Prije su na svijetu ponegdje mogli živjeti časni, iskreni, velikodušni i pravedni ljudi, mogli su misliti i proizvoditi. A danas je nefs u potpunosti preuzeo prevlast. Misao i djelo u čijem nijetu nisu dobit, škrtost i destruktivnost, teško da može uspjeti.
Interes je hrana nefsa. Ukoliko čovjek misli samo na materijalnu dobit, on je onda rob svoga nefsa. Zapadnjački čovjek se navikava na to još od malih nogu. Idealni ljudi su uspješni političari, sportisti, naučnici, glumci, svi koji su bogati, slavni i cijenjeni…
Možemo lahko zamisliti da jedna osoba zapadne pod vladavinu svoga nefsa, međutim, teško je zamisliti da nefs ovlada cijelim društvom, državom, pa čak i dunjalukom. Ipak, istina je to da je Zapad u posljednja dva stoljeća, na cijeli svijet proširio poredak koji je utemeljen na vladavini nefsa. Šta god pročitali ili čuli vezano za Zapad, suštinu svega toga čini nevjernički nefs koji priznaje samo svoje „ja“, a ne Uzvišenog Stvoritelja. Kapitalizam, racionalizam, nauka, modernizam, ma kako to nazvali, naziv ne mijenja činjenično stanje.
U suštini, od politike do ekonomije, od nauke do umjetnosti, na svakom mjestu i u svakoj civilizaciji, uvijek su dvije strane u zavadi: nefsanijet i rahmanijet. S jedne strane, postoje ljudi, društva i države koji neprestano veličaju nefsa i za osnovne principe uzimaju egocentričnost, škrtost i dvostruke standarde. Bilo da se zove kapitalizmom ili socijalizmom, nebitno, istinski naziv takvog sistema je „nefsanski poredak“. S druge strane, postoje osobe, društva i države koji su nefs stavili u drugi plan i prednost dali imanu. Naziv takvog poretka je „poredak robovanja Uzvišenom Gospodaru“. Takvi su bili poreci Osmanskog carstva, Andaluzije, Buhare, Memluci…
Soba tame
Zapad danas radi ono što nisu radili ni nekadašnji zastranjeli i nepravedni režimi. Laži, prevare i nepravdu cijelom svijetu prikazuju i nameću kao istinu i pravdu. Ali taj novi trend, ustvari se oslanja na stari izvor – nefs. Nefs nikada nije imao prevlast koju danas ima. Prije su na svijetu ponegdje mogli živjeti časni, iskreni, velikodušni i pravedni ljudi, mogli su misliti i proizvoditi. A danas je nefs u potpunosti preuzeo prevlast. Misao i djelo u čijem nijetu nisu dobit, škrtost i destruktivnost, teško da može uspjeti.
Strana nefsa je strana kufra. Kada se osoba prepusti nefsu, udaljava se od nura i približava se kufru. A kufr kao i nefs, jesu zulmet, tmina. Zapadni čovjek, otkako zna za sebe, živi u toj tmini, i zbog toga svoje takvo stanje vidi prirodnim, štaviše, neophodnim. Kako u sobu tmine ne bi ušla ni najmanja zraka svjetlosti, zatvorio je svaku rupicu i prekrio svaki otvor… Takvo okruženje potpune tame može se možda smatrati stabilnim, ali najveća laž je smatrati ga prosvijetljenim, intelektualnim, ispravnim. A vjerovati u takvu laž, odraz je najvećeg stepena ahmakluka.
Zapadnjačka civilizacija je upravo takva soba tame. Tu je nedopustivo da uđe i najmanja zraka istinske samilosti, muhabbeta i altruizma. Ta tmina definiše njihovu ljubaznost, umjetnost, način hodanja ulicom, njihove poslove i stanja u njihovim domovima. Zbog toga, ma koje vjere bio, svako ko se pokorio nefsu, pronalazi mjesto u tom poretku. Takav u takvom društvu postiže bogatstvo, snagu i zavrjeđuje poštovanje.
Kvalitet interesa
Uzmimo medije za primjer. Mediji sebe predstavljaju kao „glas istine“. Čak i sama ta tvrdnja jeste djelo sistemskoga nefsa. Biti glas istine znači biti čist. To zasigurno nisu bolesni i nedostatni mediji. Zamislimo jednog novinara. Dok priprema određenu vijest, sam sebi postavlja pitanje: „Da li je ova vijest zanimljiva društvu?“ A društvo na koje misli je definisano nefsom. Dakle, radi se o osobama koje imaju novac za kupiti novine ili osobama koje gledaju medije koji se finansiraju od reklama. Ukoliko ta vijest nije u suprotnosti sa dunjalučkim interesima njegove novinske kuće, sa lobijima vezanim za nju, sa viđenjima političara koji je podržavaju, onda novinar započinje sa pisanjem vijesti. Stoga, zadatak urednika koji odlučuje da li i kako će biti objavljena određena vijest, nije samo da kontroliše „kvalitet vijesti“ već i „kvalitet interesa.“
A mediji su dio imovine lobističkih grupa koje definišu vlast i državne institucije. Kada iznesu na vidjelo određeni skandal, oni to ne čine zbog hizmeta narodu, već kako bi naškodili, ucijenili ili skinuli sa scene protivnika političarā za koje su vezani.
Interes je hrana nefsa. Ukoliko čovjek misli samo na materijalnu dobit, on je onda rob svoga nefsa. Zapadnjački čovjek se navikava na to još od malih nogu. Idealni ljudi su uspješni političari, sportisti, naučnici, glumci, svi koji su bogati, slavni i cijenjeni. Zašto? Pa zato što žive u strogoj pokornosti vlastitome nefsu.
Kada zapadnjački čovjek odluči da ode u Afriku i pomogne siromašnim i gladnim, čak i tada nefsanski poredak stupa na scenu. Nefs ga vodi ka humanitarnim i civilnim organizacijama. Međutim, skoro polovina prihoda tih organizacija koje kontrolira država odlazi u džepove njihovih službenika. Štaviše, upravo je Zapad taj koji je osobe kojima pomažu takve organizacije osudio na zulum i glad preko njihovih vladara koji su lutkice u rukama Zapada. Dakle, Zapad, s jedne strane čovjeka udara i pustoši, a onda ga miluje po glavi i očekuje da mu se na tome zahvali.
Nemojmo misliti da je svo to licemjerstvo nešto za šta zapadnjaci misle da ga se treba stidjeti. Svakako osoba koja je sebe otrgla od Uzvišenog Gospodara, u svemu vidi dvoje: Jedno je on, njegov ego i škrtost, a drugo su svi ostali… U nefsanskom poretku suština je u podvojenosti. Ja-ti, pojedinac-društvo, ruh-tijelo, država-svijet, proizvodnja-potrošnja, prava-dužnosti, njegova rasa-tuđa rasa, i tako beskonačno mnogo dvodimenzionalnih promišljanja u kojima Zapad živi. Upravo zbog toga, u nefsanskom poretku, čovjekovi vlastiti interesi, moć i želje su u prvom planu. Zbog toga on uništava svoju nutrinu i ljude oko sebe. Isto je i kada su države u pitanju.
Ukratko, na Zapadu dvostruki standardi i dvoličnost ne predstavljaju problem već pravilo. Tamo se nevina djeca najprije uče da štite vlastite interese i da se klonu stranaca. Da li je moguće da društvo koje je izmislilo poslovicu „čovjek je čovjeku vuk“ pruži ljubav i samilost onima koji nisu dio njih, onima koji nisu u skladu sa njihovim interesima, razmišljanjima, vjerom, rasom i klasom? Zašto? Zato što su skoro svi tako odgojeni, od onih u medijima, na univerzitetima, u politici, pa do onih na ulicama i u školama.
Nefs odražava dvojnost, a iman jednoću. A dvoličnost je zaštitni znak kufra, dok je iskrenost zaštitni znak imana. Mu'min mora najprije misliti na druge i njima davati prednost u odnosu na sebe. S druge strane, suština nefsanskog poretka je činjenje svega zarad vlastitih interesa kroz uništavanje, gaženje i zanemarivanje drugih. Oni to nazivaju „uspjehom“. A u našoj vjeri, to se naziva „zulumom“ (nepravda). To je ono što je Allahu, dž.š., najmrže. U nefsanskom poretku, laži, sukobi, pljačke i ubistva posmatraju se kao neminovnost. Međutim, u našoj civilizaciji, zbog toga što nije nefs u središtu već iman, sve to se smatra najvećim zastranjenjima.
Kroz upotrebu ispraznih separacija koje su nastale na Zapadu poput modernizam-tradicija, Zapad-Istok, razum-emocije, oči-uši, usmena-pisana kultura, pojedinac-društvo, i mi smo potpali pod vladavinu nefsanskog poretka. Štaviše, čak se više od zapadnjaka zalažemo za legitimaciju svega toga. Dok i tamo postoje oni koji kritikuju nefsanski poredak, naši robovi Zapada, tom poretku ne pripisuju ni najmanju grešku. Postali smo vrsni stručnjaci u presvlačenju nefsanskih poriva u vjersku odjeću kako bismo postigli moć, bogatstvo, ovosvjetski ugled. Šta želimo reći? Nažalost, većina nas je dobrovoljno prihvatila vladavinu nefsa.
Nažalost, obrazovani muslimani su se toliko okrenuli uvažavanju svega zapadnjačkog, istraživanju i ogovaranju, da su skoro zaboravili na Uzvišenog Hakka i Njegovu jednoću. Od spominjanja prokletog šejtana, nemaju kada spominjati Milostivog. Oni ne pridaju važnost vlastitoj vjeri, Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., ashabima, r.anhum, i dobrim Allahovim robovima, kao što pridaju važnost zapadnjačkoj misli i sistemima. Više spominju zapadnjačke nevjerničke filozofe nego njih.
Već dva stoljeća borimo se sa Zapadom. Međutim, zato što prijetnju koju vidimo pred sobom, ne vidimo u sebi, sve vrijeme kao da se borimo sa sjenkom. Dakle, „Zapad“ vidimo kao jedinog protivnika, međutim nismo shvatili da je korijen nedostataka, destrukcija i nepravdi koje kod njih primjećujemo ustvari nefs koji i mi imamo. Iz tog razloga, umjesto da smo u tom periodu postali pametniji, zreliji i svjesniji, mi iz dana u dan postajemo bezumniji i beščasniji. Zato što smo se u borbi protiv tolike nepravde Zapada oslonili na nefs, a ne na iman koji je njegova suprotnost, postali smo dio dobrovoljne kolonije nefsanskog carstva.
Baš kao što arifi nekada rekoše:
„Ti nisi odustao od svoga džana (duša), a tragaš za Džananom (Voljeni).
Ti nisi presjekao zunnar (pojas koji nose sveštenici), a tvrdiš da je u tvome srcu iman.“
Spoznajmo istinsko ime naše civilizacije, tradicije i našeg poretka. A naše ime, naša misao, i naša slava su robovanje Uzvišenom Gospodaru. Naša suština nije dvojnost već jednoća, nije nefs već milost. Onaj ko skrene s tog puta skrenuo je s puta robovanja, a samim time i s puta čovječnosti.
Časopis Semerkand, br. 114, Kolumna
