Aida Begić-Zubčević | KOLUMNA
Stara narodna poslovica kaže: Daj čovjeku vlast, pa ćeš vidjeti kakav je. Oni koji je nemaju sebe ubjeđuju da bi, kad bi je stekli, bili pravedni, omiljeni, nesebični. Poput kokuza koji se zavarava da bi milion koji dobije na lotu utrošio da pomogne rodbini, prijateljima i siromašnima.
Kad čovjek dobije vlast, u prvi mah ga drži idealizam, osjećaj da je u misiji i da obavlja svetu dužnost. Međutim, to traje sve dok ne osjeti slast moći i dok se oko njega ne namnože mnogobrojni licemjeri koji ga naglo počnu poštovati, cijeniti, štaviše – voljeti. Tad vlast udara u glavu i tad isplivavaju čovjekove istinske osobine. Dojučerašnje janje pretvara se u vuka. Dojučerašnja “skromna mu’minska duša” postaje osvetoljubiva i samozaljubljena zvijer. Oni koji su u svojoj suštini uvijek bili bahati, ne mogu više sakriti svoju bahatost. Neodgoj, neskromnost, sila, ukoliko čuče u pojedincu, sa vlašću dobivaju puni zamah.
Kako vrijeme prolazi, klopka u koju je vlastodržac upao se stješnjava poput omče oko njegovog vrata. Sve mu je teže i zamisliti da se odrekne benefi cija i blagodati vlasti. Što je njegova gorljiva potreba jača, to je i njegova paranoja veća. U svima vidi potencijalne neprijatelje, one koji mu prave smicalice i žele da mu “skinu glavu”. Nepovjerenje prema svemu i svima učini da on, naposlijetku, oko sebe zadržava jednu do dvije osobe.
Nesretni “vladar” sve više urliče okolo o svojoj poziciji, moći, funkciji, položaju, ugledu, jer se boji da su ljudi zaboravili ko je on i šta je. A ljudi već odavno jedva čekaju dan kad će i njegova vladavina prestati, pa da ga ljudski ispljuju i pokažu mu da nije zavrijedio ni da ga se pozdravi na ulici…
… više pročitajte u časopisu Semerkand br. 51 …
