Poznati mutesavvuf iz 11. stoljeća, učenjak kelama, tefsira i hadisa, Abdulkerim b. Hevzani el-Kušejri, k.s., u djelu „er-Risale“ koje se smatra jednim od najbitnijih izvora u historiji tesavvufa, o mislima koje prolaze kroz srce kazuje sljedeće:
Havatiri su pozivi i obraćanja srcu, dakle, misli.
Ti havatiri ponekad se manifestuju kao misli koje meleki ubacuju u ljudsko srce, a ponekad se manifestuju kao šejtanske vesvese. Havatiri ponekad nastaju od skrivenih došaptavanja nefsa i njegovih vesvesa, a ponekad ih Uzvišeni Hakk ubacuje u robovo srce.
Misli koje meleki ubacuju nazivaju se nadahnućem, a misli nastale od utjecaja nefsa nazivaju se hevadžisima (skrivena došaptavanja i varke). Misli koje dolaze od prokletog šejtana nazivaju se vesvesama, a misli koje Uzvišeni Allah ubacuje u ljudsko srce nazivaju se hak-misli. Sve te misli su određene vrste razgovora koje prolaze kroz ljudsko srce.
Kada u srce dođe misao od meleka, ona se prepoznaje po tome što se podudara sa šerijatskim znanjem (Časnim Kur’anom i Sunnetom). Zbog toga su sufije rekle: „Svaka vrsta misli čiju ispravnost ne potvrđuje zahirsko znanje je batil (zabluda).“
Kada se pak u srcu pojavi misao koja dolazi od nefsa, ona većinom poziva na pokoravanje strastima, na ispoljavanje kibura ili neke druge, nefsu svojstvene, osobine.
Veliki arifi složni su u tvrdnji da onaj ko jede haram, ne može razlikovati vesvese od nadahnuća.
Čuo sam da je Šejh-Ebu Dekkak, k.s., rekao: „Onaj ko očekuje da mu njegova dnevna opskrba dođe sa određenog mjesta, u koje se potpuno pouzdao (zaboravljajući na Allaha, dž.š.), taj ne može razlikovati nadahnuće od vesvese.“
Svi šejhovi potvrdili su da nefs ne može govoriti istinu niti srce može govoriti laži.
Jedan velikan je rekao: „Dobro znaj da nefs ne može govoriti istinu niti srce može govoriti laž. Ma koliko se ti trudio da čuješ obraćanje svoga ruha (zato što težiš visokim mekamima), ruh se neće usmjeriti ka tebi i neće ti se obratiti.“
Džunejd Bagdadi, k.s., na sljedeći način je objasnio razliku između nefsanskih želja i šejtanskih vesvesa:
„Kada nefs nešto poželi, on je u tome ustrajan, neprestano insistira na tome. Ako mu se suprotstaviš, nakon nekog vremena ponovo od tebe traži da učiniš ono što je naumio, sve dok ne ispuni svoju želju i ne ostvari željeni cilj. Jedino ukoliko se preodgoji istinskom mudžahedom (borba), tek tada odustaje od takve upornosti. Uprkos tome, on opet, ponekad, od tebe zatraži ispunjenje svoje želje.
A kada je u pitanju šejtan, kada te pozove na neki grijeh pa ga ti ne poslušaš, on ti počne ubacivati vesvese o drugom grijehu. Za njega su svi grijesi i greške jedno. On te neprestano poziva grijehu, bezuvjetno o kojem grijehu se radilo. Za njega ne postoji neki poseban grijeh koji je sebi odabrao za cilj.“
Časopis Semerkand, br. 113, Mudrost
