Svako djelo, svaki postupak je savjet. Onaj ko čini dobro, ljudima oko sebe poručuje: „Činite dobro“, a onaj ko čini zlo, poručuje: „Činite zlo“. Zar se može desiti da musliman ljudima poručuje: „Radite ružna djela, govorite ružne riječi, činite grijehe, budite drznici…“?!
Biti primjer jednako je bitno kao i dati savjet. Međutim, ljudi imaju veću potrebu za primjerom nego za savjetom. Ipak, mnogo je onih koji daju savjete, a malo je onih koji su primjer drugima.
Naši životi zasnivaju se na primjerima života onih koji nas okružuju. Dijete za primjer uzima roditelje, učenik učitelja, službenik nadređenog, pomoćnik majstora, džemat imama, murid muršida…
Oni koji idu putem Allahovih, dž.š., dostova, putem Sadat-i kirama, imaju koristi, kako od njihovih savjeta tako i od njihovog primjerenog načina života, jer ti velikani, baš poput Allahova Poslanika, s.a.v.s., svojim govorom i djelima savjetuju ljude.
Savjetom se naziva govor vezan za ono što određena osoba treba odnosno ne treba učiniti, sa željom da joj se ukaže na ispravno postupanje. A osoba čiji su postupci i osobine vrijedni slijeđenja naziva se primjerom. Biti primjer znači svojim postupcima utjecati na druge i prouzrokovati to da i oni nastoje usvojiti isto ponašanje.
Biti primjer jednako je bitno kao i dati savjet. Međutim, ljudi imaju veću potrebu za primjerom nego za savjetom. Ipak, mnogo je onih koji daju savjete, a malo je onih koji su primjer drugima. Kao što nema nikakve koristi u tome da oni koji ne spominju Allaha, dž.š., podsjećaju druge na Allaha, isto tako ni bilo koji drugi savjet, ukoliko nije potkrijepljen ličnim primjerom, neće imati nikakvog utjecaja na osobu kojoj je upućen.
Ali, r.a., je rekao: „Lahko je dati savjet, ali teško je biti primjer.“ Hasan el-Basri, rah., također je rekao: „Put savjeta je dug, a put primjera je kratak i utjecajan.“ Dakle, jednostavno je govoriti o nečemu, ali teško je primijeniti to lično. Na koncu, savjet čine samo riječi. Ponekad loši ljudi mogu dati najbolji savjet.
Utjecaj živog primjera
Lijep postupak i primjeren stav, utjecajniji su od hiljade riječi neutemeljenih na ličnom primjeru. Postupci govore i izražavaju mnogo više od riječi. Upravo zbog toga je efektnije biti primjer nego dijeliti savjete. A najveći utjecaj postiže se onda kada savjet daju primjerene osobe čiji su postupci u skladu sa riječima.
Vezano za našu temu, sljedeća predaja je lijep primjer: Na dženazi jednog šehida, imami održaše vrlo lijepe govore. Zatim mikrofon dadoše ocu šehida. Otac zbog bola što svoje dijete sahranjuje, ali i uz osjećaj ponosa što mu je sin šehid, jedva izreče nekoliko rečenica. Međutim, nakon njegovih riječi, svi prisutni, počeše plakati… Ono što je na ljude toliko utjecalo nisu govori o veličini stepena šehida, već su bili dirnuti prizorom šehida na tabutu i očevim emocijama. Taj događaj jasno pokazuje da je najbolji savjet lično stanje osobe.
Još jedan događaj koji se desio na Hudejbiji jedan je od najljepših primjera koji potvrđuju da je ponašanje mnogo utjecajnije od riječi. Kao što je poznato, muslimani su, nakon Poslanikovog, s.a.v.s., sna, krenuli na umru u Mekku, radujući se što će utaliti šestgodišnju čežnju za svojim gradom. Ali, mušrici su im na Hudejbiji prepriječili put, i umalo da nije došlo do sukoba. Ipak, naposlijetku je sklopljen dogovor.
Međutim, uvjeti ugovora na Hudejbiji teško padoše plemenitim ashabima, r.anhum, jer im se činilo kao da su poraženi i da su popustili mušricima. Nakon sklapanja ugovora, Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: „Sada ustanite, zakoljite kurbane i obrijte svoje glave.“ Tim riječima, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je dao jasnu poruku da trebaju skinuti ihrame i vratiti se u Medinu.
Ali, niti jedan od ashaba, r.anhum, ne ustade. Nakon što je tri puta ponovio iste riječi, a i dalje niko ne ustade, Allahov Poslanik, s.a.v.s., tužan ode do majke vjernika Ummu Seleme, r.anha, i ispriča joj šta se dogodilo. Ummu Seleme, r.anha, na to reče:
„O Allahov Poslaniče, ako želiš da tvoja naredba bude izvršena, izađi napolje i ne govoreći nikome ništa, zakolji kurban, a potom pozovi berbera da ti obrije glavu.“
Allahov Poslanik, s.a.v.s., postupio je u skladu sa istišarom (dogovor) koju je obavio sa svojom suprugom. Zaklao je kurban i obrijao glavu. Nakon što plemeniti ashabi, r.anhum, to vidješe, i oni ustadoše, zaklaše kurbane i obrijaše glave, i to tako da je izgledalo kao da se međusobno natječu u tome. Nakon toga skinuli su ihrame i vratili se u Medinu.
Dijete i med
Još jedan primjer koji dokazuje da savjet ima utjecaja samo ukoliko osoba živi ono što govori, jeste poznata predaja o Imam-i Azamu, rah. Prema predaji, neko dijete nije podnosilo med. Čim bi pojelo med, razboljelo bi se, međutim, nikako ga nisu mogli odviknuti od jedenja meda. Na koncu, njegovi roditelji se za pomoć obratiše Imam-i Azamu, rah. Imam-i Azam ih sasluša, te im reče da dođu za četrdeset dana.
Nakon što je prošlo četrdeset dana, roditelji ponovo dođoše. Imam-i Azam se tada kratko obrati djetetu: „Dijete moje, od sada nemoj jesti med!“, a njegovim roditeljima reče: „Uredu je, možete ići.“ Roditelji ostadoše u čudu. Nikako im nije bilo jasno zašto su morali čekati četrdeset dana da bi čuli samo jednu rečenicu. Ali, velikan kojem su došli bio je najveći alim svoga vremena, nije se radilo o nekome običnom.
Učiniše kako im je rečeno i vratiše se kući, a u narednim danima uvidješe da njihovo dijete više uopšte ne želi jesti med. Znatiželjno ponovo dođoše kod Imam-i Azama i upitaše ga:
„Sačekali ste četrdeset dana, a potom ste rekli samo jednu rečenicu našem djetetu i ono je odustalo od meda. U čemu je tajna takvog postupka?“ Imam-i Azam, rah., se osmijehnu i odgovori:
„Prije četrdeset dana i ja sam jeo med. Ako neko ko jede med nekome kaže: ‘Nemoj jesti med!’, njegove riječi neće imati nikakvog utjecaja. Nakon vaše prve posjete ja sam prestao jesti med. Zbog toga su moje riječi utjecale na dijete.“
Kao što vidimo, očito je zašto Imam-i Azam, rah., još uvijek nije zaboravljen. U historiji je bilo mnogo onih koji su dijelili savjete drugima, ali oni su zaboravljeni jer lično nisu bili primjer onoga što govore. Oni čije su riječi suprotne od njihovih djela, ne mogu se spasiti od padanja u zaborav.
Iz navedene predaje možemo zaključiti da čak i čitanje o stanjima dobrih Allahovih, dž.š., robova i evlija, ostavlja utjecaj na čovjeka. Zamislimo da smo još boravili sa njima i da smo lično svjedočili njihovom načinu života. Nesumnjivo bi svjedočenje njihovom primjerenom životu bilo povod za popravak našeg stanja. Naši životi zasnivaju se na primjerima života onih koji nas okružuju. Dijete za primjer uzima roditelje, učenik učitelja, službenik nadređenog, pomoćnik majstora, džemat imama, murid muršida… Naše vjerovanje, naši ibadeti, ahlak i kultura, ukratko, naš život, oblikuje se prema određenim primjerima.
„Da pouku primite“
U našoj zemlji, prilikom džume namaza, nakon svake hutbe uči se 90. ajet sure Nahl i njegov prijevod. Oni koji dolaze u džamiju, skoro napamet znaju taj časni ajet. Imam nakon proučenog ajeta, ponovi i njegov prijevod:
„Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.“
Hutba je farz džume namaza, i zamislimo koliko vjernika svakog petka sluša navedeni ajet. Razmislimo o tome koliko utjecaja na naše živote ima taj savjet koji se ponavlja iz sedmice u sedmicu. Naprimjer, da li rodbinske veze iz dana u dan jačaju ili pak slabe? U kakvom smo stanju kada je u pitanju udjeljivanje rodbini? Na stranu međusobna briga i pažnja među rodobinom, mi živimo u vremenu kada se ustručavamo i posuditi novac rodbini i kada zatvaramo oči na harame koje čine. U takvom vremenu, mi moramo zastati i postaviti sebi navedena pitanja te svesti račun sami sa sobom.
Potrebno je da, kao mu'mini, čvrsto prihvatimo savjete našeg Uzvišenog Gospodara i da primimo pouku. Međutim, naše današnje stanje ukazuje na to da, ili mnogi imami čitaju ono što ne primjenjuju u svojim životima, ili su pak ljudi zatvoreni za primanje savjeta. A savjet koji ostane samo na riječima ne donosi veliku korist.
Navedimo sličan primjer kojim ćemo malo bolje pojasniti ono o čemu govorimo. Naime, u našoj zemlji mnogo je veći procenat onih koji poste mjesec ramazan, nego onih koji obavljaju pet dnevnih namaza. Razlog takvog stanja je u tome što ukoliko roditelji ne obavljaju namaz ili ga obavljaju ponekad, i djeca slijede njihov primjer. Čak i ako roditelji djetetu govore da klanja namaz, ako oni ne klanjaju, od tih riječi nema nikakve koristi. Kada je u pitanju post, roditelji ne ostaju samo na riječima: „Dijete moje, moraš postiti!“, već i sami poste, te govorom stanja savjetuju svoju djecu.
Divan uzor
Naglašavajući važnost ličnog primjera, ne želimo reći da treba odustati od savjetovanja riječima. Savjetovanje ima važno mjesto u našoj vjeri. Štaviše, jedan od naziva za Časni Kur'an je pouka. U prvim ajetima sure Taha, Uzvišeni Allah kaže: „Ne objavljujemo Kur’an da se mučiš, već da bude pouka onome koji se boji.“ U Časnom Kur'anu postoje mnogi ajeti u kojima se spominje savjet: „…I nastavi savjetovati, savjet će vjernicima, doista, koristiti.“ (Zarijat, 55) Prema tome, jedan od važnih islamskih principa jeste savjetovanjem pozivati ljude Uzvišenom Hakku.
Međutim, postoje određeni uvjeti i za to. Uzvišeni Gospodar kaže: „O vjernici, zašto jedno govorite a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!“ (Saff, 2-3) Dakle, od nas se traži da govorimo samo ono što ćemo uraditi ili da govorimo s nijetom da ćemo i sami učiniti isto. Od vjernika se očekuje da budu primjerene ličnosti koje rade ono što govore.
U 21. ajetu sure Ahzab, obznanjeno je da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., najljepši uzor za sve nas: „Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje.“
Taj časni ajet poručuje nam da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., koji je svjetovima poslan kao milost, ličnost koja svakome treba biti uzor. Naš Poslanik, s.a.v.s., je „el-usvetu ‘l-hasene“ (divan uzor) – primjer svim muslimanima, štaviše, uzor cijelome čovječanstvu. Uz uzoran ahlak Allahova Poslanika, s.a.v.s, zajednica nastala u tminama džahilijjeta (neznanje) postade zajednica stoljeća sreće. Plemeniti ashabi, r.anhum, koji njega uzeše za uzora, vodeći se istinom koju im je obznanjivao, promijeniše svoje živote iz temelja.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., potreban je i današnjem društvu. Baš kao u doba džahilijjeta, čovječanstvo je i danas u veoma teškom stanju. A muslimani su ummet koji treba biti primjer. To nam potvrđuje 110. ajet sure Al-i ‘Imran: „Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio.“ Muslimanski ummet je najbolji ummet i kao takav treba biti najljepši primjer cijelome čovječanstvu. A kako bismo doista bili primjer, za uzore moramo uzeti Allahova Poslanika, s.a.v.s., plemenite ashabe, r.anhum, i dobre robove koji slijede njihov put.
Ljudi vjerovjesničkog ahlaka
Nekoliko sedmica nakon preseljenja Allahova Poslanika, s.a.v.s., neki čovjek koji je živio na području Šama (Damask), u Tevratu i Indžilu pročita dijelove koji govore o radosnoj vijesti dolaska posljednjeg vjerovjesnika. Čovjek se oduševi Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., a da ga nikada nije ni vidio. Saznao je da se trebao pojaviti negdje na području Medine, pa krenu na put. Međutim, nije ni znao da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., već preselio.
Kada se približio Medini, pod jednim drvetom ugleda nekog čovjeka kako se odmara. U sebi pomisli, koliko mnogo nalikuje na vjerovjesnika o čijim osobinama je čitao. Ali, pod drvetom je bio Selman Farisi, r.a., ashab koji je svojevremeno čuo za osobine Allahova Poslanika, s.a.v.s. On se najprije odrekao vatropoklonstva, i prešao na kršćanstvo, a zatim je postao musliman, te iz Perzije prepješačio mnoge predjele kako bi stigao do Medine i vidio Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Čovjek mu nazva selam i reče da je došao da vidi Allahova Poslanika, s.a.v.s. Zatim, upita gdje ga može pronaći. Selman Farisi, r.a., vidje da je čovjek stranac, pa pomisli da će se vratiti ukoliko mu kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., preselio. Zbog toga mu reče:
„Dođi, odvest ću te u njegov mesdžid.“
Čovjek pristade i zajedno odoše do Mesdžid-i Nebevija. Nakon što uđoše, čovjek ugleda ashabe, r.anhum, pa zadivljen pomisli: „Allahu moj! Koji od njih je Tvoj Poslanik? Najbolje je da nazovem selam, pa ko mi odgovori, on je Allahov Poslanik.“
Zatim reče: „Esselamu alejkum, ja Resulallah!“ U tom trenutku u mesdžidu zavlada muk, a nakon nekoliko trenutaka ashabi, r.anhum, uplakani rekoše:
„O stranče, dobro došao. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rastao se sa nama prije nekoliko sedmica. Nazvavši selam njemu, podsjetio si nas na njega i dirnuo u našu ranu.“
Tada se čovjek rastuži što mu ne bi suđeno da vidi Allahova Poslanika, s.a.v.s., ali ipak reče:
„Iako nisam vidio njega, vidio sam njegove prijatelje. Kada njegovi ashabi u tolikoj mjeri posjeduju njegove osobine o kojima sam čitao u Tevratu i Indžilu, ko zna kakav li je tek bio on.“
Naposlijetku, čovjek izgovori kelime-i šehadet i bi počašćen islamom. Iako nije vidio Allahova Poslanika, s.a.v.s., taj čovjek je vidio njegove ashabe, r.a., te je preko njih upoznao islam i uvidio kakav je bio Allahov Poslanik, s.a.v.s., nakon čega je postao musliman. Polazeći od tog primjera, možemo zaključiti da za nemuslimane najbolju sliku islama i Časnog Kur'ana predstavlja način života muslimana.
Ummet kao primjer
Mi, muslimani, ne smijemo zaboraviti činjenicu da ljudi posmatrajući nas ocjenjuju islam, i da posmatrajući ummet, vrjednuju našeg Poslanika, s.a.v.s. Oni mnogo više obraćaju pažnju na način života muslimana nego na riječi. Muslimani, baš poput Allahova Poslanika, s.a.v.s., trebaju biti primjer cijelome svijetu. Kako bi to postigao, svaki vjernik najprije treba biti „el-Emin“ – povjerljivi, a zatim se treba ukrasiti i ostalim osobinama Našeg Vjerovjesnika, s.a.v.s.
Ko su zvijezde vodilje nakon Allahova Poslanika, s.a.v.s? Zvijezde nam pomažu da u tminama pronađemo put i odredimo smjer. Oslanjajući se na predanje koje glasi: „Ashabi su poput zvijezda.“, znamo da su naše zvijezde vodilje, na prvom mjestu, plemeniti ashabi, r.anhum. Zvijezde vodilje naših djedova Osmanlija, koji su stoljećima činili hizmet islamu, također su plemeniti ashabi, r.anhum, i evlije koje su išle njihovim putem.
Hvala Allahu, dž.š., i danas postoje zvijezde vodilje, a to su Sadat-i kirami (Plemeniti prvaci) koji su pratili put odabranih ashaba Allahova poslanika, s.a.v.s. Oni koji idu putem Allahovih, dž.š., dostova, putem Sadat-i kirama, imaju koristi, kako od njihovih savjeta tako i od njihovog primjerenog načina života, jer ti velikani, baš poput Allahova Poslanika, s.a.v.s., svojim govorom i djelima savjetuju ljude. A najljepši savjet daju vlastitim primjerom.
U Časnom Kur'anu, nakon spominjanja određenih vjerovjesnika, a.s., Allah, dž.š., kazuje sljedeće: „Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov Pravi put. Reci: ‘Ja od vas ne tražim nagradu za Kur’an, on je samo pouka svjetovima.’” (En'am, 90)
Te božanske riječi ukazuju na važnost slijeđenja dobrih robova. A da bi čovjek mogao slijediti dobre Allahove, dž.š., robove i evlije, prije svega mora obratiti pažnju na odabir prijateljā.
Vezano za to, alimi su naglasili da čovjek mora paziti s kim se druži. Kazali su i da će čovjek poprimiti ahlak onoga s kim se druži, te da će u takvom stanju i preseliti. Ako se neko druži sa kockarom, vremenom će i sām postati kockar; ako se druži sa pijanicom, i sām će postati pijanica; ako se druži sa lopovom, postat će lopov; a ako se druži sa evlijom, i on će postati evlija.
Čak i samo oponašanje Allahovih, dž.š., dostova za čovjeka je dobro. Oni koji su sa dobrim robovima i evlijama, uzimaju njih za uzor i postaju poput njih. Naposlijetku, dostižu posebnu ljepotu, i vlastitim lijepim primjerom postaju najljepši savjet za ljude.
Časopis Semerkand, br. 112, Vjera i život
