Vjernik ne može na određenu temu, na određeni posao ili problem gledati površno, već se treba cijelim srcem i razumom ka tome usmjeriti i ovladati time.
Već dvije stotine godina, islamski svijet je fokusiran na pojmove „učiti, stjecati znanje, čitati, pisati“. Čak i prvi ajet koji nam je objavio Allah, dž.š.: „Uči!“, ne poimamo kao nama datu kapiju koja nas usmjerava ka robovanju Uzvišenom Allahu, već kao podsticaj za povećanje procenta visokobrazovanih ljudi u islamskom svijetu.
Mali broj onih koji često navode taj časni ajet, naglašava da upravo nakon naredbe „Uči!“ slijede riječi: „U ime Gospodara svoga, Koji stvara…“ Kada se na početku nekog djela spominje ime Uzvišenog Gospodara, jasno je da se to djelo treba činiti u skladu sa Njegovim zadovoljstvom. Međutim, mi ne gledamo šta, kako i s kojim ciljem trebamo učiti. Mi ne gledamo mnogo u nastavak ajeta, jer nam teže pada postupati u skladu sa zadovoljstvom Uzvišenog Gospodara te na tome putu stjecati znanje, spoznaju i činiti dobra djela, nego posvetiti se ispraznom učenju.
Kako i šta trebamo učiti?
Naravno da trebamo učiti i stjecati znanje, ali hajde da najprije naučimo ono što nam je najpotrebnije. Student inžinjerstva će učiti o inžinjerstvu, ali najprije treba iz ispravnih izvora i od relevantnih osoba steći znanje o akaidu, ilmihalu, tefsiru, siri i hadisu. Jedino tada naša struka inžinjera, sociologa, radnika, može biti od koristi. Ne možemo živjeti život vjernika ako ne znamo kakav taj život treba biti i ako samo ponavljamo „ja sam vjernik“. Takve riječi ukazuju na to da čak ni ne znamo da ne znamo.
Znamo li promišljati? Nažalost, ne znamo. Ma koliko pisali o tome malo je, jer nedostatni smo u istinskom znanju i djelovanju. Povećao se procenat pismenosti, procenat obrazovanja, ali naše neznanje zadobilo je drugu boju. Većina nas ne uči, onaj ko uči ne zna, onaj ko zna ne promišlja, onaj ko promišlja ne djeluje, a onaj ko djeluje ne podučava druge djelovanju. Mogli bismo nabrojati još desetine takvih primjera.
Između naših uvjerenja i nas samih često postoji neka udaljenost. Neko između sebe i vjere postavi ideologiju, neko nauku, a neko politiku. Umjesto da sve to budu sredstva koja nam pomažu da živimo vjeru, ta sredstva postaju naša nova vjera.
Zbog toga što oni koji neprestano stavljaju naglasak na razum i nauku ne spominju to dvoje u kontekstu robovanja, povećava se broj onih koji stječu znanje, ali smanjuje se broj učenih, skoro da ih nema nikako. Mnogo je inžinjera, doktora, političara, akademika, stručnjaka i direktora, ali malo je istinski učenih ljudi. Zbog toga, obrazovani ne rade u korist imana već u korist sumnji. Oni koji našu vjeru poimaju kroz prizmu materijalizma, samo kao moć, nažalost, tu istu moć ne upotrebljavaju u korist mu'mina, već u korist vlastitih nefsova.
Nedavno mi je jedan drag prijatelj, inače dekan na fakultetu islamskih nauka, ispričao kako su određeni ljudi insistirali da naprave mesdžid ispred islamskog fakulteta. Kada se on usprotivio, govoreći da je za to prikladniji prostor ispred pedagoškog fakulteta koji se nalazi odmah pored, arhitekta koji je i sam vjernik rekao mu je: „Ali, mesdžid ide uz islamski fakultet, ne ide uz pedagoški.“
Da, spominjati vjeru u takvom kontekstu znači udaljavati se od nje. Kakva je danas razlika u načinu rada, odnosu nastavnik-učenik, načinu predavanja, edebu i pravilima u školama koje podučavaju vjeri i ostalim školama koje to ne rade? Osoba koja prođe kroz obrazovanje u školama koje nemaju veze sa vjerom, postat će obrazovana, ali da li će postati odgojena i kulturna?
Dakle, samo ukoliko se znanje stječe radi Allaha, dž.š., onda je prihvatljivo. Inače, stjecanje znanja samo radi bavljenja naukom, trgovina samo radi zarađivanja novca, ili politika samo radi dobivanja što većeg broja glasova, neće dovesti do željenog prosperiteta. Čovjekov nijet, način obavljanja posla i sam posao moraju biti u skladu sa Allahovim, dž.š., propisima i preporukama Njegova Poslanika, s.a.v.s.
Znati, djelovati, postojati
Postoje stihovi koji glase:
„Historija traži junaka koji će slijediti ova tri pravila:
Znat ćeš, djelovat ćeš i postojati ćeš, uz ašk…“
Dakle, ne može se djelovati bez znanja niti spoznati bez djelovanja. No, kakve veze to troje ima sa aškom? Pa ima veze, jer bez aška nema niti istinskog poznavanja, niti djelovanja niti spoznaje. Onaj u čijem znanju, djelovanju i spoznaji nema aška spram Allaha, dž.š., nemoguće je da dostigne stepen potpunosti.
Znati, djelovati i spoznati jesu zadaci roba. A najviši stepen robovanja je ašk. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Postoje tri osobine koje kod koga se nađu, njemu Džehennem biva haram, a i on Džehennemu biva haram. To su: da vjeruje u Allaha, da voli Allaha i da mu je draže da bude bačen u vatru nego da se vrati nevjerstvu.“
U drugom časnom hadisu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Kunem se Allahom u Čijoj vlasti je moja duša, niko od vas neće postići istinski iman dok mu ja ne budem draži od oca i djeteta.“
Upravo zbog toga kažemo da nema spoznaje bez ljubavi. Ni znanje ni djelo ne mogu spasiti čovjeka ukoliko u njemu nema ljubavi.
Jednom me mnogo dojmila izjava mog mladog prijatelja. Znate da se Allahov Poslanik, s.a.v.s., okretao cijelim tijelom prema onome s kim bi razgovarao. Taj naš brat, rekao je da je izvukao još jednu pouku iz tog sunneta:
„Vjernik ne može na određenu temu, na određeni posao ili problem gledati površno, već se treba cijelim srcem i razumom usmjeriti ka tome i ovladati time.“
Meni se mnogo dopalo to njegovo razumijevanje. Podsjetilo me na četiri pojma: Vudžud-tijelo, vudžuh-lice, vuduh-jasnoća i vukuf-pronicanje, razumijevanje.
Čovjek se treba usmjeriti prema drugom čovjeku ili prema nekoj temi ili pitanju, cijelim tijelom i bićem. Vudžuh znači okrenuti lice, usmjeriti se. A usmjeravanje čovjeku donosi znanje i potpuno pronicanje u određenu stvar. Dakle, kada se čovjek usmjeri prema nečemu, tada mu se obznanjuju sve dimenzije toga prema čemu se usmjerio. To je velika snaga i blagodat koju nam je Uzvišeni Stvoritelj podario. Vuduh znači dostići jasno viđenje određene stvari. A jasnoća nam donosi razumijevanje i pronicanje. Dakle, kada čovjek dostigne vuduh dostići će i vukuf (razumijevanje). A osoba koja pronikne u sve strane određene stvari, ona shvata mudrost te stvari i zadobiva pravo da prosuđuje o istoj.
Kada se objedine vudžud, vudžuh, vuduh i vukuf, tada se postiže istinsko znanje. Drugim riječima, tek nakon što se potpuno usmjerimo prema nečemu, proniknemo i razumijemo njegovu suštinu, ne ostavljajući niti jednu nepoznanicu, možemo istinski ovladati time.
Neka nas Uzvišeni Gospodar učini od onih koji znaju, djeluju i postoje u skladu sa Njegovim zadovoljstvom.
Časopis Semerkand, br. 111, Kolumna
