Naše želje i
ravnoteža između dunjaluka i ahireta
Želje, koje čovjek pokušava ostvariti živeći dunjalučki život, moraju se držati u granicama kako njihovo ostvarenje ne bi nanijelo štetu njegovom ahiretskom životu. Prekoračenjem granica se nanosi šteta njegovom ahiretu i remeti se ravnoteža njegovog dunjalučkog života u zajednici.
Normalno je da čovjek posjeduje želje i prohtjeve vezane za ovozemaljski život. Sa tim željami prohtjevima on se pokreće i radi poslove koji su mu za život neophodni. Radi kako bi obezbijedio egzistenciju, stiče zanimanje, ženi se, dobija djecu i trudi se da što ugodnije živi. Na taj način zauzima mjesto u životu zajednice i doprinosi održanju društvenog reda. Suprotno tome, kada čovjek ne bi želio ništa, ne bi mogao zadovoljavati svoje potrebe, te je izvjesno da kao takav ne bi mogao doprinijeti opstanku kako ličnog tako ni života zajednice.
Isto važi i za ahiretski život, gdje čovjek, također, posjeduje želje i prohtjeve, želeći ono što je najbolje. Naravno da niko ne želi u Džehennem i svako se nada Džennetu, trudeći se da na dunjaluku živi u skladu Allahovog, dž.š., zadovoljstva. Ta osobenost čovjeka pohranjena je u njegovoj prirodi (fitret). Potrebna je ali zahtjeva ravnotežu kao i sve ostalo. Želje, koje čovjek pokušava ostvariti živeći dunjalučki život, moraju se držati u granicama kako njihovo ostvarenje ne bi nanijelo štetu njegovom ahiretskom životu. Prekoračenje tih granica, pored toga što će nanijeti štetu njegovom ahiretu, poremetiće i ravnotežu dunjalučkog života kojeg živi u zajednici. Takvo udovoljavanje željama i prohtjevima onemogućava ga da živi ka čovjek u pravom smislu.
Ljubav prema imetku
Želja za ostvarivanjem zarade i zgrtanjem imetka postoji manje više kod svako pojedinca i karakteriše se kao ljubav prema imetku. Takva ljubav, ukoliko se ispoljava u prevelikoj mjeri, prerasta u pohlepu i dugu nadu. Sve to pak dovodi čovjeka u stanje da postane zadovoljan sa haramom, te da ne čini ibadet, odnosno da ga ne čini u potpunosti.
Želja za imetkom i imovinom dozvoljena je ukoliko ne utječ negativno na nijjet i trud u pogledu izvršavanja Allahovih dž.š., naredbi odnosno čuvanja od Njegovih zabrana. Kao što je poznato, pojedin ashabi, r.a., su naporno radili kako bi stekli imetak i bogatstvo.
Pejgamber, s.a.v.s., nije ih sprečavao u tome. Međutim, ti odabrani ashabi, r.a., nikada nisu zanemarivali obavezu robovanja kojom su bili zaduženi. Štaviše, što su više postajaliimućniji i bogatiji, više su obraćali pažnju na ahiretska djela i dinske obaveze.
Velika opasnost
Kada želja za imetkom ovlada čovjekom, kada se okupira dunjalučkim ukrasima i prekorači granice halala, ulazeći u haram, tada se javlja velika opasnost. Zaboravljanje smrti i onoga što dolazi poslije nje, te preokupacijaudovoljavanjem svih svojih želja, nikome ne donos korist. Trud za dunjalukom u mjeri da će čovjeka muslimana odvratiti od namaza i izvršavanja drugih ibadeta nije moguće okarakterisati kao trud koji je u skladu sa vjerom.
Pejgamber, s.a.v.s., kaže: „Onome ko se u traženju opskrbe bude utjecao Allahu, dž.š., pridržavajući se Njegovih naredbi i zabrana, takvom je dovoljan samo Allah u svim njegovim problemima. A onaj ko se bude uzdao u dunjaluk ne pridržavajući se Allahovih, dž.š., naredbi i zabrana, Allah će mu dunjaluk učiniti zaštitnikom.“
Značenje toga da nekome dunjaluk bude zaštitnik jeste to da takva osoba slijedi uzroke koji će je sprečavati od izvršavanja obaveze robovanja i pripremanja za vječni život. Ukoliko svoju pohlepu ne uspije staviti pod kontrolu i obuzdati je, bit će obmanuta problemima i razonodom sve do svoje smrti.
U jednom drugom hadisu Muhammed, s.a.v.s., veli: „Šejtan kaže da onaj koji je bogat (a koji se ne pridržava Allahovih, dž.š., naredbi i zabrana) biva podvrgnut jednoj od sljedeće tri stvari:
- u očima mu uljepša imetak pa on ne daje zekat i ne izvršava druge ibadete vezane za imetak;
- olakša mu put trošenja imetka, pa ga troši na nedozvoljenim mjestima;
- u srce mu usadi veliku ljubav za imetkom pa on postane zadovoljan sticanjem haram imetka.“
Zbog pohlepe čovjek izgubi skromnost i želi da zaima što više. Kao razlog najčešćenavodi želju da osigura da mu djeca ne budu ni o kome ovisna, odnosno, želju da i sam živi lagodno. Naravno da naša plemenita vjera podstiče nato da čovjek sebe i svoju djecu obezbijedi, ali u okvirima dozvoljenog. Zapostavljanje ibadeta i odgovornosti prema Gospodaru sa ciljem da djeca žive lagodno, uz želju da se što više stekne, pohlepa je koju vjera zabranjuje. Takav čovjek ne troši onako kako je Allah Uzvišeni naredio, bojeći se da će mu se imetak umanjiti.
Zapostavljanje prava drugih ljudi
S druge strane, veliki je grijeh zapostavljati prava drugih ljudi, što je u današnje vrijeme mnogo rasprostranjeno, kao i grubo i sebično ponašanje u međuljudskim odnosima, umjesto iskazivanja poštovanjai uvažavanja tuđih prava. Islamski ahlak i tesavvufski odgoj ne idu zajedno sa nepoštivanjem prava drugih. Trudeći se da stekne imetak, vjernik mora imati na umu da su sve dunjalučke ljepote, poput imetka i bogatstva, prolazne. A ono što traje jesu salih-dobra djela urađena radi postizanja Allahovog, dž.š., zadovoljstva i sevapi istih.
Spas od pohlepe
Pohlepa koja obuzme srce, osim što okupira čovjeka i sprečava ga u obavljanju ibadeta, biva razlogom da se prestane čuvati sumnjivih stvari te da zapadne u haram. Nezasitost i pohlepa čiji su izvor beskrajne želje i prohtjevi, jesu dunjalučka opasnost koja čovjeka može odvesti u propast. Iz tog razloga je pretjerana želja za dunjalukom pokuđena.
Što se tiče spasa od opasnosti pohlepe, on je moguć sa postavljanjem granica u željama i prohtjevima i pridavanjem važnosti djelima koja će biti korisna za ahiret. Čovjekova spoznaja o mjestu na koje će otići u konačnici i razmišljanje o smrti, pomaže da se želje i prohtjevi svedu u razumne okvire. Na taj način čisteći se od niskih emocija postaje moguće živjeti dunjalučki život koji je priprema za ahiret.
Čovjek koji razmišlja o svom kraju čitav svoj život posvećuje sticanju Allahovog, dž.š., zadovoljstva. Imetak koji posjeduje troši ondje gdje treba. U suštini vjernik svoje dunjalučkeposlove mora obavljati valjano, pošteno i čestito kao da nikada neće umrijeti. To neminovno vodi ka tome da u svojim dunjalučkim poslovima postiže uspjeh, te da posjeduje imetak.
Ono što je bitno jeste da se ne zaborave ni ostale obaveze i da se pokaže trud da se i dunjalučki poslovi pretvore u djela koja nose nagradu i sevape. Pronalazak sreće na ahiretu je moguć samo na takav način.
Sa Allahovom podrškom i pomoći…
Sejjid Mubarek ELHUSEYNİ
