Uzvišeni Gospodar u našoj presvijetloj Knjizi, Časnom Kur’anu, kaže: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.” (Al-i ‘Imran, 104)
Čovjek će sve do Sudnjeg dana nositi obavezu da teži dobru i kloni se zla. Međutim, naša odgovornost nije ograničena samo na to, već smo dužni da i svoju porodicu, braću (sestre) u vjeri, kao i ostale ljude, onoliko koliko smo u stanju, pozivamo na dobro i odvraćamo od zla. Ta dužnost naziva se “el-emru bi’l-ma’ruf ve ‘n-nehju ani’l-munker”.
Ponos svjetova, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Kada neko od vas vidi nešto loše neka to popravi rukom, ako to nije u stanju, neka ga popravi jezikom, a ako ni to ne može, neka onda barem u srcu osjeti mržnju prema tome. Ali, to je najniži stepen imana.” (Muslim, Tirmizi, Ebu-Davud)
Navedeni časni hadis ukazuje na to da svaki musliman treba imati jasan stav spram pogrešnog (munker). Dakle, musliman uvijek mora biti protivnik zla. Postoje mnogi časni ajeti i hadisi koji naređuju takvo postupanje. No dobro, šta je to munker ili pogrešno?
Veliki alim, Sejjid Šerif Džurdžani, rah., u svome djelu Ta’rifat, munker opisuje kao “riječi i djela u kojima nema zadovoljstva Uzvišenog Allaha.” Suprotnost munkeru je ma’ruf i označava riječi, djela i stanja koja su u skladu sa Allahovim, dž.š., zadovoljstvom. Jedino držeći se ma’rufa i bježeći od munkera, rob može hoditi putem postizanja zadovoljstva Uzvišenog Gospodara. Pozivanje sebe i drugih na činjenje dobra i odvraćanje sebe i drugih od činjenja zla jesu dva osnovna cilja kojima se svaki musliman svakodnevno usmjerava. Zbog toga svi islamski alimi smatraju da je dužnost “el-emru bi’l-ma’ruf ve ‘n-nehju ani’l-munker” (pozivanje na dobro i odvraćanje od zla), vadžib. Međutim taj vadžib je, kako ćemo u nastavku i objasniti, vezan za određene uslove.
Da bismo mogli izvršavati dužnost pozivanja na dobro i odvraćanja od zla, alimi kao osnovne preduslove navode ustrajnost u savjetovanju i spremnost druge strane da čuje i prihvati savjet. Ustrajnost u savjetovanju potrebna nam je da bismo bili od onih koji uvijek govore ono što je ispravno, a spremnost druge strane da posluša savjet osnovni je uslov i pokazatelj iskrenosti. Sejjid Šerif Džurdžani, rah., nasihat (savjet) definiše kao “pozivanje na dobro i sprječavanje smutnje”. Prema toj definiciji, nasihat nije samo ukazivanje na dobro, već je istovremeno i sprječavanje onoga što je pogrešno. U gore navedenom hadisu, naznačeno je da musliman spram zla može reagovati na tri načina.
Prvi način je da spriječi zlo rukom, shodno svojim mogućnostima.
Dakle, u tom slučaju vjernik sprječava zlo svojim djelovanjem. Tumačeći navedeni hadis Muhammed b. Halife el-Veštani, rah., jedan od tumača Muslimovog Sahiha, u svome djelu kazuje sljedeće: “Pozivanje na dobro i odvraćanje od zla jeste stub islama. To je dužnost okarakterisana kao vadžib i potvrđena je idžma’om. Niko sem rafidija (jedna od šiijskih sekti) nije se usprotivio tome.
Osoba koja se trudi da ispuni tu dužnost, treba pridavati važnost samo Allahovom, dž.š., zadovoljstvu; niti se treba bojati vladara, niti se treba ustručavati prijatelja. Istinski prijatelj je onaj koji unaprijedi tvoj Ahiret, čak i ako radi toga upropasti tvoj dunjaluk, a dušman ti je onaj ko upropasti tvoj Ahiret, čak i ako unaprijedi tvoj dunjaluk.” Kao što možemo zaključiti iz prethodnih objašnjenja, cilj odvraćanja od zla jeste, prije svega, spašavanje brata muslimana, međutim, na globalnom planu, to je očuvanje društvenog poretka.
Sprječavanje širenja zla jeste jedan od temeljnih principa islama. Shodno tome, čovjeku je zabranjeno činjenje bilo kakvog djela koje nanosi materijalnu ili duhovnu štetu ljudima ili prirodi. Ta zabrana postoji zarad dunjalučke i ahiretske dobrobiti, a kako bi se ta dobrobit ostvarila, svaki musliman ima određenu odgovornost i zadatak. Ipak, taj zadatak ne može svako izvršavati onako kako želi. Postoje određene granice, mjere i propisi. Čovjek ne može u svakoj situaciji intervenisati po svome nahođenju. Alimi su postavili sljedeće mjerilo: “Uslov da bi čovjek mogao pozivati na dobro i odvraćati od zla jeste posjedovanje znanja.
Ukoliko posjeduje znanje, može intervenisati po pitanju jasnih i nedvosmislenih vjerskih propisa, kao što su propisi o namazu, bludu, i sl.” Dakle, može intervenisati po pitanju djelā čija je ispravnost odnosno neispravnost neupitna. Naime, kada bi svako po svome nadođenju, bilo da posjeduje znanje ili ne, naređivao dobro i odvraćao od zla, nastale bi mnoge smutnje i nemiri. Naročito kada se radi o otklanjanju zla rukom, taj segment odnosi se samo na one koji u okviru zajednice imaju određena zaduženja. Ostali vjernici na takav način mogu djelovati samo u odnosu sa onima koji su pod njihovom odgovornošću.
I u tom slučaju, alimi uvijek savjetuju i preferiraju blag govor i buđenje ljubavi prema dobru, odnosno buđenje želje za napuštanjem zla. Kada je u pitanju odvraćanje od zla, alimi su rekli da je najbolji način za to ukazivanje na dobro i podučavanje istome.
Drugi način naveden u časnom hadisu jeste otklanjanje zla jezikom.
Imam Veštani, rah., o tome kaže: “Da bi neko mogao naređivati dobro i odvraćati od zla, on mora znati koji je najispravniji način da to učini. Ukoliko se pribojava intervenisati rukom, onda treba upozoriti riječima i uputiti savjet. Kada su u pitanju neznalice i zalimi od čijeg zla strahuje, treba ih upozoriti blago, jer tako će njegove riječi imati više utjecaja. Osim toga, preporučeno je da se opominjanje i upozoravanje ljudi prepusti dobrim Allahovim, dž.š., robovima koji su i sami u lijepome stanju, jer upozorenje takvih osoba mnogo je korisnije za ljude.”
Hudždžetu ‘l-islam imam Gazali, rah., navodi da osoba koja će pozivati na dobro i odvraćati od zla treba posjedovati sljedeće lijepe osobine: “Treba posjedovati lutf i suptilnost te savjetovanje započinjati blagim riječima. To se ne može činiti nasilno niti nadmeno, jer u tom slučaju, samo će još više podstaknuti želju za griješenjem.”
Treći način naveden u časnom hadisu, “ako ništa, neka u srcu osjeti mržnju”, odnosi se ustvari na stalnu budnost vjernika.
Vjernik čije je srce budno udaljava se od onoga čime Allah, dž.š., nije zadovoljan. Sličnu poruku nosi i hadis u kojem se naređuje da volimo radi Allaha, dž.š., i mrzimo radi Allaha, dž.š. Zaključujemo dakle da vjernik u svakom stanju mora biti na strani istine i dobra, te da uvijek treba podržavati dobre poslove i govoriti ispravno. Isto tako, zarad očuvanja vlastitog imana, vjernik treba, onoliko koliko je u stanju, sprječavati činjenje onoga što je Allah, dž.š., zabranio, upozoravati ljude na to, ili, ako ništa, držati svoj nefs što dalje od takvih djela.
Biti musliman znači biti na strani Hakka i hakikata. Svi muslimani trebaju željeti dobro svojoj braći, i raditi na uzajamnom usmjeravanju ka dobru. Trebamo znati da je to jedna lijepa dužnost i biti zahvalni onima koji je izvršavaju, jer oni koji nastoje pozivati na dobro i odvraćati od zla, usmjeravaju ljude na postizanje i ovosvjetske i ahiretske koristi.
Zbog toga, moramo smatrati velikom blagodati one koji su zauzeti iršadom i koji podsjećaju na činjenje dobra, a odvraćaju od zla. Mi živimo u ahir-i zamanu (posljednje vrijeme). Stoga, oni koji nas u ovome teškom vremenu, zarad Allahova, dž.š., zadovoljstva, podsjećaju na ispravan Put, čine nam najveće dobro. Za kraj, napomenimo da se pozivanje na dobro i odvraćanje od zla čini samo radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva. Jedino ukoliko budemo tako postupali onda će biti koristi od našeg djelovanja, nećemo unositi fitnu u društvo i uspjet ćemo doprijeti do srcā ljudi.
U suprotnom, u naše djelovanje će se umiješati samodopadnost, lični interesi, želja za ugledom i tome slični niski ciljevi. Na taj način kapija koja bi trebala voditi Hakku i dobru, postaje smetnja na našem putu.
Neka nas Uzvišeni Gospodar učini od onih koji istinu smatraju istinom i postupaju prema njoj, i od onih koji laž vide kao laž, te je se klonu. Neka nas učini od onih koji uvijek istini daju prednost nad svime i koji sve svoje poslove obavljaju oslanjajući se na Istinu.
Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
Sejjid Muhammed Saki ELHUSEYNİ
