VJERA I ŽIVOT
ŠEDŽAAT – OSOBINA JUNAKA
Prije dolaska islama, riječ šedžaat koristila se za izražavanje napadnog i nasilnog ponašanja. Najčešće se upotrebljavala prilikom plemenskih sukoba i u osvetničkim namjerama. Nakon dolaska islama, ta riječ počinje označavati iskazivanje ljutnje i hrabrosti naspram zuluma i nepravde, i to ljutnje koja je prošla kroz filtere srca i razuma. Dakle, pod pojmom šedžaat podrazumijeva se, čovjekovoj prirodi svojstven ali pravilno usmjeren, osjećaj gnjeva, te ljutnja koja je potrebna kako bi se zaštitio narod i svetinje, ljutnja sa mjerom i granicom.
Kada je potrebno posjedovati šedžaat?
U Časnom Kur’anu, u sljedećem ajetu sure Feth, nalazimo dokaz o neophodnosti posjedovanja šedžaata: “Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo– na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača–da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku.” (Feth, 29)
U časnom ajetu spomenute su osobine mu’mina, sljedbenika našeg Poslanika, s.a.v.s., koji hode njegovim, s.a.v.s., putem. Spominju se kao oni koji su u ratu mnogo strogi prema nevjernicima i ulijevaju strah, “ešiddâ: mnogo silni”. U nastavku ajeta navodi se da su, naspram kjafira i njihovih napada, poput čvrstog i uspravnog izdanka. Isti ajet jasno govori i o tome da se mu’mini jedni prema drugima trebaju odnositi sasvim suprotno od načina na koji se odnose prema nevjernicima. Jer kao osobina mu’mina navodi se i “ruhamâ: mnogo samilosni”.
Ta riječ karakteriše osobe koje posjeduju samilost i toleranciju, te mnogo praštaju. Uočavamo da se već vijekovima igraju prljave igre i prave smutnje koje dovode do toga da se mu’minska srca udaljavaju, te da se njihova međusobna tolerancija gubi. A današnja situacija je još teža. Ne samo da su se muslimani razjedinili već su se pojavile i grupacije ili osobe koje gaje ljubav i divljenje prema nevjernicima, uzimaju ih za bliske prijatelje, pa čak i rade u korist njihovih fitni, podjela i destrukcija.
Najviši stepen šedžaata
Jedna od, u Kur’anu pohvaljenih i iznimnih, osobina našeg Poslanika, s.a.v.s., jeste upravo šedžaat. Naš Poslanik, s.a.v.s., u svakodnevnom životu, bio je strpljiv, smiren i blage naravi, a na bojnom polju je do izražaja dolazila njegova osobina šedžaata, te je na taj način mu’minima davao potrebnu snagu. To posebno stanje Allahovog Miljenika, s.a.v.s., nesumnjivo je manifestacija prethodnog ajeta iz sure Feth. Ponos svjetova, Poslanik, s.a.v.s., na sljedeći način govori o tome da šedžaat treba da bude jedna od osobina mu’mina:
“Zasigurno se mu’min bori i mačem i jezikom.” (Bejheki, Sunen, 20896)
Tokom Bitke na Bedru, kako bismo se zaštitili od mušrika, mi smo se priklanjali Resulullahu, s.a.v.s. Zaista je on bio najhrabriji od ljudi. Ali, r.a.
Plemeniti ashabi, r.a., ovako su opisali osobinu šedžaata kod našeg Poslanika, s.a.v.s.: “Kada bi borba postala žestoka, mi bismo se priklanjali Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i njime bismo se štitili. Čak i najhrabriji ratnici priklanjali su se njemu, s.a.v.s.”
Ali, r.a., je rekao: “Tokom Bitke na Bedru, kako bismo se zaštitili od mušrika, mi smo se priklanjali Resulullahu, s.a.v.s. Zaista je on bio najhrabriji od ljudi.” Plemeniti ashabi, r.a., koji su svjedočili primjeru najvišeg stepena šedžaata kod našeg Poslanika, s.a.v.s., na bojnim poljima su, u okvirima sunneta, pokazali tu istu osobinu. U ratovima i bitkama, kao da su pisali epove o junaštvu i hrabrosti. Naročito junaštvo određenih ashaba, r.a., se već vijekovima pamti i prenosi. Jedan od plemenitih ashaba koji se istakao svojom hrabrošću jeste Bera b. Malik, r.a., stariji brat hizmećara Allahova Poslanika, s.a.v.s., Enesa b. Malika, r.a. Neposredno pred jednu bitku, uzvikivao je medinskim ulicama: “Ej narode Medine! Danas ne mislite više na vašu Medinu! Ne mislite na vaše imetke! Danas, za vas postoji jedino Allah, dž.š., i Džennet!”
Šedžaat tog hrabrog ahsaba, r.a., posebno dolazi do izražaja prilikom njegove borbe protiv lažljivca Musejlime koji je tvrdio da je poslanik. Kada se muslimanska vojska, u Jemamu, sukobila sa vojskom Musejlime, taj lažljivac i njegovi vojnici, sakrili su se u jednu tvrđavu. Bera b. Malik, r.a., tog dana je pokazao iznimnu hrabrost i snagu te je sam preskočio zidove tvrđave i ušao među neprijatelje. Boreći se sa Musejliminim vojnicima uspio je doći do vrata tvrđave i otvoriti ih. Njegova hrabrost i požrtvovanost donijeli su pobjedu muslimanskoj vojsci koja je potom ušla kroz ta vrata i preuzela tvrđavu.
Jedan od mnogobrojnih alima
Osmansko carstvo je, naročito u posljednjim vijekovima vladavine, bilo izloženo nemilosrdnim napadima nevjernika. Okupacijski i napadački poduhvati nevjernika proširili su se do Anadolije. Narod Anadolije, stari i mladi, muškarci i žene, suprostavili su se nevjerničkim okupatorima i spasili su svoju domovinu od poniženja. Taj primjer je dokaz koliko je svakom vjerniku potreban šedžaat, bilo da se radi o vojniku ili običnom građaninu. Jedan od vjernika koji je u to vrijeme svoje znanje stavio u službu islama, podsticao mu’mine na borbu, te i sam uzeo oružje u ruke i učestvovao u istoj, jeste muftija Ahmet Hulusi. Taj zat je prednjačio u borbi pod osmanskom zastavom Denizlija. Krenuo je stopama svog oca i djeda koji su i sami bili alimi. Nakon završene medrese, postavljen je na poziciju muftije. Muftija Hulusi, izbliza je pratio krize koje su zadesile njegovo vrijeme. Nije ostao ravnodušan spram dešavanja u prvoj polovini dvadesetog vijeka. Jako teško mu je pala vijest da je 15. maja 1919. godine, Grčka okupirala Izmir. Nije mogao ostati miran te je otvoreno započeo borbu.
Zasigurno se mu’min bori i mačem i jezikom. Bejheki, Sunen
Okupio je narod pred opštinskom zgradom i pozvao ummet na borbu. Sljedećim riječima je obznanio da suprostavljanje dušmanima koji se sve više približavaju, nije više samo dužnost vojske već i svakog mu’mina pojedinačno: “Kao vaš muftija, donosim fetvu kojom obznanjujem sveti rat! Sugrađani moji, naši dušmani su oni koji su do jučer bili naša djeca. Ali mi nećemo dozvoliti da budemo poraženi. Ko god da bili naši dušmani, njihov cilj je zauzimanje prostora nezavisne domovine muslimana. Mi nikada do sada nismo živjeli kao robovi, niti ćemo ikada živjeti. Svakom muslimanu je farz-i ajn da se suprostavi dušmanu, ako nema oružja onda praćkom i kamenom. Ako nema u rukama baš nikakvo oružje, onda neka uzme po tri kamena i baci na dušmana. Zasigurno je dužnost svakog od vas da se vidno suprostavi dušmanima!”
Šta je cilj?
Još je mnogo blistavih primjera manifestacije šedžaata kroz historiju islama. Manjkav je ahlak muslimana koji ne posjeduje tu osobinu. Međutim, kako bi se hrabrost i junaštvo smtarali šedžaatom, potrebno je da se oslanjaju na ispravan cilj. U manifestaciji sedžaata cilj je Allahovo, dž.š., zadovoljstvo i zaštita svetih vrijednosti. Ljutnja i hrabrost koje se izražavaju u svrhu realizacije plemenskih ciljeva, širenja rasizma, postizanja materijalne koristi, samopokazivanja, širenja straha te stjecanja slave, nemaju nikakvu duhovnu vrijednost. Kao primjer takvog djelovanja, vrlo je poučna priča o Kuzmanu. Kuzman je bio hrabra osoba sa svim sposobnostima potrebnim jednom vojniku. Učestvovao je u Bitci na Uhudu, i zbog osobina koje je posjedovao, bio je u prvim redovima vojske. U trenucima kada je islamska vojska bila malobrojna i kada joj je trebala podrška, on se hrabro borio. U jeku borbe, Kuzman biva teško ranjen. Ashabi, r.anhum, nakon što su vidjeli njegovu hrabrost, pohvališe njegovo stanje riječima: – Radosna vijest za tebe! Danas si pokazao ogromanu hrabrost i junaštvo. Kuzman im na to reče: – Kakva radosna vijest? Ja sam se samo borio za čast svog plemena, inače, ne bih se ni borio! Tim riječima, Kuzman jasno dade doznanja da se nije borio za uzvišene vrijednosti kakve su odbrana islamske domovine i zaštita našeg Pejgambera, s.a.v.s, i ostalih muslimana. Dok su svi bili tužni zato što je Kuzman postupio tako nepromišljeno i ostao lišen velikog nimeta, on počini još jednu grešku, čime sam sebe baci u vatru. Naime, nije mogao izdržati jačinu bolova pa se zbog toga ubi. Nakon tog događaja, Resulullah, s.a.v.s., je rekao kako je Kuzman jedan od stanovnika Džehennema. Šehidi Uhuda borili su se na istom bojnom polju kao i Kuzman. Neki od njih nisu bili toliko istaknuti u ratovanju kao što je bio on. Međutim, zbog imana i ispravnog nijjeta, dostigli su najviše stepene šehadeta i kao takvi su spomenuti u Časnom Kur’anu.
Časopis Semerkand, br. 100, Vjera i život
