Pridavanje pretjeranog značaja određenim stvarima čini naš brak osjetljivijim. Perfekcionističke misli poput „nećemo se nikada svađati, nikada nećemo biti nesretni, moj supružnik nikada ne smije pogriješiti“ bivaju uzrokom da osoba male probleme posmatra kao ogromne, što je vodi ka trajnom nezadovoljstvu.
Mladi očekuju savršen brak
Psihologinja Cemile Akdağ Çebi navodi: „Prevelika očekivanja od braka mogu prouzrokovati strah i bježanje od braka, te nemogućnost pronalaska partnera zbog previsokih kriterija. Naročito djeca koja rastu u sretnim porodicama, zbog najmanje nesuglasice koju dožive sa svojim budućim supružnikom prije sklapanja braka, mogu pomisliti da neće uspjeti biti sretni kao njihovi roditelji. Jer, ono što oni očekuju je idealan brak, kakav su imali njihovi roditelji. Također, oni koji u braku traže savršenstvo, vođeni mišlju da mogu pronaći nekog boljeg, odbijaju sve koji im predlože brak, jer ne ispunjavaju njihove kriterije.“
Možda primijetimo da brakovi više nisu čvrsti kao nekada. Statistike pokazuju da je sve veći broj razvoda. Ali, da bismo uvidjeli tu činjenicu, nisu nam potrebni brojevi. Ono što čujemo od svojih bližnjih ili priče koje s vremena na vrijeme kruže medijima, odaju nam jasnu sliku našeg pogleda na brak kao društva. Zbog stavova koji su daleko od požrtvovanosti, strpljenja, tolerancije i odanosti, brak gubi svoj suštinski značaj i vrijednost. Skoro da se pretvara u partnerstvo u kojem svaka strana misli samo na vlastitu korist. Budući da je tako, i najmanji problem u braku prouzrokuje ozbiljne razdore.
Ipak, nije samo nedostatak ispravnog pristupa kakav bismo trebali imati, ono što brak vodi u problematičnu fazu. Pored toga, i pridavanje pretjeranog značaja određenim stvarima čini naš brak osjetljivijim. Naročito prevelika očekivanja po pitanju sreće, romantike i sloge, dovode osobu u poziciju nemogućnosti postizanja zadovoljstva u braku. Perfekcionističke misli poput „nećemo se nikada svađati, nikada nećemo biti nesretni, moj supružnik nikada ne smije pogriješiti“ bivaju uzrokom da osoba male probleme posmatra kao ogromne, što je vodi ka trajnom nezadovoljstvu.
O tome nam psihologinja Cemile Akdağ Çebi kazuje sljedeće: „Naravno da je brak u našoj vjeri iznimno vrijedna institucija koja ispunjava čovjekove materijalne i duhovne potrebe, te je normalno da mladenci prije braka imaju određena očekivanja i snove. No, kao i u svemu drugome, tako i po pitanju braka, nije ispravno pridavati pretjeran značaj bilo čemu i voditi se nedostižnim snovima. Nažalost, u današnje vrijeme, mnogi mladi koji su kročili u brak uz nerealna očekivanja, doživjeli su ubrzo velika razočarenja. Zbog toga reaguju kako inače ne bi, čine greške kakve nikada ne bi učinili, te uništavaju kako svoga bračnog druga tako i sam brak.“
Moja vjenčanica i moj brak moraju biti pefektni
Psihologinja Çebi navodi da su osobe koje imaju previsoka očekivanja od braka ustvari najčešće perfekcionisti, te dodaje da tim očekivanja uveliko doprinose i mediji. Kako na serijama, tako i preko socijalnih medija gledamo naizgled raskošna vjenčanja, predivne kuće, posljednje modele automobila, romantične supružnike, a da pri tome nije prikazana niti jedna negativna strana svega toga. Naročito socijalni mediji koji su se toliko uvukli u naše živote, zbog toga što pružaju mogućnost da svako ukrasi i iznese na vidjelo svoju intimu, prouzrokuju pomisao: „Zašto ja to ne bih imala/imao ako i ona/on ima?“
Nezasitost po pitanju materijalnog preslikala se i na naše emocionlano stanje. Dakle, ne mislimo samo na pojedince koji po principu potrošačkog društva samo iskoriste i bace određenu stvar, već, našu pažnju privlači i to što smo u svojim umovima nastanili kōd koji nas navodi da i ljude kao i njihove emocije percipiramo kao trošne predmete. Onako kako je čovjekovo pravo (pravo potrošača) da ima najkvalitetnije cipele, najukusniju hranu, da napravi najukusniji desert, tako se njegovim pravom smatra i da ima najljepši i najsavršeniji brak. Dok se u reklamnim pauzama serije čovjek upoznaje sa najboljom markom sata, po završetku reklama, upoznaje se sa najboljim brakom i idelnim odnosima među supružnicima. Nemoguće je da tada ne dođe do poređenja vlastitog stanja sa onim što osoba gleda, i tada nastaje briga za otklanjanjem nedostataka vlastitog života.
Danas su natjecanje i borba postali životni stil mnogih ljudi. Onako kako je pojam ambicioznosti postao normalan u domenu zarađivanja novca ili napredovanja u karijeri, isto stanje se preslikalo i na porodicu. Postoje roditelji koji su djetetov školski uspjeh doveli na stepen pitanja života ili smrti, te isto tako, postoje supružnici koji svoje brakove, po cijenu života, žele pretvoriti u uspješne priče. U takvim situacijama, ukoliko su obje strane složne, onda ne dolazi do većih problema. Međutim, ukoliko jedan od supružnika ima takvu ambiciju, a drugi ne dijeli iste emocije, onda s vremenom oboje počnu nositi težak teret na leđima.
Ja držim ovaj brak na nogama
Supružnik koji čini sve kako bi brak bio poput onih iz bajke, dok svoga bračnog druga okrivljuje riječima: „Ja držim ovaj brak na nogama“, ustvari stavlja akcenat na vlastitu požrtvovanost. A budući da se radi o braku, instituciji koja sama po sebi ima pozitivnu konotaciju, takva osoba sebe neminovno smatra na ispravnoj, a supružnika na pogrešnoj strani. Takvo stanovište prouzrokuje hendikep nemogućnosti sagledavanja problema na objektivan način.
Gospodin Bulent priča kako je kasno shvatio da je problem bio u njemu, te sebe opisuje kao osobu koja je pridavala veliki značaj porodici, ali i kao osobu koja je u tome pretjerala. „Odrastao sam u dobrom porodičnom okruženju i mislio sam da kao supružnik i otac znam šta trebam raditi. Naravno, mislio sam i da znam šta treba raditi jedna supruga i majka… Smetalo mi je što je moja supruga s vremena na vrijeme bila manje posvećena svojim obavezama. Brinuo sam se da će joj i najmanja pogreška preći u naviku i dovesti našu porodicu u opasnost. Zbog toga su često izbijale svađe u našoj kući. Dok sam jednog dana razgovarao o tome sa svojom starijom sestrom, mnogo sam se iznenadio kada mi je rekla da moja supruga ne griješi, već da ja pretjerujem. Međutim, to je bilo tačno. Nakon što sam ostavio svoje strahove postrani i počeo se ponašati opušteno poput moje supruge, prestali smo se svađati. Naravno, nije bilo lahko riješiti se te pretjerane brige, za to mi je trebalo nekoliko godina.“
Dok muškarci, kada je u pitanju brak, više pridaju pažnju dužnostima i odgovornostima, žene se fokusiraju na emocionalnu stranu, poput romantike. Gospođa Fatima koja je godinama pokušavala napraviti romantičnu atmosferu, punu ljubavi, ovako govori o tome da je uprkos tolikom trudu često doživljavala razočarenja: „Za mene je dom mjesto gdje ne smije nedostajati ljubavi. Zbog toga sam pokušavala upriličiti posebne trenutke svome suprugu i svojoj djeci. Dešavalo se da budem mnogo povrijeđena zato što ne vidim da se moj suprug trudi da uzvrati istim. Govorila sam da se uvijek samo ja trudim kako bih održala našu ljubav i da njega uopšte nije briga. A moj suprug je samo govorio da pogrešno razmišljam. Kada su moja djeca odrasla, vidjela sam da ni oni ne pridaju važnosti emocionalnim stvarima koliko ja to činim. Tada sam shvatila šta je moj suprug želio reći. Štaviše, posmislila sam i da je ustvari strpljivo podnosio moje pritiske. Ja sam i dalje ista osoba, trudim se da priredim lijepe trenutke u našoj kući, ali više se ni na koga ne ljutim što to isto ne čini. Jer, to je nešto što je vezano za moje poimanje ljubavi, a ne za njih.“
Ako tražiš grešku, pronaći ćeš je!
Težnja za idealnim brakom navodi na istraživanje nedostataka i grešaka. Supružnik koji nastoji ostvariti idealan dom, najprije počne iznositi na vidjelo sva ponašanja koja ne priliče „idelanom domu“, a zatim počinju planovi vezani za otklanjanje tih grešaka. Taj period započinje kritikom, a s vremenom pređe u nastojanje da se promijeni ličnost supružnika. O utjecaju takvog stava na brak, psihologinja Cemile Akdağ Çebi navodi: „Svakako da postoji mnogo toga pozitivnog u disciplinovanom i odgovornom stavu i postavljanju određenih ciljeva u braku, međutim, ukoliko muž ili žena neprestano kritikuju svog bračnog druga, i nisu u stanju da tolerišu ni najmanju njegovu grešku, te ga smatraju nedostatnim, onda nestaje bračne harmonije i mira. Vremenom se može desiti da supružnik koji je stalno kritikovan izgubi samopouzdanje, potpuno se povuče u sebe, i zapadne u stanje anksioznosti.“ Uz to, psihologinja kao rješenje navodi sljedeće: „Supružnici trebaju prihvatiti jedno drugo, te svoje potrebe i želje izraziti uz kompromis. Ukoliko se supružnici budu više fokusirali na međusobno razumijevanje, nego na mijenjanje ličnosti drugoga, problemi će se riješiti sami od sebe. Svako bi trebao biti usmjeren na samokritiku i mijenjanje samoga sebe na prvom mjestu.“
Postoji li razlika između nezasitog supružnika i nezasitog roba
Ukoliko se nezasitost u braku okonča samo potištenošću, opet je dobro. No, problem ima i svoju ahiretsku dimenziju. Upravo to je ono što često ne primijetimo. To što sebe smatramo dostojnim najboljeg i što nemamo tolerancije za greške, daje nam bitnu informaciju o tome koliko je naš ego velik. Budući da je brak u našoj vjeri nešto što je vrlo vrijedno i bitno, u nama se može roditi osjećaj da su naša očekivanja ispravna, štaviše, i da činimo dobro. Međutim, moramo obratiti pažnju na ravnotežu između pretjerivanja i uskraćivanja, te na to da mjerilo dobog nismo mi, već propisi Uzvišenog Allaha. Činjenica da je sve u životu sredstvo postizanja Allahove, dž.š., blizine, podsjeća nas i na to da sve u životu može biti iskušenje. Ne smijemo izgubiti iz vida ni to da brak može biti naše iskušenje. Na taj način ćemo mnogo razumnije i zdravije pristupati problemima koje doživljavamo u braku.
