Nemojte se libiti svađe sa supružnikom pred Vašim djetetom. Ako ne uspijete iskaliti svoju ljutnju, nagovorite mu se iza leđa, pred djetetom! Ne obraćajte pažnju na to šta dijete u tom trenutku misli. Na taj način ćete učiniti problematičnim sve međuljudske odnose Vašeg djeteta, u njegovom budućem životu.
Kuđenje majke ili oca pred djecom, stvara percepciju „odsutnih i nemarnih roditelja“. A djeca sa takvom percepcijom roditelja, u životu ostaju prepuštena sama sebi.
Često se svađajte sa svojim supružnikom pred djetetom. Povisujte ton i budite drski kako bi se dijete prepalo i ne bi imalo smjelosti da progovori. Ukoliko se na nešto požali, nemojte ga slušati. Pravite se da ne vidite kako pati zbog vašeg odnosa prema njemu. Ukoliko ste u trenutku kada Vam se dijete obraća zauzeti nekim drugim poslom, ni slučajno ne ostavljajte taj posao radi djeteta. Svakako nije potrebno da ga aktivno slušate, jer ono što Vam želi reći uopšte nije bitno. A pogotovo nemojte ga ljubiti i grliti po deset puta dnevno! Što se više zatvorimo u svijet svojih problema to je bolje!
Neki roditelji koji su zarobljeni u tmini bračnih problema; roditelji koje je obuzela ljutnja i koji zanemaruju djecu u svemu tome, svojoj djeci priređuju upravo opisani scenarij. No, ono čega nismo svjesni jeste činjenica da konstantne svađe i napetosti u porodici utječu na njih više nego što mislimo. Prisjetimo se koliko smo se samo obradovali kada je na svijet došlo naše dijete, to biće koje uz svu svoju iskrenost ima samo jednu želju, a to je da sa nama provede trenutke pune zabave. Nije nam bilo nimalo teško provoditi besane noći radi njega. Pa dobro, šta se onda promijenilo pa se mi danas žustro raspravljamo pred djetetom čiju jednu jedinu suzu, do jučer, nismo mogli podnijeti?
Sjećate li se scene iz televizijskih serija kada se jedan od supružnika naljuti na drugoga, pa ga išaretom pozove u „kuhinju“ da porazgovaraju. Taj išaret ključan je za sve roditelje. Kamo sreće da takva pažnja spram dječijih osjećanja nije ostala samo dio filmskog scenarija, kamo sreće da je možemo primijeniti u svojim kućama. Možda bi naša djeca bila mnogo sretnije i zdravije ličnosti.
Zamislite samo roditelja koji nije uspio iskaliti svoju ljutnju na supružnika, pa ga stalno kudi pred djetetom, zaboravljajući da je to njegov otac ili majka, govoreći o tome šta je sve podnio zbog njega, nazivajući ga nezahvalnim, malodušnim, nesposobnim, itd. I tako prolaze godine i godine… Takvo kritikovanje majke ili oca, pogoduje razvoju različitih poremećaje ponašanja kod dječaka i djevojčica. Dok majka kritikuje oca, kći se udaljava od njega i posmatra ga samo kao „bankomat“. Povrh svega, kod nje se na osnovu očevog primjera razvija predrasuda prema svim muškarcima. S druge strane u porodicama u kojima otac ponižava i vrijeđa majku, ili čak nad njom vrši nasilje, dječak koji to sve posmatra, ma koliko on branio majku i mrzio oca zbog toga, često usvaja stav prema ženama koji nije daleko od očevog.
Ukoliko se ne pridaje vrijednost majci, kćerke se osjećaju bezvrijednim
Psihologinja i porodični savjetnik, Rabia Suluk, ukazuje na to da se budući porodični odnosi djece zasnivaju na prethodno naučenom iz primjera odnosa vlastitih roditelja. Prema njenim riječima, poimanje pozicije i vrijednosti muškarca ili žene u okviru porodičnog života stječe se preko roditelja. Ona još dodaje i to da stavovi i riječi koje roditelji koriste u svome odnosu, oblikuju buduće stavove i način ophođenja djeteta prema vlastitoj porodici i ljudima oko sebe. Postoje mnoge porodice koje su zavile u crno živote vlastite djece. Psihologinja Suluk to objašnjava na sljedeći način: „Postoje mnoge majke koje su svojom mržnjom prema suprugu i iznošenjem negativnih stavova o muškarcima nanijele štetu budućnosti svojih kćerki! Kao posljedica tog negativnog usmjeravanja majke, stasale su mnoge djevojke koje ne vjeruju niti jednom muškarcu, pa se zbog toga ne mogu istinski vezati niti istinski voljeti. Postoje mnoge žene koje su prešle četrdesetu godinu, a još se nisu udale upravo zbog tih strahova, ili pak one koje su se udale, ali nisu u stanju da osjete potpuno povjerenje i da u svome domu ostvare potpunu ljubav. I povrh toga, postoje mnoge žene koje su bile primorane da učine nadnaravne napore, kako bi svoj život učinile drugačijim od života svojih roditelja, i žene koje su uništile svoje brakove borbama za dominaciju… Ukoliko je pak otac svome sinu, kojem je istovremeno i uzor, stalno govorio ružno o ženama ili o svojoj supruzi, to dijete će se u budućnosti vjerovatno prema ženama odnositi bez ljubavi, ne pridavajući im vrijednost i smatrajući ih stvarima, ma koliko on želio da bude drugačiji od svoga oca.“
Psihologinja Rabia Suluk sljedećim riječima objašnjava činjenicu da negativni stavovi oca utječu i na žensku djecu: „Ukoliko kćeri slušaju kako otac vrijeđa majku, one u budućnosti sebe poimaju kao bezvrijedne, od rođenja krive, i osobe koje nisu dostojne ljubavi. Takve djevojke mogu biti krhke spram muškaraca i života uopće, te na najmanji iskaz ljubavi nekog muškarca, mogu lahko zapasti u pogrešno postupanje.“
Porodica je škola međuljudskih odnosa
Svađe i međusobna kuđenja supružnika češća su u fazi razvoda braka. Djeca koja svjedoče takvim svađama doživljavaju traumu gubitka majke ili oca. Tada se javljaju strahovi poput „Zar više neću živjeti u istoj kući sa svojim roditeljima?“, ili „Zar se više nećemo viđati?“ Psihologinja Suluk navodi da u takvim situacijama kuđenje drugog roditelja pred djetetom još više šteti njegovom povjerenju u budućnost, te dodaje: „Roditelji međusobnu ljutnju izražavaju vrijeđajući jedno drugo pred djetetom ili pak kuđenjem onog drugog pred djetetom, iza njegovih leđa. U tim situacijama, roditelji ne misle na dijete i usmjeravaju se samo na pražnjenje vlastite ljutnje. Oni tada ne razmišljaju o tome da će dijete temelj svojih odnosa sa ljudima u budućnosti kreirati na osnovu primjera roditelja. Djevojčica uči o ponašanju žene i majke kroz primjer vlastite majke. Dakle, porodica je škola u kojoj se uči o međuljudskim odnosima. Ukoliko u prvom primjeru međuljudskih odnosa kojem svjedoči, dijete vidi negativnosti, onda postoji velika vjerovatnoća da će i ono, u svome životu, doživljavati iste takve negativnosti. Dječak koji raste uz oca koji vrijeđa majku, nakon što se oženi, ma koliko se trudio da poštuje svoju suprugu, pa čak i da uspije u tome, očevo poimanje žene, koje se podsvjesno prenijelo na njega, može nanijeti štetu njegovom braku u određenom trenutku. Jer, otac je ponižavao majku godinama… S druge strane, djevojčica koja raste u takvoj porodici biće primorana da tokom cijelog života ulaže nadnaravni napor, kako bi srušila percepciju žene i majke koja je ugnjetavana i ponižena. Ona će kroz život ponavljati rečenicu ‘Ja ne želim biti takva’, i trudit će se da bude što ambicioznija i uspješnija. A kada se uda, velika je mogućnost da će zapasti u stanje borbe za dominaciju sa svojim suprugom. A kako je moguće da se u takvoj situaciji očuva ljubav i povjerenje među supružnicima?“
Zatim, psihloginja Suluk dalje nastavlja: „Osobe čiji su roditelji imali problematične odnose najčešće i sami imaju problematične odnose sa ljudima u budućnosti. Također, ukoliko je osoba imala negativne odnose sa svojim roditeljima, vrlo je izvjesno da će kasnije imati česte konflikte sa svojim supružnikom i djecom. Postoji nešto što se naziva ‘genetika emocionalnih odnosa’, prema kojoj se na čovjeka preslikava odnos njegovih roditelja prema njemu iz prošlosti, te on kasnije na osnovu njega zasniva svoje odnose. A zatim taj isti odnos prenosi na svoju djecu. U narodu je prihvaćeno mišljenje da, ukoliko je osoba stasala u zdravoj porodici, i ona će najvjerovatnije imati dobre odnose sa svojim bračnim drugom i svojom djecom. Ukoliko je pak rasla u problematičnoj porodici, htjela to ona ili ne, najvjerovatnije će te probleme preslikati i na svoj život, ponavljajući, s vremena na vrijeme, oblike ponašanja svojih roditelja. Takve osobe mogu promijeniti svoje ponašanje uz psihoterapije, no, uvijek će ostati mogućnost ponavljanja nekog oblika ponašanja usvojenog iz djetinjstva. Jer, naši međuodnosi nisu neovisni o našoj prošlosti.“
Međuljudski odnosi se uče
Zamislimo kćer majke koja je stalno svome suprugu govorila da je „nesposoban“. Takvoj ženi će svaki postupak njenog muža biti nedovoljan, jer ona živi sa predrasudom. Psihologinja Suluk naglašava da kuđenje majke ili oca pred djecom, stvara percepciju „odsutnih i nemarnih roditelja“. A djeca sa takvom percepcijom roditelja, u životu ostaju prepuštena sama sebi. Djetetu su potrebni i majka i otac. Majka je izvor ljubavi, a otac izvor sigurnosti i povjerenja. Kada je kod djece poremećena percepcija roditelja, onda šta god roditelji da učine, bilo da je dobro ili loše, dijete ih posmatra kao neprisutne i nemarne roditelje.
Kada se roditelji prepiru ili jedno drugo kude, oni u biti kude svome djetetu cijeli svijet. Jer, na taj način, svojoj kćerki ili sinu, prenose negativnu predrasudu o samom braku… Moguće je da će dijete kasnije, tokom cijelog života bježati od tog negativnog stava kakav su mu prenijeli roditelji. A ponekad se dešava da neprimjetno radi isto ono što kritikuje kod svog roditelja. Stoga, svaki pojedinac koji je rastao u problematičnoj porodici, još jednom bi trebao iz ovog ugla sagledati svoje odnose sa ljudima i probleme u njima…
