Uzvišeni Gospodar u našoj presvijetloj knjizi, Časnom Kur'anu, kaže: „I kada smo kao pribježište Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram, rekli smo ‘Ne smatraj Nama nikoga ravnim, i očisti ovaj Hram Moj za one koji će ga obilaziti, koji će tu u blizini njegovoj stanovati, i koji će namaz obavljati i oglasi ljudima hadž!’- dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim; dolaziće iz mjesta dalekih.“ (Hadždž, 26-27)
A u drugom časnom ajetu, Uzvišeni Allah kaže: „Safa i Merva su Allahova časna mjesta, zato onaj koji Kabu hodočasti ili umru obavi ne čini nikakav prijestup ako krene oko njih. A onaj koji drage volje učini kakvo dobro djelo – pa, Allah je doista blagodaran i sve zna.“ (Bekara, 158)
Naši ibadeti su znak održavanja naše veze sa Stvoriteljem i oni su odraz naše nemoći i ovisnosti spram Uzvišenog Gospodara, kao i odraz pokornosti pred Njegovom naredbom. A Uzvišeni Gospodar je obznanio da nas je stvorio kako bismo mu robovali.
Pored toga, potvrđivanje obznanjenih istina srcem i očitovanje jezikom, također je ibadet. Namazi koji unose disciplinu u naše živote i sprječavaju nas od zastranjivanja, zatim post, zekat i hadž, sve su to ibadeti koji nam bude svijest o istom hakikatu, iako su njihove forme različite. A svaki od tih ibadeta započinje u srcu, manifestuje se putem tijela i kroz trošenje imetka zarad Uzvišenog Allaha.
Ibadeti hadža i umre znače odazvati se Ibrahimovom, a.s., pozivu, naredbi Uzvišenoga Gospodara i pohrliti ka Bejtullahu. Zbog toga, nakon što obučemo ihrame, izgovaramo: „Lebbejk Allahume lebbejk…“ Dakle: „Odazivam Ti se Allahu moj, došao sam da ispunim Tvoju naredbu. Gospodaru moj Ti nemaš sudruga.“
Uzvišeni Gospodar je okolinu časne Kabe, koju je nazvao Svojom kućom, učinio zaštićenom i svetom. Taj prostor je nazvao „haremom“, što ukazuje na njegovu svetost, i na to da su u njemu čak i životinje i biljke zaštićene i sigurne. Oni koji obuku ihrame i krenu prema haremu moraju poštovati određene zabrane, sve dok ne skinu ihrame. Sve to je povezano sa svetošću i časnošću hrama.
Dok izvršavamo naše dužnosti tokom obavljanja hadža i umre, svaki naš pokret je jedna vrsta usmjeravanja ka Uzvišenome Gospodaru. Tačka prema kojoj smo usmjereni dok se krećemo prilikom obavljanja hadža i umre je ista ona tačka prema kojoj se usmjeravamo dok stojimo u našim namazima. Zajedno sa vjernicima koji dolaze sa svih strana svijeta hrlimo ka Harem-i šerifu, i svi imamo istu želju – zadovoljstvo Uzvišenoga Gospodara… Jedni dolaze sa istoka, drugi sa zapada, sa sjevera ili juga, i svi zajedno oslobađamo se svoga jastva i Uzvišenom Allahu iskazujemo svoju predanost. To su ljepote kakve se mogu doživjeti samo na hadžu i umri.
Obavljanje tavafa, okupljanje na Arefatu, činjenje dove, stajanje na Muzdelifi, trčanje između Safe i Merve, naš trud i kamenovanje prokletog šejtana… Sve su to ibadeti Uzvišenom Gospodaru i svaki od njih donosi nam jednu novu vrstu spoznaje.
Tavaf je spoznaja jedinstva muslimana gdje na stotine hiljada vjernika postaje poput jednog tijela. Dok tokom tavafa primjećujemo vjernike različitih rasa koji govore različitim jezicima, istovremeno spoznajemo vlastitu pripadnost, naše mjesto i dužnost na ovome svijetu.
Prilikom obavljanja hadža neizostavno je napuštanje nefsanskih prohtjeva i kamenovanje prokletog šejtana. A i prilikom umre, sve dok smo u ihramima, također prolazimo kroz ispit obuzdavanja nefsanskih strasti. S tim u vezi je i naše nastojanje da ne povrijedimo ničije srce, da ne zgazimo ni mrava, pa čak da ne otkinemo niti biljku.
Kada je u pitanju izvršavanje obaveze hadža, u ilmihalima se navodi uslov „po mogućnosti“, što znači da su za njegovo obavljanje neophodna materijalna sredstva i zdravlje. Uz to, potrebno je da ne postoje nikakve prepreke za obavljanje hadža. A povrh svega, u današnje vrijeme, zbog kvota hadža, svaka zemlja može poslati samo ograničen broj hadžija…
A umra, kao ibadet koji nam omogućava da u svako doba, izuzev mjeseci hadža, makar na kratko utalimo čežnju za Bejtullahom i Poslanikovom džamijom, veliki je dar od Uzvišenog Allaha za vjernike.
Ponos svjetova, Muhammed, s.a.v.s., i plemeniti ashabi, r.anhum, su nakon hidžre mnogo čeznuli da posjete Kabu. Poslije bitke na Hendeku, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je usnio da je posjetio Kabu i taj san je ispričao ashabima, r.anhum, koji osjetiše veliko ushićenje. Tada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., šest godina nakon hidžre, donio odluku da obave umru. Klanjao je podne-namaz u neposrednoj blizini Medine-i Munevvere, na mjestu mikata zvanom Zulhulejfe, a nakon toga je klanjao još dva rekata namaza i izgovorio telbiju. Tako je započelo prvo putovanje na umru nakon hidžre. U toj skupini bilo je oko hiljadu i pet stotina ashaba, r.anhum. Uz sebe su imali samo mačeve i poveli su sedamdeset deva kao kurbane.
Kada su došli na Hudejbiju, mekkanski mušrici ne dozvoliše im da uđu u Mekku. Nakon određenih pregovora muslimani sklopiše s njima Ugovor na Hudejbiji. Vjernici se mnogo rastužiše zbog, za njih naizgled loših uvjeta ugovora, i zbog toga što su bili primorani da se vrate, a da nisu obavili umru. Dok su se tako, slomljenih srca, vraćali u Medinu, Uzvišeni Allah spušta prve ajete sure Feth i šalje im radosnu vijest o oslobađanju Mekke. Uz to, nakon kratkog vremena ispostavilo se i to da su sve tačke ugovora bile u korist muslimana.
Prema dogovoru, muslimani te godine nisu mogli obaviti umru i morali su se vratiti. A sljedeće godine bi došli na tri dana i u tom periodu mušrici bi izašli iz Mekke. Tako je i bilo. Sljedeće godine, pod vođstvom Ebu Bekra, r.a., u Mekku je došla prva skupina muslimana i obavila umru. Kasnije je Mekka osvojena i vjernicima su zauvijek otvorena vrata hadža i umre. Od tog dana, vjernici u skupinama dolaze sa svih strana svijeta kako bi posjetili Bejtullah i Mesdžidu ‘l-haram.
Jednog dana, hazreti Omer, r.a., je došao kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i zatražio dozvolu da obavi umru. Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu dade dozvolu, a nakon toga reče:
„Dragi moj brate, nemoj ni nas zaboraviti u svojim dovama.“
Hazreti Omer, r.a., je poslije kazao:
„To što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., od mene tražio da za njega činim dovu toliko me je obradovalo da, kada bi mi dali cijeli svijet, ne bih se toliko obradovao.“ (Ebu Davud, br. 1498; Tirmizi, br. 3557; Ibn Madže: „Menasik“, 5)
Jedan od velikana iz generacije tabi'ina, Mudžahid, rah., je rekao:
„Gledanje u Kabu je ibadet. Posjeta Kabe je poput činjenja dobročinstva. A odlazak od Kabe je čišćenje od grijeha.“
Šuajb b. Harb, rah., prenosi:
„Dok sam jedne prilike obavljao tavaf oko Kabe neko me blago gurknu laktom. Pogledah ko je, kad ono Fudajl b. Ijad, rah., koji mi se obrati riječima:
‘O Šu'ajbe, ako misliš da u ovom vremenu hadža ima iko gori od tebe i od mene, znaj da griješiš.'“
Neka nas Uzvišeni Gospodar učini od onih koji se odazivaju na Njegov poziv i od onih čije je odazivanje prihvaćeno. Neka naše okupljanje u Haramejnu i našu čežnju za Haramejnom učini uzrokom našeg sastajanja na vrelu Kevser.
Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
Časopis Semerkand, br. 114, Uvodna riječ
