Živjeti vlastiti identitet znači osloniti se na vlastiti razum i ideje. Shvatimo razum i misli na ispravan način. Prvi uslov za to jeste da pamet i ideje oslonimo na iman. Istinska pamet i istinske ideje nastaju samo onda kada se pokoravamo Uzvišenom Hakku. Ukoliko u pameti i promišljanju budemo slijedili Zapad, nećemo moći slomiti kolo zuluma koje Zapad pokreće već tri stoljeća.
U želji da nadomjestimo nedostatak moći, usmjerili smo se ka nasilju, te je iz toga nastala divlja tvorevina, potpuno strana islamskom fikhu i ahlaku, nazvana islamizam. U želji da utolimo glad za duhovnošću, usmjerili smo se ka prividnoj odanosti vjeri i onda su nastali tesavvuf bez Šerijata i Šerijat bez tesavvufa.
Nas danas uče da biti pametan znači biti sebičan, misliti samo na vlastitu korist i iznad svega, biti u stanju ostvariti moć i korist pod svaku cijenu. Danas je pamet samo to, pusta proračunata pamet. A, malo je onih koji znaju da ukoliko se srce ispuni nurom imana, tada počinje djelovati druga vrsta pameti – nurani pamet.
Nedostatak pameti prouzrokuje i nedostatak ideja. Riječi nam ne nedostaje, ali nedostaje nam suština. Mnogo je učenih, ali malo je onih sa idejama. Mi tračeve i prigovore smatramo idejama. Novine, ekrani i društvene mreže puni su toga. Dok ne budemo ono što uistinu jesmo, nećemo imati niti originalnosti niti ideja.
Nakon što je civilizacija, koja je do prije 200 godina bila sebi svojstvena, imala vlastito ime, vlastiti način razmišljanja, vlastitu politiku i vlastiti tip čovjeka, sve to stavila pod noge, došlo je do propadanja u pogledu ljudske ličnosti, ponašanja i načina razmišljanja. Ta bolest koja se svakodnevno pogoršava utječe kako na politiku tako i na umjetnost našeg društva i cijelog islamskog svijeta. Ljevičari i desničari, vjernici i nevjernici, mladi i stari, svi su ujedinjeni u jednome, a to je kompleks manje vrijednosti u odnosu na Zapad. To nam je najveća zajednička tačka!
Nažalost, odgojili smo generacije koje mrze vlastiti identitet, generacije koje mrze svoju prošlost, vjeru, tradiciju odijevanja, vlastite vrijednosti i svoje rodno mjesto. Isto se dešava i kada su u pitanju imena mislilaca koja uzimamo za reference svojih govora. Da li nam je podoban samo onaj ko će umjesto riječi „tasavvuf“ reći „sufizam“, onaj ko upotrebljava strane riječi kako bi se predstavio kao cijenjen i moderan?!
Očuvanje vlastitog identiteta
Kako bismo se riješili pomenute rane, potrebno je da se cijeli islamski svijet ozbiljno preispita. Sve dok to ne učinimo ne možemo očuvati vlastiti identitet, ne možemo riješiti probleme niti možemo stati na vlastite noge. Bez preispitivanja, sve što nam djeluje kao rješenje problema, ne samo da ih neće riješiti, već će prouzrokovati nove.
Upravo to je stanje kojem svjedočimo. U želji da nadomjestimo nedostatak moći, usmjerili smo se ka nasilju, te je iz toga nastala divlja tvorevina, potpuno strana islamskom fikhu i ahlaku, nazvana islamizam. U želji da utolimo glad za duhovnošću usmjerili smo se ka prividnoj odanosti vjeri i onda su nastali tesavvuf bez Šerijata i Šerijat bez tesavvufa.
Temeljni problem zbog kojeg zapadamo u takve zablude jeste to što ne živimo vlastiti identitet, to što robovanje Allahu, dž.š., ne stavljamo u središte svega. To je veliki problem cijelog islamskog svijeta. To je takva rana zbog koje nam čak i naša najveća vrlina djeluje kao slabost, dok nam slabosti ukrašava i čini da ih poimamo kao vrline.
U posljednjih 200 godina sebe vidimo slabijim i manje vrijednim u odnosu na Zapad, šta god da učinimo, u svakom polju i segmentu. A takvo poimanje otvara nam put za beskrajno rasipanje energije i poleta.
Generacije koje odgajamo, počinju dobrovoljno služiti Zapadu koji vide superiornim. A svoja uvjerenja, ahlak i vrijednosti najprije počinju gledati kao nedostatne, zatim nepotrebne, a na kraju i bezvrijedne.
Nažalost, najobrazovaniji među muslimanima pogođeni su tom bolešću. Taj kompleks odvaja čovjeka od njegove biti i od njega pravi dobrovoljnog borca za Zapad. Takav ne gleda u svoj narod već ono što diktiraju i žele zapadnjačke zemlje.
Nefsanska i nurani pamet
Mi imamo problem sa samim sobom, i upravo zbog toga imamo problem i sa pameću. Naravno da muslimani imaju pamet, međutim, manjkavi smo po pitanju upotrebe te velike blagodati. Ima onih koji miješaju Zapad sa „racionalizmom“. Prema njima, ono što je dovelo do velikog napretka Zapada jeste to što su razum stavili u prvi plan. Ali, to nije tako. Razum muslimana funkcioniše na drugačiji način. U posljednjem stoljeću imamo veliki problem sa fitnom racionalizma u islamu. Pojavljuju se oni koji negiraju časne hadise, pa čak i časne ajete koji im ne odgovaraju i koje sami ne mogu pojmiti svojom pameću. Zar takvo nešto ima veze sa razumom na koji se pozivaju?!
Razum o kojem mi govorimo je razum koji čovjeka navodi na uravnoteženost, na Pravi put i na ono što je ispravno. Zapadnjačka pamet izumi atomsku bombu i uništi živote na stotine hiljada nedužnih ljudi. Danas se najviše naučnih istraživanja vrši na polju proizvodnje oružja. Dakle, takva pamet služi uništenju, rušenju, ubijanju i varanju. Muslimanski razum je također bio produktivan, ali nije izumio atomsku bombu, već kamen za sadaku, kuću za hranjenje ptica i razne vakufe. Sve to je također produkt razuma, ali razuma kojim je vladalo srce.
Ukratko, postoje dvije vrste pameti, nefsanska i nurani pamet. Nefsanska pamet je ona koja djeluje na osnovu vlastitih interesa, te proračunava vlastiti dobitak i gubitak. Takva pamet je prisutna kod svih ljudi, ma kojoj vjeri, rasi i ideologiji pripadali i ma kakav bio njihov položaj i obrazovanje. Naravno da je i ta pamet potrebna, jer čovjek može živjeti ispravan i zdrav život na ovome svijetu samo ukoliko pazi na vlastitu dobrobit i štetu, na svoje osjećaje i prosuđivanja.
Ipak, nije to jedina pamet koju čovjek posjeduje. U čovjeku postoji i „nurani“ pamet. Ta istinska pamet koja naređuje samo istinu, dobrotu i ljepotu, postaje primjetna tek uz iman. Upravo takva pamet izumila je kamen za sadaku u osmanskom dobu, kamen gdje su ljudi krišom ostavljali sadaku i krišom je uzimali oni koji su bili u potrebi.
Nas danas uče da biti pametan znači biti sebičan, misliti samo na vlastitu korist i iznad svega, biti u stanju ostvariti moć i korist pod svaku cijenu. Danas je pamet samo to, pusta proračunata pamet. A, malo je onih koji znaju da ukoliko se srce ispuni nurom imana, tada počinje djelovati druga vrsta pameti – nurani pamet.
Centar istinske, nurani pameti je srce, a centar proračunate pameti je mozak. Prema našem poimanju razum je pod vladavinom srca. A u modernome zapadnjačkom svijetu srce je pod vladavinom razuma, odnosno nefsa.
Zapad kao vodilja
Danas kada tražimo kakav savjet idemo na Zapad. Njihovu nefsansku pamet i ishode njihovog načina razmišljanja prihvatamo kao jedine relevantne. Na taj način, sami, vlastitim rukama poništavamo svoju pamet. Mi uopšte ne razmišljamo na sebi svojstven način. Ustvari, mi baš puno i ne razmišljamo! Način promišljanja i sistem zapadnjačkog čovjeka prihvatamo kao superiornije od naših. Kao da kažemo: „Ma svejedno, svakako Zapad razmišlja o tome!“
Kažemo da nam je dovoljno ukoliko čujemo da je nešto izrekao Heidegger, Fukujama, Kant ili Buber. Kada neko upita šta je to civilizacija, mi ne gledamo u Ibn Halduna već u Huntingtona. Povrh svega, čak i način tumačenja naše vjere i način razumijevanja Časnog Kur'ana uzimamo od onih koji tako ograničeno upotrebljavaju pamet, od orijentalista, dakle, od nemuslimana koji istražuju islam. Naredbe o „razmišljanju“ iz Časnog Kur'ana, pokušavamo pojmiti samo nefsanskom pameću na koju se oslanja zapadnjačka filozofija.
Jasno je da se sa tako manjkavom i hromom pameću ne može hoditi niti jednim ispravnim putem, niti da se ikada to moglo. Uprkos tome što pametni ljudi u posljednja dva stoljeća vode tolike rasprave, uprkos obrazovanju, učenju i podučavanju, uprkos snazi politike i ekonomije, nerazumnost nije nestala upravo iz razloga što su muslimani zaboravili na istinsku pamet, nurani pamet.
To je glavni uzrok što su snaga i duhovnost u tolikom sukobu i što nikako ne nastaju dobri rezultati, od mislilaca do partija, od firmi do političkih i socijalnih pokreta. To je uzrok i tome što muslimani nikako ne uspijevaju ponovo izgraditi vlastitu civilizaciju i identitet uprkos tolikom trudu, organizacijama, utrošenoj energiji i borbi. Oni koji kao jedinu pamet prihvataju nefsansku pamet slični su zapadnjačkim destruktivcima koji ni ne posjeduju nurani pamet, i upravo su oni uzrok destrukcije vlastitog društva.
Nedostatak pameti i ideje
Nedostatak pameti prouzrokuje i nedostatak ideja. Riječi nam ne nedostaje, ali nedostaje nam suština. Mnogo je učenih, ali malo je onih sa idejama. Mi tračeve i prigovore smatramo idejama. Novine, ekrani i društvene mreže puni su toga. Dok ne budemo ono što uistinu jesmo, nećemo imati niti originalnosti niti ideja. Vrlo je malo muslimana koji su u posljednjih 200 godina iznijeli jedinstvene ideje. Većina ili uzima zapadnjačke stavove, pa ih pokušava pripisati islamu, ili provodi život ponavljajući ideje i misli prijašnjih generacija.
Ustvari, nema ništa vrjednije od misli. Ono što čini da čovjekovo djelovanje bude prihvaćeno je misao. Čovjeku je potrebna misao kako bi živio vlastiti identitet. Međutim, mi na one koji posjeduju misao i ideju, na istinski učene ljude, sve više gledamo kao na manje vrijedne. Obezvrijeđujemo ih tobožnjom tvrdnjom „oni ništa ne poduzimaju, samo se bave filozofijom“. Suprotno tome ukazujemo čast posjednicima moći, ma koliko bili neuki i ma koliko im manjkalo ahlaka.
Danas muslimani mnogo više čitaju, mnogo više se obrazuju i posjeduju mnogo više moći. Međutim, nažalost, ne posjeduju i mnogo jači iman, niti ljepši ahlak, niti su više dosljedni sebi.
U našim je rukama popravak svih tih nedostataka. Prvi uslov je da pamet i ideje oslonimo na iman. Nema djela bez znanja niti spoznaje bez djela. Istinska pamet i istinske ideje nastaju samo onda kada se pokoravamo Uzvišenom Hakku. Ukoliko u pameti i promišljanju budemo slijedili Zapad, nećemo moći slomiti kolo zuluma koje Zapad pokreće već tri stoljeća.
Živjeti vlastiti identitet znači osloniti se na vlastiti razum i ideje. Shvatimo razum i misli na ispravan način. Umjesto da se žalimo i tražimo krivce, pogledajmo sebe, bavimo se sobom jer Uzvišeni Gospodar kaže: „O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome šta ste radili.“ (Ma'ide, 105)
Časopis Semerkand, br. 110, Kolumna
