Treba znati da je tajna mudžize u tome da se ona javno manifestuje, a tajna kerameta u tome da ostane u tajnosti. Dakle, bit mudžize je u njenom objelodanjivanju pred ljudima, a bit kerameta je u tome da se sakrije od ljudi. Plod mudžize pripada drugim ljudima, a plod kerameta pripada njegovome vlasniku. Posjednik mudžize, vjerovjesnik, bez sumnje zna da je nadnaravni događaj koji se manifestovao kod njega mudžiza, dok posjednik kerameta, evlija, nikada nije u potpunosti siguran da li se radi o kerametu ili o istidradžu (šejtanska varka). Osim toga, posjednik mudžize, postupa i govori po Allahovom, dž.š., emru kada su u pitanju šerijatski propisi, a posjednik kerameta nema drugog izbora osim da se povinuje propisima presvijetlog Šerijata. Keramet evlije ni na koji način ne može biti u suprotnosti sa propisima Šerijata vjerovjesnika njegovog vremena.
Za one koji negiraju postojanje kerameta navest ćemo primjer iz vremena Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji nedvosmisleno demantuje njihovu tvrdnju. Naime, kada su nevjernici u Mekki htjeli pogubiti plemenitog ashaba Habiba b. Adija, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u isto vrijeme, u Medini ashabima, r.anhum, govorio o tom događaju. U tom trenutku se sa Habibovog srca podigla perda, pa on ugleda Allahova Poslanika, s.a.v.s., i nazva mu selam. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je čuo selam i odgovorio na njega, a Habib, r.a., je čuo njegov odgovor.
To što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., iz Medine vidio Habiba, r.a., koji se nalazio u Mekki, bila je mudžiza, a to što je Habib, r.a., vidio Allahova Poslanika, s.a.v.s., bio je keramet.
Vezano za spomenutu temu prenijet ćemo sljedeću predaju od Ibrahima Havvasa, rah.:
„Po svome ustaljenom običaju zaputio sam se u pustinju bez ikakve poputnine i opskrbe. Nakon što sam hodao pustinjom određeno vrijeme, preda mnom se pojavi čovjek i zatraži od mene da mi se pridruži. U srcu mi se pojavi neka odbojnost prema njemu, pa rekoh da ne mogu prihvatiti njegov prijedlog. On mi tada reče:
- O Ibrahime, nemoj se rastuživati, ja sam kršćanin. Došao sam iz Rimskog carstva sa nadom da ću biti tvoj saputnik.
Kada sam shvatio da je stranac i da nema nikoga svoga, srce mi se smirilo, pa mu rekoh:
- O svešteniče, ja nemam ni hrane ni pića. Bojim se da bi ti se u pustinji moglo desiti nešto loše.
Na moje riječi čovjek je ostao potpuno smiren, što me jako zadivi, pa odlučih da ga prihvatim kao saputnika. Želio sam da vidim koliko će moći izdržati. Sedmog dana smo dobro ožednili, pa mi se čovjek obrati riječima:
- Cijeli svijet je čuo za tvoju slavu, hajde, pokaži šta imaš da pokažeš! Ja ne mogu više izdržati.
Nakon njegovih riječi pao sam na sedždu i zavapio:
- Gospodaru moj, ne osramoti me pred ovim nevjernikom koji ima tako lijepo mišljenje o meni. Daj da se ostvari ono što misli o meni.
Kada sam podigao glavu sa sedžde ispred sebe ugledah tacnu na kojoj su bila dva tanjira hrane i dva ibrika sa vodom. Najeli smo se i napili, a potom smo se udaljili sa tog mjesta. Ponovo prođe sedam dana i ja tada poželjeh da iskušam sveštenika, pa mu rekoh:
- O svešteniče! Hajde da vidimo, danas je red na tebe. Pokaži nam plod svoje mudžahede, pokaži nam svoj marifet.
Sveštenik spusti glavu na zemlju i prošaputa nekoliko riječi, nakon čega se pred njim odmah pojavi tacna. Na tacni su bila četiri tanjira i četiri ibrika sa vodom. Vidjevši to, ostao sam potpuno zapanjen, a u srcu osjetih duboku tugu. Pomislih: ‘Neću jesti sa ove sofre jer ona je za nevjernika, to mora da je njegov istidradž.’ On me ponudi da jedem, a ja odgovorih da ne želim jesti. Upita me za razlog, a ja mu ovako odgovorih:
- Neću da jedem, jer ti si nevjernik, mnogo se čudim tom tvome poslu. Da kažem da je to keramet – to bi bilo nemoguće, jer nevjernici ne mogu imati keramet. Da kažem da je me’unet (božanska pomoć) – ni takvo nešto nije viđeno kod ljudi poput tebe. Potpuno sam zbunjen.
Sveštenik mi tada reče:
- O Ibrahime, jedi! Obradovat ću te dvjema radosnim vijestima. Kao prvo, postao sam musliman: „Ešhedu en la ilahe illallah vahdehu la šerike leh ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluh.“ A kao drugo, znaj da kod Uzvišenog Allaha imaš veliki ugled. Jer, ja nisam osoba za čiji se hatar primaju dove. Pao sam na sedždu jer sam se postidio tebe, i ovako sam zamolio: ‘Bože moj! Ako je Muhammedova vjera hak-vjera, podari mi dva tanjira hrane i dva ibrika vode. A ako je Ibrahim Havvas Tvoj evlija, podari mi još dva tanjira hrane i dva ibrika vode!’ Kada sam podigao glavu sa sedžde, ugledao sam tacnu ispred sebe.
Nakon što je to čuo, Ibrahim Havvas je odlučio da ipak jede sa sofre. A sveštenik je kasnije postao jedan od islamskih velikana. Dakle, onaj ko se druži sa evlijama, dobije svoj udio u njihovim kerametima.
Uzvišeni Allah najbolje zna.
Časopis Semerkand, br. 117, Klasici tesavvufa
