U časnim ajetima i hadisima jasno se očituje obaveza življenja vjere na način objedinjavanja njenih vanjskih propisa i unutrašnje (duhovne) dimenzije. Generacija plemenitih ashaba, r.anhum, kao i generacije nakon njih, koje su upravo od njih preuzele tu cjelovitost življenja vjere, pomno su čuvale takav način života. U tom smislu, zalaganje za vjeru i shvatanje vjere u vrijeme prvih generacija nakon plemenitih ashaba, r.anhum, dakle u vrijeme tabi'ina, i tebei tabi'ina, u velikoj mjeri su bili u skladu sa zalaganjem i shvatanjem iz Sretnog stoljeća. U tim vremenima, velikani koji su nadzirali očuvanje svih, pa i najmanjih propisa časnog Šerijata, te koji su upozoravali i ukazivali na suštinu islama, nisu dozvoljavali da se desi niti najmanje popuštanje u nekom od domena islamskih propisa, bilo da se radilo o vanjskoj ili unutrašnjoj dimenziji vjere.
Takvi, rabbani alimi, pojavljivali su se u svakom stoljeću. Ti velikani su, uz svoju čvrstu vezu sa Uzvišenim Hakkom, uz svoju odanost časnom Sunnetu, i samilost prema ummetu, vodiči koji ukazuju na potpuno ispravan put. Može se nabrojati na hiljade velikana koji su posjedovali takve osobine. Stoljećima su učenjaci ovog ummeta i dobri Allahovi, dž.š., robovi činili hizmet zarad očuvanja vjere Uzvišenog Gospodara.
S druge strane, u tom uzvišenom hizmetu, važno mjesto imaju tarikatski pirovi (začetnici tarikata). Jer, njihova vrijednost je iznimno velika, budući da su oni vodiči koji vode ka Uzvišenom Hakku i hakikatu; koji zalutale robove pozivaju da se vrate Pravome putu; te koji istinske tragaoce vode ka potpunosti. Oni su, kako za svog života, tako i nakon preseljenja, bili vodiči nebrojenim vjernicima.
Spominje se 12 velikih tarikata koji su doveli do procvata cijeli islamski svijet. Jedan od najistaknutijih među njima jeste kadirijski tarikat koji se veže za šejha Abdulkadira Gejlanija, k.s. U ovom tekstu, pisat ćemo o šejhu Abdulkadiru Gejlaniju, k.s., kao jednom od prvih sultana srca, te o kadirijskom putu čiji je pir.
Porodica i putovanje ka znanju
Šejh Abdulkadir Gejlani, k.s., rodio se 470. godine po hidžri (1078. god. po miladu) u selu Nejf, koje se veže za današnju iransku oblast Gilan. S majčine strane, bio je sejjid, a sa očeve šerif. Otac mu je bio Sejjid Musa, jedan od dobrih robova koji su hodili stopama svoga djeda Muhammeda, s.a.v.s. A majka mu je bila Ummulhajr Fatima, jedna od žena evlija koje su bile na putu ustrajnosti. Ime Abdulkadir nosi značenje „rob Onoga Koji je svemu kadar, Koji sve može“, što aludira na činjenicu da su ga roditelji dobili u već poodmaklim godinama.
Sejjid Abdulkadir, k.s., je u ranom dobu izgubio oca i ostao jetim, pa ga je u zaštitu uzeo njegov djed Ebu Abdullah Savmai. Savmai se smatra jednim od tadašnjih najvećih velikana. Tako je Sejjid Abdulkadir odrastao okružen znanjem i mudrošću. Već u ranom dobu pomagao je majci u poslovima posredstvom kojih su se izdržavali. Ali, nagovještavajući njegovu veličinu, majka ga je povremeno upozoravala riječima: „Ti nisi stvoren za ovaj posao!“ U mladosti je odlučio da ode u Bagdad i tamo izučava znanje. Iznio je svoju želju majci, a ona je, svjesna uzvišene prirode svoga sina i njegovih duhovnih kapaciteta, pokazala zadovoljstvo njegovim odabirom. Stavila je u jednu vrećicu 40 zlatnika koji su joj ostali kao naslijeđe od muža, te ju je, kako mu na putu ne bi ispala i kako je niko ne bi ukrao, zašila pod rukav njegovog ogrtača. Savjetovala ga je da ide tragom Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je bio el-Emin (Povjerljivi) i da nikada ne skreće s puta istine i poštenja.
Tako je Sejjid Abdulkadir, k.s., krenuo na put sa karavanom koja se zaputila prema Bagdadu. Na putu je karavana upala u zamku razbojnika koji opljačkaše sve što je bilo vrijedno u karavani. Tom prilikom, jedan razbojnik je prišao Sejjidu Abdulkadiru, k.s., i upitao ga: „Hajde reci, šta ti imaš?“ Nakon što mu Sejjid Abdulkadir, kojem je stalno na pameti bio majčin savjet o istinoljubivosti, bez ikakvog oklijevanja reče da ima 40 zlatnika, on ga odvede svome vođi. Vođa upita mladića isto pitanje i dobi isti odgovor, pa naredi da se provjeri da li on zaista govori istinu. Kada se pod njegovim rukavom uistinu ukaza vreća zlatnika, vođa i razbojnici se iznenadiše. Nisu mogli shvatiti zašto je mladić bez ikakvog oklijevanja otkrio da ima toliko zlatnika. Vođa razbojnika ga tada upita:
„Zbog čega si rekao da imaš zlatnike? Da nisi rekao, mi ih ne bismo našli!“
Sejjid Abdulkadir reče da je majci obećao da neće govoriti neistinu i da ne želi prekršiti datu riječ radi 40 zlatnika.
Razbojnika, koji je život proveo u lažima i prevarama, odjednom obuzeše osjećaji koje nikada prije nije osjetio, pa ne mogavši se suzdržati, poče da plače. Srce mu se smekša i obuze ga jak osjećaj kajanja, nakon čega se okrenu svojoj četi i reče:
„Prijatelji moji! Ja sam godinama kršio zavjet koji sam dao Uzvišenom Gospodaru, činio sam razbojništvo. A sada činim tevbu za sve svoje grijehe. Krećem putem moga Gospodara.“
Budući da su razbojnici bili čvrsto vezani za njega, oni mu na to rekoše:
„Mi se od tebe ne možemo odvojiti. Bio si naš predvodnik u razbojništvu, pa budi sada naš predvodnik na Putu spasa.“
Tako je iršad Sejjida Abdulkadira Gejlanija, k.s., koji će se nastaviti kroz stoljeća, započeo još u periodu njegovog djetinjstva.
Izučavanje znanja i okretanje tesavvufu
Sejjid Abdulkadir, k.s., je znanje stjecao u bagdadskim medresama Nizamijama, najvećim obrazovnim institucijama tog vremena. Kako prenosi poznati fikhski učenjak, Ibn Hadžer Hejtemi, rah., u djelu „El-Fetva ‘l-hadisijje“, jedne prilike je Sejjid Abdulkadir, k.s., krenuo sa svoja dva prijatelja u posjetu jednom od tesafuvvskih velikana, Jusufu Hamedaniju, k.s. Njegova dva prijatelja, Ibn Saka i Ebu Said Abdullah, su tom prilikom namjeravali ispitati šejhovo znanje. No, Sejjid Abdulkadir, k.s., je takvo postupanje smatrao ružnim, te je naglasio da će šejha posjetiti radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva.
Jusuf Hamedani, k.s., je odgovorio na pitanja dvojice mladih mula koji su mu došli u posjetu, a da oni još nisu ni izgovorili ono što su željeli pitati. Zatim ih je posavjetovao, objasnivši im u kakve opasnosti mogu zapasti ukoliko nastave tako postupati. A stanje Sejjida Abdulkadira, k.s., mu se mnogo svidjelo, pa mu je kazao radosne vijesti. Obradovao ga je rekavši mu da će, uz Allahovu, dž.š., dozvolu, postići najviši duhovni stepen u svome vremenu.
Sejjid Abdulkadir, k.s., je svoj sejr-i suluk (duhovni put) započeo uz bagdadskog velikana šejha Debbasa, k.s. Šejh ga je kasnije oženio svojom kćerkom. Nakon preseljenja šejha Debbasa, k.s., svoje duhovno putovanje nastavio je uz Ebu Se'ida Muharrimija, k.s. Ta dva velikana, koji su istovremeno bili i cijenjenji učenjaci, imali su svoje medrese. Šejh Ebu Se'id, k.s., postavio je Sejjida Abdulkadira, k.s., za muderrisa svoje medrese. Ipak, nakon nekog vremena Sejjid Abdulkadir, k.s., je prestao držati predavanja, te se posvetio ibadetu, zikru i tefekkuru, započinjući tako sa dugogodišnjim odgojem svoga nefsa. U tom smislu, njegova životna priča liči na životnu priču njegovog savremenika, Imama Gazalija, k.s. Njegov šejh, Ebu Se'id nadzirao ga je kroz godine odgoja i borbe sa nefsom. Nakon punih dvadeset i pet godina odgoja nefsa, kakav je rijetko zabilježen u islamskoj historiji, Ebu Se'id Muharrimi, k.s., ga je ogrnuo ogrtačem šejha.
Poslije preseljenja šejha Muharrimija, k.s., Sejjid Abdulkadir Gejlani, k.s, je preuzeo na sebe poslove medrese i hizmete u tekiji, te je tako do kraja života bio zauzet iršadom i odgojem učenika. Uz to, u određenim danima u sedmici, držao je sohbet (predavanje) narodu. Pod utjecajem njegovih riječi i stanja, svakog dana se širila halka sohbeta, pa mu je postojeća medresa postala mala. Stoga su urađeni određeni radovi kojima je medresa proširena. Naročito posljednjih godina, na desetine hiljada ljudi, kako iz obližnjih mjesta, tako i iz daleka, dolazilo je kako bi prisustvovalo njegovim sohbetima. Tako se ostvarila radosna vijest koju je nagovijestio Jusuf Hemedani, k.s., poznat kao „Gavsu ‘l-Azam“, evlija na najvećem stepenu u svome vremenu. Jedan dio tih sohbeta sakupljen je u knjigu pod nazivom „El-Fethu ‘r-Rabbani ve futuhu ‘l-gajb“. Šejh Abdulkadir Gejlani, k.s., je preselio 561 god. (1165 god. po miladu).
Kadirijski put u islamskom svijetu
Šejh Abdulkadir Gejlani, k.s., je za života svojim iznimno utjecajnim sohbetima i vazovima prenosio posebno ushićenje i polet narodu. Ljepota i blagost u njegovom načinu govora bili su sredstvo upute hiljadama ljudi. Među onima koji su se najviše okoristili njegovim fejzom, jesu i njegova djeca. Gavsu ‘l-Azam Abdulkadir Gejlani, k.s., je svoju mnogobrojnu porodicu, sve do unučadi, odgojio kao evlije. A u bagdadskoj medresi je kao halifu ostavio sina, šejha Abdulvehhaba. I njegovi ostali sinovi, šejh Abdurrezzak, šejh Abdulaziz i šejh Abduldžebbar bili su također kjamil i mukemmil muršidi (potpuni vodiči). Njihovim iršadom odgojene su mnoge halife, neka Uzvišeni Allah posveti njihove tajne. Oni i njihovi potomci su znanje i iršad šejha Abdulkadira Gejlanija, k.s., prenijeli na daleka područja.
Naprimjer, unuci šejha Abdulvehhaba, k.s., su adabe i principe kadirijskog puta donijeli u jedan od bitnih islamskih centara kakav je bio Šam; unuci šejha Abdulaziza, k.s., isto su učinili u Kudsu i Egiptu; a unuci šejha Abdurrezzaka, k.s., u Indiji, Sjevernom Iraku i područjima Srednje Azije. Tako i kadirijska silsila Imama Rabbanija, k.s., prije nastanka nakšibendijskog tarikata, preko šejha Abdurrezzaka, k.s., seže do Sejjida Abdulkadira Gejlanija, k.s. Prema tome, nakšibendije su u direktnoj povezanosti sa šejhom Abdurrezzakom, k.s.
Takvo prenošenje hilafeta sa oca na sinove, kakvo se dešavalo u prvom periodu kadirijskog puta, možda podsjeća na nasljeđivanje sultanata, međutim, činjenica je da je kadirijska porodica prenijela hilafet i idžazet za iršad, i mnogim učenjacima i velikanima koji nisu bili dio njihove porodice. To što su među halifama i njihova djeca, odraz je njihove iznimne predanosti vjeri i posvećenosti naslijeđenom emanetu. Nakon što su 1258. godine, učinili hidžru iz tada, uslijed najezde Mongola sa zemljom sravnjenog Bagdada, oni su postali posrednici u širenju kadirijskog sohbeta i halki zikra po cijelom islamskom svijetu. Neka je Uzvišeni Allah zadovoljan svima njima.
Kadirijje u Anadoliji
Poznata je istina da su mnoge evlije, već od 10. stoljeća, krenuvši iz Turkisatana, započele iršad na području Anadolije. Nakon šejha Abdulkadira Gejlanija, k.s., u Anadoliju su došli i neki kadirijski derviši. Prenosi se da je današnja oblast Tekkeköy koja se nalazi u Samsunu, dobila takav naziv upravo zbog toga što je za vrijeme Bizantijske države, jedan od unuka Sejjida Abdulkadira Gejlanija, k.s., šejh Zejnuddin, k.s., došao i u tom mjestu osnovao tekiju. Povrh toga, u Afjonu se nalazi kabur evlije za kojeg se predpostavlja da je živio u 8. stoljeću po hidžri i koji se zvao Abdulkadir Gejlani. Poznato je i da se u Čorumu nalazi jedan evlija po imenu Abduldžebbar Dede, koji je jedan od potomaka šejha Abdulkadira Gejlanija, k.s. Također, od potomaka Abdulkadira Gejlanija, k.s., su i sejjidi koji su učinili hidžru na područje Južne Anadolije.
Širenje kadirijskog tarikata u Istanbulu i na Balkanu desilo se posredstvom šejha Ismaila Rumija, k.s. (1631. god.) Taj velikan iz Kastamona koji je u halvetijskom tarikatu postigao visok stepen, jedne noći usni šejha Abdulkadira Gejlanija, k.s., a zatim zatraži dozvolu od svoga šejha i ode u Bagdad. Tu se veza za kadirijski put i za kratko vrijeme postade halifa. Pored Istanbula, Ismail Rumi, k.s., je donio kadirijski tarikat i u mnoge balkanske krajeve. Nakon što je sagrađena džamija sultana Ahmeda, sultan Ahmed I, zatraži od šejha Ismaila Rumija i od kadirijskih derviša da u njoj obavljaju zikr petkom. Od tog dana, džamija sultana Ahmeda je svjedočila dolasku mnogih evlija i zikru derviša.
Prema pisanim podacima, 1925. godine je samo u Istanbulu bilo 66 kadirijskih tekija. To što je u tom vremenu, u gradu od 450 hiljada stanovnika bio toliki broj kadirijskih tekija, veoma je bitan podatak koji ukazuje na utjecaj koji je Abdulkadir Gejlani, k.s., ostavio na područje Anadolije.
