Ono u čemu čovjek često pretjeruje jesu gordost, nadmenost, oholost, jednom riječju kibur. Kibur je, zapravo, smatrati i vidjeti sebe iznad ostalih, druge ponižavati, omalovažavati i nepoštivati… Kada čovjek prekorači granicu, počne pretjerano voljeti sebe, umisli da je on najveći, a drugima ne priznaje pravo na život, to znači da je pao u zamku kibura.
Čovjek je stvoren sa takvom strukturom (japijom) koja je pogodna za postizanje svake vrste ljepote i savršenosti. Kako kaže Allah, dž.š.: “Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali” (učinili ih cijenjenim i časnim) (Isra, 70). Čovjek je najčasnije stvorenje (ešref-i mahluk). Kako nam kazuje Kur’an, on je ‘ahsen-i takvim’, stvoren u najljepšem liku (suret). Ta ljepota odnosi se i na fizičku (maddi) i na duhovnu (manevi) dimenziju čovjeka. Opet, isti taj čovjek može pasti u ‘esfel-i safilin’, tj. najniže nizine. A kako ne bi pao u esfel-i safilin i kako bi hodio linijom ahsen-i takvim, potrebno je da uloži poseban trud i napor.
Ako pogledamo u prirodu čovjeka, vidjećemo da on u sebi nosi čitav niz sklonosti, kako prema dobrom, tako i prema lošem. Obzirom da posjeduje takav fitrat, razlikuje se i od meleka i od šejtana.
Međutim, kao što može postati čist poput meleka, isto tako može pasti na nivo koji je ispod nivoa životinja. Stoga, od velike je važnosti da se uspostavi ravnoteža kako u materijalnom, tako i u duhovnom životu čovjeka, jer je on po svojoj prirodi sklon pretjerivanju. Naročito ukoliko je još čovjek nepotpun i neodgojen. Ono u čemu čovjek često pretjeruje jesu gordost, nadmenost, oholost, jednom riječju kibur.
Kibur je, zapravo, smatrati i vidjeti sebe iznad ostalih, druge ponižavati, omalovažavati i nepoštivati. Za takvo postupanje kaže se– oholiti se (tekebbur).
Insan je vrijedno stvorenje i svaki čovjek ima poseban karakter, tj. individualnost. Razvijanje te posebnosti i potencijala razlog je njegovog postojanja. Međutim, kada čovjek prekorači granicu, počne pretjerano voljeti sebe, umisli da je on najveći, a drugima ne priznaje pravo na život, to znači da je pao u zamku kibura.
Šteta od kibura je veća za njega samog, nego za druge. Pravu štetu će, dakle, imati lično onaj koji se oholi. Kibur u čovjeku uništava sposobnost da se razvija i sazrijeva. Jer, osoba koja smatra da posjeduje neku vrijednost koju zapravo ne posjeduje,ne trudi se da bi je postigla, te na taj način ostaje lišena te vrijednosti.
S druge strane, nijednog čovjeka na dunjaluku,osim sebe, neće vidjeti dostojnim hizmeta i hurmeta (poštovanja).Nadmenost i oholost su toliko loše osobine da čovjekadovedu u stanje da zaboravi da je rob i da je nemoćan, a toga onda vodi čak i u nepokornost(isjan) Gospodaru. Šejtan(alejhillane) se uzoholiorekavši “Ja sam bolji od Adema”, pa je zauvijek protjeran iz božanske blizine (huzur-u ilahi). Tako je nepokornos roba Gospodaru uzrokovana kiburom i ohološću. Isto tako, ljudi koji su u ibadetu pokornosti (itaat) Uzvišenom Gospodaru, također bi trebali biti oprezni kako ne bi pali u zamku kibura, uzdajući seu svoja dobra djela (hajr-hasenat), ibadete i pokornost. I naravno, zbog svog ibadeta ipokornosti ne bi smjeli seb vidjeti iznad drugih. Kibur i oholost ne priliče Allahovim dž.š., robovima. Robu priliči robovanje.
Na koncu, svi smo ljudi, a među ljudima prednost je samo po bogobojaznosti(takvaluk)’. Fahr-i Ale Muhammed, s.a.v.s., kaže: “O ljudi, vaš Gospodar je jedan, vaš otac je jedan. Nema prednostiArap nad nearapom, nitinearap nad Arapom, niti crveni nad crnim, niti crni nad crvenim, osim po bogobojaznosti(takvaluku).” Dakle, prednost je samo po takvaluku. Stvarno mjerilo takvaluka nije kod roba već kod Allaha, dž.š. Veličina i gordost pripadaju samo Allahu Gospodaru svjetova.
U jednom hadis-i kudsijju Uzvišeni kaže: “Visočanstvo (čast, slava) je Moje svojstvo, a i veličanstvenost (ponos) je Moje svojstvo, pa ko mi se u tome suprotstavi (bude se oholio i ponosio) Ja ću ga kazniti.”
Allah, dž.š., osuđujući kibur obavještava nas kako su skončali oni koju su se oholili i uzdizali: “Odvratit ću od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili.” (Araf, 146) “Tako Allah pečati srce svakogoholog i nasilnog.” (Mu’min, 35) „On doista ne voli one koji se ohole.“ (Nahl, 23) Muhammed, s.a.v.s., nam skreće pažnju na pogubnost kibura: “Neće ući u džennet onaj ko u svom srcu bude imao i trun oholosti.” “Kako je loš rob onaj koji zapadne u kibur pa zaboravi svog Gospodara. Kako je loš rob koji zapadne u gaflet (nemar) izaboravi na kabur u kojem će istruhnuti. Kako je loš rob kojise izopači i zaboravi svoj početak i svoj kraj!” “Hoćete li da vas obavijestim o stanovnicima džehennema? To je svaki zadrti, sebični i oholi čovjek.”
Dakle, kibur i oholost su loše osobine koje umanjuju vrijednost čovjeka i uskraćuju ga od božanske nagrade (ilahi mukafat). Koliko godlijepo izgledale, one su odrazgrubosti, surovosti i nepotpunosti. Allah, dž.š., je neprijatelj onih koji sebe vide iznad drugih, koji su grube naravi, koji su daleko od svakog hajra, koji ne poznaju halal i haram, koji su zlobnog srca i sramotnogahlaka. S druge strane, u zajednici u kojoj se pojedinci ohole jedan prema drugom i u kojoj je prekinuta veza ljubavi, ne može biti mira ni spokoja. Ukoliko želimo pronaći sreću i mir, iz svojih srca moramo odstraniti mržnju,zavist, neprijateljstvo, kibur kao i svedruge ružne osobine.
Na mjesto njih svoja srca moramo oplemeniti lijepim osobinam poput muhabbeta (ljubavi), lijepogahlaka, blagosti, pravde i poniznosti. Cilj islama jestupravo da ljude poveže, da im osigura da žive u miru i sigurnosti na dunjaluku i da im priskrbi sreću na ahiretu. Mjerilo, mjera, primjer i uzor za vjernika jeste Resul-i Ekrem, s.a.v.s. On nam je jezgrovitim hadisima, životom i praksom pokazao kako da u svom duhovnom i fizičkom životu pronađemo ravnotežubez zapadanja u pretjerivanje(ifrat) i nedostatnost (tefrit).
Biti najčasnije stvorenje (ešref-i mahluk), častan čovjek, vezano je za slijeđenje umjerenosti (i’tidal) koju nam j Allahov Poslanik, s.a.v.s., pokazao. Ta linija umjerenosti koja proizilazi iz kur’anski naredbi preporuka, jeste pohvaljeni lijepi ahlak (ahlak-ihamide). Suštinsko pitanj je kako zadobiti taj ahlak koji može biti primjer cijelom čovječanstvu.
Da bismo pronašli tu liniju umjerenosti, očistilise od grubosti, oslobodili se sirovosti i postigliiskonsku čistoću, ukratko, da bismo se okitili ahlak-i Muhammedijom, s.a.v.s., potrebno je odgojitise (terbijet) pod nadzorom pejgamberovih, s.a.v.s., varisanasljednika, duhovnih velikana,srčanih doktora, rabbanialima, u njihovim školama.Nema drugog načina.
Sa Allahovom podrškom i pomoći…
Sejjid Mubarek ELHUSEYNİ
