U pismu upućenom jednom od sinova svoga muršida, Ahmed el-Haznevi, k.s., kaže:
Halovi (stanje) koji predstavljaju duhovni užitak su veliki nimet (blagodat). Međutim, na ovom putu važnost imaju stanja koja su postojana. Dakle, ne pridaje se značaj prolaznim kratkotrajnim manevijskim (duhovni) užicima, nego se gleda u istikamet u djelima. Plemeniti Sadati kažu: „Cilj murida treba da bude postojanost i istrajnost u djelima.“ Ukoliko putnik Hakku napustiti taj cilj, a zabavi se halovima, to će mu onemogućiti postizanje duhovnih deredža (stepen). Njegov nefs će se okupirati čekanjem ponovne pojave halova, što će ga okrenuti od njegovog pravog cilja.
Rekao si da te, kada odeš među masu i boraviš sa ljudima iz sela, obuzima tromost i lijenost. Boravak sa svijetom tebi ne može nanijeti nikakvu štetu, jer to je emr (naredba) tvoga muršida. A najvažnija stvar u tarikatu je izvršavanje muršidovih emrova. Čak i malo duhovne budnosti dok si među nemarnima, ima iznimno veliku vrijednost i biva uzrokom zadobivanja stalne duhovne budnosti. Kakav god nemir i tromost da te zadese, znaj da te nisu zadesili zbog izvršavanja emra Sadata; za to možeš kriviti samo svoj nefs.
Zatraži oprost od Uzvišenog Allaha, prigrli himmet Sadata (duhovna podrška velikana nakšibendijskog puta), i u tom stanju ostani sve dok stanja nemira i tromosti u potpunosti ne iščeznu iz tvoga srca.
Vrijednost sohbeta
Šejh-Abdurrahman Tahi, k.s., u pismu upućenom jednom mulli, kaže:
„Brate moj, kojeg volim radi Allaha, dž.š.!
Veliku važnost pridaji sohbetu. Ne dozvoli da te bilo šta okupira i bude uzrok propuštanja sohbeta. Mulla Džezuri, rah., je rekao:
‘Ako dan provedeš uprazno, to je propast za tebe. A gaflet (nemar) je uzrok propuštanja prefinjenih detalja koji donose veliku vrijednost. Šah-i Nakšibend, k.s., veli:
‘Naš put je put sohbeta, a sohbet podrazumijeva džemat.’”
Imam Rabbani, k.s., je rekao: “Širenje znanja o Allahovom, dž.š., Šerijatu (zakon), pogotovo u ovom vremenu kada su svi koji imaju mogućnost, obavezni da doprinesu tome, ima nemjerljivu vrijednost. Bez obzira o čemu se radilo, ništa se ne može mjeriti sa sohbetom.“
Ovo je vrijeme kada su ljudi usmjereni samo na ispunjavanje želja svojih nefsova, odbacili su Šerijat, a okrenuli se grijesima.
Ali Uzvišeni Allah je Svojim potpunim robovima – kjamil muršidima darovao takvu blagodat, da njenim bereketom oni koji su vezani za njih imaju uspjeha na putu pozivanja ljudi u vjeru. Kada pozivaju Allahovom, dž.š., putu, zbog tog bereketa, uvijek će biti onih koji će se odazvati.
U ovom vremenu, kada je fitna (smutnja) zahvatila sve oko nas, put tarikata je put odustajanja od ličnih želja i prohtijeva.
Naša dužnost je da ulažemo veliki trud kako bi se širio časni Šerijat Muhammeda Mustafe, s.a.v.s. Neka mu je onoliko salavata i selama koliko će do Sudnjega dana biti njegovih sljedbenika.
Neprijatelji Mevlane Halida Bagdadija, k.s.
U prvim godinama iršada Mevlana Halid Bagdadi, k.s., susreo se sa mnogim poteškoćama.
Sejjid Ibrahim Fasih Hajdari, rah., u djelu „Medždu ‘t-Talid“, pripovijeda kako je to bilo:
„1226. godine Mevlana Halid je boravio prvo u Senendedžu, a zatim je preselio u mjesto Sulejmanija. Uglednici tog grada kao i obični svijet, dočekali su ga sa velikom radošću. Tog dana kao da je bajram bio. Mevlana Halid, k.s., je jedno vrijeme ostao tu, ne govoreći ništa o svome idžazetu (dozvola, ovlaštenje za iršad), a potom je na išaret (znak) svoga muršida Šah-i Dehlevija, k.s., preselio u Bagdad. Tamo je najprije posjetio kabure evlija, a zatim se nastanio u tekiji Gavsu ‘l-azama, Sejjida Abdulkadira Gejlanija, k.s., i tu započeo hizmet iršada. Posjećivao ga je Se'id-paša, tadašnji namjesnik Bagdada. U Bagdadu je ostao oko pet mjeseci, a zatim se ponovo, na išaret muršida, vratio u Sulejmaniju.
Nekoliko zavidnika iz tog kraja poče tada širiti neistine o Mevlani Halidu, k.s. Ne ostadoše na tome nego odlučiše da napišu knjigu. Lagali su i potvarali ga na razne načine, ali Mevlana Halid, k.s., im nije ništa govorio. Čak im je činio dovu.“
Naspram smutljivaca i onih koji su ga u laž utjerivali, čuvao je dostojanstvo i smirenost. Nikada nije ulazio u raspravu s njima.
Alimi koji su bili uz njega napisali su risale, kako bi odbacili potvore i laži tih zavidnika. Objasnili su njegov put, navodeći šerijatske dokaze koji dokazuju njegovu ispravnost.
Jedno od tada napisanih djela je i „Sehmu ‘s-Saib“, u kojem Muhammed Emin Suvejdi, rah., kaže:
„Munkiri (poricatelj) i zavidnici su iznosili laži o Mevlani Halidu Bagdadiju, k.s., i pripisali mu ahlak koji je zapravo odraz njihovog stanja. Izmislili su priče da bi probudili mržnju naroda prema njemu. Njega i njegove učenike su optužili za kufr i izrekli mnoge ružne i uvredljive riječi. Međutim, tamošnje stanovništvo je bilo duboko uvjereno da je Mevlana Halid, k.s., čist od svih tih laži i potvora. Svi su posvjedočili da je spomenuta skupina munkira dobrano odlutala s Pravoga puta.“
Veliki alim i autoritet hanefijskog fikha Ibn Abidin, rah., u risali „Mevlana Halid“, kaže sljedeće:
„Zavidnici velikog imama Mevlane Halida bili su istrajni u svome neprijateljstvu prema njemu. Lažno su ga optuživali kod namjesnikā, vezirā i kadijā. Iako su to sve činili kako bi povećali svoj ugled, zbog zla koje su nanosili, među ljudima su potpuno izgubili vrijednost. A svjetlo iršada Mevlane Halida, k.s., se poput sjaja punog mjeseca, povećavalo iz dana u dan.“
Časopis Semerkand, br. 113, Latice ružičnjaka