa apsolutno slijeđenje svojih želja, osjećaja i ideja, tesavvuf je i danas živ i prisutan među nama. Svako ko želi, može da krene tim putem sreće, oslobodi se od robovanja egu i raširi svoja krila ka vječnoj slobodi.
Priče o tesavvufu možda nadahnjuju čovjeka, pokazuju mu put i daju smjernice, međutim, osnovno na tom putu jeste primjena. Jer, tesavvuf je nauka stanja. Kao rezultat prakticiranja tesavvufa, osobine poput gostoljubivosti, darežljivosti, pažnje prema drugima, pomaganja i druge, na prostorima Anadolije su zadobile status kulturno-tradicionalnih. To je, dakle, način na koji se i danas mogu izliječiti i liječe bolesti modernog doba, kao što su egocentričnost, sebičnost, i sl.
Nije dovoljno samo čitati priče o hazreti Mevlani, Junusu Emreu, Hadži Bektašu Veliju i drugim Allahovim, dž.š., dostovima, Allah bio zadovoljan njima. Potrebno je kušati muhabbet koji je probudio u njima te riječi, potrebno je hoditi putem kojim su oni išli.
Časopis Semerkand, br. 117, Tema broja
