„Reci: ‘Allah govori istinu! Zato slijedite vjeru Ibrahimovu, pravog vjernika (hanif), koji nije bio od onih koji Allahu druge smatraju ravnim.'“ (Al-i ‘Imran, 95)
„Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? – A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja.“ (Nisa’, 125)
Glagol „hanefe“, sastavljen od harfova h – n – f, u arapskome jeziku ima značenje stremljenja nečemu što je ispravno, kako bi se sačuvalo od nečega što nije. Stoga su hanifi oni koji nastoje da tako postupaju. („Mufredat“)
U rječniku „Dinî Kavramlar Sözlüğü“ se u definiciji riječi hanif navodi sljedeće: „Za vjernike koji teže Pravome putu, bježe od zablude, koji su na istinskoj vjeri koju je dostavio Ibrahim, a.s., te koji ispovijedaju Allahovu, dž.š., jednoću kaže se da su hanifi. Množina ove riječi je hunefa’. U predjelu Hidžaza gdje je Muhammed, s.a.v.s., poslan kao poslanik, pored jevreja, kršćana i mnogobožaca, bilo je i onih koji su ispovijedali vjeru Ibrahimovu; premda ih je bilo veoma malo. Nisu obožavali kipove, već su ispovijedali vjeru u jednoga Allaha, dž.š.“ („DİB“, str. 230)
Riječ hanif je spomenuta deset puta u Kur'anu, a njena množina hunefa’, dva puta. „Na devet od tih dvanaest mjesta se navodi kako su hanifi suprotnost mnogobošcima, kako se od njih razlikuju, a na osam mjesta riječ se upotrebljava kao oznaka za vjeru Ibrahima, a.s. Na pet, od spomenutih osam mjesta upotrebljava se zajedno sa riječju millet, koja ima značenje vjere, a na jednome mjestu se upotrebljava izričito kao opis Ibrahima, a.s.“ („TDV İslam Ansiklopedisi“, tom XVI, str. 35)
Kakva je to bila vjera Ibrahima, a.s.?
Riječ hanif u kur'anskim ajetima se ne veže ni za jednog poslanika, izuzev za Ibrahima, a.s. Hazreti Ibrahim, a.s., nije bio niti kršćanin, a niti židov. Oni koji nemaju provjerene i sigurne podatke o njegovoj vjeri, povodeći se za pretpostavkama i prohtjevima, Ibrahima, a.s., pripisuju svojoj vjeri. Kršćani tvrde da je pripadao njihovoj, a židovi, opet, njihovoj vjeri, a što se navodi u 67. ajetu sure Al-i ‘Imran: „Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga i nije bio idolopoklonik.“
Tokom historije su i kršćani, a i jevreji ljude pozivali svojim vjerama. Takva situacija je bila i u Mekki i Medini. Kršćani su muslimane pozivali u svoju vjeru nudeći im spas, a isto tako su postupali i jevreji. Zbog toga se u narednom ajetu upućuje poziv Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i onima koji su bili uz njega, te ostalim ljudima: „Oni govore: ‘Budite jevreji, odnosno kršćani, i bićete na pravome putu!’ Ti reci: ‘Ne, mi smo vjere Ibrahimove, koji je ispravno vjerovao; on nije nikoga Allahu ravnim smatrao.'” (Bekara, 135)
Kao što je i navedeno, Uzvišeni Allah je u 67. ajetu sure Al-i ‘Imran, objavio da Ibrahim, a.s., nije bio niti kršćanin, niti židov, a niti mnogobožac. Pa, kakva je to, stoga, bila vjera Ibrahimova?
Prema onome što se prenosi, Ibrahim, a.s., je bio jedina pravovjerna osoba u svome mjestu, između njih nekoliko stotina hiljada koji su se klanjali idolima. Prvi dio kur'anskog ajeta: „Ibrahim je bio poput ummeta, pokoran Allahu, pravi vjernik (hanif), nije druge smatrao Allahu ravnim.“ (Nahl, 120), prema mnogim tumačima, ukazuje na tu činjenicu. Također je veoma važno ispravno razumjeti stvarno značenje riječi „hanif“. Najvažnije svojstvo hanifa jeste da ne posmatraju blagonaklono nijedno djelo koje vodi širku, niti prihvataju bilo koje vjerovanje koje vodi istome. Nimalo nisu raspoloženi prema tome, niti se priklanjaju bilo čemu što vodi širku, te se tokom čitavog života i na svakome mjestu bore protiv širka. Ibrahim, a.s., je bio takav. On je bio pravi hanif koji je polomio idole.
Biti hanif
Poslanici, a.s., su tokom historije bili oni koji su se najžešće borili protiv širka, koji su ljude ustrajno pozivali jedinome Bogu, te koji su se trudili da očiste zajednice kojima su bivali poslani od svih vrsta širka. Tako su, kako i dolikuje Allahovim poslanicima, naređivali članovima zajednica kojima su bili poslani da budu hanifi, da vjeruju u Uzvišenog Allaha, ne pripisujući Mu ništa ravnim. Pogledajmo ajete na tu temu:
„Reci: ‘Allah govori istinu! Zato slijedite vjeru Ibrahimovu, pravog vjernika, koji nije bio od onih koji Allahu druge smatraju ravnim.'” (Al-i ‘Imran, 95)
„Poslije smo tebi objavili: ‘Slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu, on nije Allahu druge smatrao ravnim!'” (Nahl, 123)
„Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba se mijenjati Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna.“ (Rum, 30)
„Budite iskreno Allahu odani, ne smatrajte nikoga Njemu ravnim! A onaj ko bude smatrao da Allahu ima iko ravan – biće kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio odnio.“ (Hadždž, 31)
„A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da namaz obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je – ispravna vjera.“ (Bejjine, 5)
Posljednji ajet je Elmalılı Hamdi Yazır protumačio na sljedeći način: „Onima kojima je data Knjiga naređeno je da Allahu, dž.š., ispovijedaju vjeru na ispravan način. Naređeno im je to u prethodnim objavama, Indžilu i Tevratu, a isto tako i u Kur'anu. Dakle, naređeno im je da ne postupaju nikako drugačije, osim s nijetom koji je radi Allaha, dž.š., da jedino Uzvišenog Allaha priznaju kao Onoga Kome se ibadeti i robuje, da Mu vjeru iskreno ispovijedaju, da Mu ne čine širk na bilo koji način, da se samo Njemu čistim i lijepim nijetom okreću i usmjeravaju. Hanifi se čuvaju, dakle, pogrešnih i neispravnih uvjerenja i ružnog ponašanja, te stalno streme Gospodaru, istini. Klanjaju se jedino Allahu, dž.š., ispovijedaju tevhid, ibadete i pokoravaju se Njemu, te samo od Njega nagradu očekuju…“
Navodimo i ostale ajete u kojima se spominju hanifi, kako bismo o njima razmislili:
„Reci: ‘Mene je Gospodar moj na Pravi put uputio, u pravu vjeru, vjeru Ibrahima pravovjernika, on je vjerovao samo u jednog Boga.'” (En'am, 161)
„I: ‘Predaj se pravoj vjeri, i nikako ne budi kumirima poklonik.'“ (Junus, 105)
„Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome Koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge pridružuju!” (En'am, 79)
„Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? – A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja.“ (Nisa’, 125)
Ukoliko bismo željeli rezimirati, termin hanif u Kur'anu ponajprije označava onoga ko ispovijeda vjeru u Allaha, dž.š., te izbjegava sve ono što može voditi širku, koji vjeruje u Allahovu, dž.š., jednoću, i sve radi iskreno, u ime Uzvišenog Allaha. Kao zajedničke i najistaknutije osobine hanifa moguće je navesti sljedeće:
- Odbijaju svaku vrstu širka.
- Upozoravaju ljude u zajednicama u kojima žive, koliko god je to moguće, na neispravna vjerovanja.
- Ulažu trud kako bi otklonili sve vrste širka, neispravnosti, novotarija i sujevjerja koja su se uvukla, a koja su proizašla iz neznanja i netačnih informacija.
- Nastoje da se u svakome poslu približe i budu pokorni Allahu, dž.š., i Njegovome Poslaniku, s.a.v.s.
Najveća opasnost
Nakon što smo naučili šta znači pojam hanif, u generalnome smislu, trebali bismo sebi češće postavljati sljedeća pitanja: „Da li sam ja, uistinu, hanif?“, „Da li posjedujem neku osobinu koja će mi narušiti ispravno vjerovanje i zbog koje ću završiti u vječitoj patnji?“
Moramo priznati da većina današnjih muslimana živi olahko se odnoseći prema opasnostima širka. Izgubili su obazrivost po tome pitanju, a to je pitanje koje iziskuje neprestanu obazrivost. Moramo dobro paziti da ne zapadnemo u širk. Biti zajedno s onima koji Allahu, dž.š., nekoga ili nešto ravnim pripisuju znači biti u najvećoj opasnosti. Trebamo znati da je to grijeh za koji, ukoliko se osoba ne pokaje, slijedi vječita patnja, ulazak u vječni Džehennem. Taj grijeh je prema nekima toliko opasan i skriven, da ga je veoma teško uočiti.
Da bismo se spasili takvih pogrešnih uvjerenja, potrebno je da se neprestano Allahu, dž.š., kajemo. Uzvišeni Allah veli: „I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.“ (Nur, 31)
Časopis Semerkand, br. 115, Riječnik Kur'ana
