Ahmed b. ‘Arus et-Temimi, k.s., (preselio 1463) bio je pir arusijskog tarikata. Rođen je u Tunisu, gdje je i činio iršad, a idžazet je dobio od šejha šazelijskog tarikata, Ahmeda b. Ukbea el-Hadramija, k.s. Navodi se da je držao predavanja u džamiji Zejtune, u Tunisu i da je napisao oko tri stotine knjiga.
Arusijski tarikat se preko halifa koji su u njemu stasali proširio na različita područja islamskog svijeta. Naprimjer, Šehbenderzade Ahmed Hilmi (1863-1914) kojeg poznajemo po djelu „Amak-i hajal“ bio je halifa arusijskog tarikata. Ahmed Hilmi je u mladosti, zbog svojih političkih ideja, prognan u Fizan, i tu je redovno posjećivao kabur Abdusselama el-Esmera, k.s., (1574). Kasnije je učinio intisab šejhu tamošnjeg arusijskog tarikata, te je uz njega završio svoj sejr-i suluk i dobio hilafet. Nakon što su završene godine prognanstva, povratkom Ahmeda Hilmija u Istanbul, arusijski tarikat se počeo širiti i u Istanbulu.
Nesumnjivo, Uzvišeni Allah je Jedan i nema sumnje u Njegovu jednoću. On je Stvoritelj svega postojećeg i On upravlja svime. To potvrđivanje i očitovanje predstavlja „temelj tevhida“. Sejjid Abdulhakim Arvasi, k.s., (1860-1943), kazuje nam da postoje tri stepena tevhida:
- Tevhid-i imani: Potvrđivanje Allahove, dž.š., jednoće jezikom i srcem, onako kako je obznanjeno u časnim ajetima i hadisima. Svi mu’mini dijele taj stepen.
- Tevhid-i ilmi: Na tom stepenu, vjernik shvata da ne postoji drugo apsolutno postojanje sem Allaha, dž.š., i sve što postoji vidi kao manifestaciju Njega Uzvišenog. On posmatra stvorenja, međutim, na njima vidi manifestaciju Uzvišenog Allaha, jer ga je u potpunosti obuzeo Allahov, dž.š., nur.
- Tevhid-i hali: „Budući da je putnik Hakku na tom stepenu u potpunosti utonuo u more tevhida, on ne vidi ništa drugo sem Allahovih, dž.š., svojstava. To stanje, koje nazivamo „džem“, je stanje svjedočenja Allaha, dž.š., kroz stvorenja. Tada se za roba podižu sve perde i on dolazi u stanje „fena: nestajanje“. Dakle, rob poništava vlastita svojstva u svojstvima Uzvišenog Hakka.
Džunejd Bagdadi, k.s., (822-911) navodi nekoliko stepena tevhida, a najveći stepen tevhida, „tevhid havassa“, objašnjava na sljedeći način:
„To je robovo poimanje sebe kao sjenke na koju se spustio trag Allahove, dž.š., moći. Rob je sa Uzvišenim Hakkom ostvario potrebnu bliskost, te je svoje osjećaje i postupke u potpunosti podredio Hakkovoj volji. Odazvao se pozivu Uzvišenog Hakka, a udaljio se od onoga čemu ga poziva halk (stvorenja). Dostigao je more vahdeta, te se od prolaznog uzdigao ka vječnom.“
Sufije mnogo insistiraju na čišćenju srca, jer, istinsko usmjeravanje ka Allahu, dž.š., moguće je jedino onda kada se srce, kao mjesto Allahovog, dž.š., nazara (pogled), očisti od svega sem Njega Uzvišenog. Preobrazba loših osobina u dobre, i ružnih namjera u lijepe, uslovljena je čišćenjem srca. Stoga, kako god svoja tijela peremo i čistimo vodom, tako i svoja srca trebamo očistiti tevbom i zikrom.
Vezano za tu temu, Mevlana, k.s., kazuje sljedeće:
„Vanjska nečist se otklanja vodom, a unutrašnja nečist otklanja se suzama. Uzvišeni Hakk je nevjernike nazvao nečistima. Međutim, oni nisu nečisti svojom vanjštinom, već se ajet prvenstveno odnosi na nečistoću njihovih nutrina, na njihove loše naravi i pogrešna vjerovanja. Vanjska prljavština osjeti se najviše dvadeset koraka, a odvratni smrad nutarnje nečistoće doseže od grada Reja sve do Šama. Štaviše, taj smrad doseže i do nebesa te uznemirava meleke.“
Vird je dnevno zaduženje u pogledu zikra i dova, koje muršid daje muridu. Nadahnuća koja robu dolaze kao rezultat stalnog učenja virda nazivaju se „varidati.“ U tome nemaju udjela robovo očekivanje i njegove težnje. Varidati su darovi Uzvišenog Hakka i manifestacija Njegovih riječi: „Ko Mi se približi za pedalj, Ja mu se približim za lakat.“ (Buhari, Tevhid, 15)
Cilj tesavvufa je buđenje srca iz nemara i dovođenje roba u stanje ihsana, odnosno osjećaja stalnog Allahovog prisustva. To stanje je direktno vezano za srce, a najvažniji lijek za srce, za liječenje srčanih bolesti i tjeskobe, jeste vird (zikr).
Naglašavajući važnost virda, sufije su kazale: „Onaj ko na početku nema virda, taj na poslijetku ne može imati varida. Dakle, onaj ko zapostavi vird, taj biva lišen varida (fejza i nadahnuća).“
Ibn Ataullah es-Skenderi, k.s., (preselio 1309) virdom naziva ono što Uzvišeni Allah traži od roba, a varidom naziva ono što rob očekuje od Allaha, dž.š.
Prenosi se da je Lukman, a.s., ovako savjetovao svoga sina:
„Sinčiću moj! Dunjaluk je poput dubokog mora u kojem su se utopili mnogi ljudi. Neka tvoj brod na tom moru bude bogobojaznost, neka tvoja poputnina bude čvrsto vjerovanje u Allaha, dž.š., i neka tvoja jedra budu tevekkul (oslanjanje na Allaha, dž.š.). U protivnom, bojim se da nećeš preći preko tog mora i spasiti se.“
Časopis Semerkand, br. 116, Riznica mudrosti
