Kada je u pitanju neko ko tvrdi da je musliman, ali negira, izvrće, i po svome nahođenju i nefsu tumači Allahov, dž.š., kelam i pritvrđene hadise, prema njemu se ne treba postupati tolerantno. Treba ispraviti njegovu grešku. Tolerancija se pokazuje spram onih koji su na Pravom putu, ali imaju različite stavove, a ne spram onih koji su skrenuli sa Pravog puta…
U posljednjem stoljeću, ne samo da je smušen naš razum, već su u istom stanju i naša srca. Sve što više vjera postaje „tema polemike i rasprave“, to se više udaljavamo od nje. Dakle, nažalost, oni koji najviše govore o vjeri, nisu i najpobožniji od nas.
U sistemu jednostranačkog pritiska bilo je zabranjeno govoriti o vjeri. Ljudi su se tada mnogo radovali kada bi našli Mushaf i jednu knjigu ilmihala. Uprkos tome što se u društvo nasilu infiltriralo neprijateljstvo prema vjeri, još uvijek je bila čvrsta ispravna linija alima i arifa. Nakon što smo se krajem prošlog vijeka spasili jednostranačkog pritiska, počele su se masovno štampati vjerske knjige i časopisi. Od tada su prevedene mnoge knjige sa arapskog jezika, a među njima i mnoge knjige osoba koje su imale pogrešan akaid (vjerovanje). Također je i napisano mnogo sličnih knjiga. Jedan dio vjernika, kao da tako želi odagnati osjećaj vlastite nedostatnosti, počeo je govoriti: „I mi imamo svoju ideologiju, svoje shvatanje.“ Dakle, umovi, srca i jezici vjernika, počeli su se puniti ideologijama kao što su liberalizam, socijalizam, pozitivizam, i sl., izmišljenim sa ciljem da se popuni duhovna praznina nevjerstva. Drugim riječima, ponovo smo između sebe i Uzvišenog Allaha zakrčili put ogromnom gomilom smeća.
Vjera ili ideologija?
Formula koja glasi „Vjera je jednako ideologija“ poprilično je zauzela mjesto pobožnosti i odanosti vjeri. Iz te formule se rodio i islamizam koji su odeređeni ljudi predstavili kao „povratak životu po islamu“. Po njima je odmah nakon preseljenja Allahova Poslanika, s.a.v.s., istinska vjera prekrivena zemljom i prašinom. Baš onako kako tvrde i zapadnjački orijentalisti, dušmani islama, po tim islamistima, islam koji živimo i poznajemo stoljećima, više nije aktuelan. Zbog toga je sada u modi vrijeđanje svakog alima, arifa, mutefekkira, muellifa, i umjetnika, koji je djelovao nakon Sretnog stoljeća.
Eto takvo zastranjenje, pod etiketom „islamskog“ izrodilo je isprazne govore i djela u politici, trgovini i filozofiji. Nažalost raširilo se pogrešno posmatranje vjere kao bilo koje druge teme razgovora. Kako se proširila upotreba određenih ključnih riječi poput „džihada, Kudsa, Palestine, da've, Islamske države, pozivanja u vjeru“, tako se suštinsko značenje tih riječi istrošilo. Jer, onda kada se počne činiti da su riječi dovoljne, tada više niko ne gleda u suštinu. Kada je vjera zadobila formu priče i držanja govora, umanjila se njena primjena, i lijep ahlak je izgubio na važnosti. Počelo se postupati jednako onako kako postupaju oni koji nisu muslimani, samo se na čelo takvog djelovanja stavila riječ „islam“.
Uporedo s tim, određeni broj muslimana zapao je u drugu, također, veoma opasnu provaliju. S namjerom da kritikuju Zapad, počeli su uveliko posmatrati našu vjeru baš poput zapadnjaka, i nažalost, tako su počeli i vjerovati. Pokušavali su prilagoditi našu vjeru iskrivljenim gledištima zapadnjačkih filozofa čija su djela s ponosom čitali. Šta god da su zapadnjaci izumili, bilo da se radi o historicizmu, racionalizmu, socijalizmu, postmodernizmu, naši su odmah na taj način počeli posmatrati Časni Kur'an i Sunnet. Počeli su smatrati apsolutnim autoritetima zapadnjačke filozofe na koje su se sve više i više pozivali. A sve više su počeli, da Allah sačuva, smatrati nedostatnim alime, arife, časni Sunnet, pa čak i Časni Kur'an. Ta propast ahlaka, danas je nažalost dovela do toga da se negiraju čak i časni ajeti, te promovišu nevjerničke teorije i modeli pomoću kojih se izvrću Allahove, dž.š., riječi.
A kada je u pitanju neko ko tvrdi da je musliman, ali negira, izvrće, i po svome nahođenju i nefsu tumači Allahov, dž.š., kelam i pritvrđene hadise, prema njemu se ne treba postupati tolerantno. Treba ispraviti njegovu grešku. Tolerancija se pokazuje spram onih koji su na Pravom putu, ali imaju različite stavove, a ne spram onih koji su skrenuli sa Pravog puta…
Tema rasprave
Učiniti nešto „temom“ znači postaviti određenu distancu između sebe i toga. A islamski ahlak od nas traži djelovanje unutar sistema vrijednosti, a ne samo priču o tom sistemu. Naprimjer, mnogo je bolje i korisnije časno i pošteno uraditi neki posao, nego li kazati hiljadu lijepih rečenica o časti i poštenju.
Da, povećao se broj onih koji govore o vjeri, a smanjio se broj onih koji su istinski vjernici. Na islamskim fakultetima, u učionicama, u časopisima, knjigama, partijskim sastancima, na ulicama i na čaršijama, povećao se broj onih koji raspravljaju o vjeri, a smanjio se broj onih koji žive vjeru. Čak je i sam izraz „živjeti vjeru“ postao kliše. Govor jezika je zauzeo mjesto govora stanja. Tako je nastao veliki jaz između suštine i riječi, misli i djelovanja, govora i djela. Oni koji žive vjeru, ali je ne čine „temom“ rasprava, nazivaju se tradicionalistima, te pasivnim i sujevjernim vjernicima.
Među vjernicima se poprilično napravio jaz između govora i djelovanja, imana i ahlaka. Uz to, što se više približavamo cilju islamizma – moći i prevlasti, sve više postaje jasno da suštinska „da'va“ mnogih nije pozivanje imanu i islamu, već hizmet vlastitom nefsu. Kako raste jaz između imana i ahlaka takvih pozivatelja, njihovi sljedbenici, koji našu vjeru vide kao ideologiju, sve više zapadaju u stanje nedoumice. Primorani su da biraju između nefsanijeta koji smatraju vjerom, i rahmanijeta. Međutim, budući da su njihove dvosmislenosti počesto uveliko prerasle u dvoličnost, njihovi nefsovi im prikazuju lijepim svaki haram, svaku smutnju i zabludu.
Što je još gore, porastao je i broj onih koji smatraju da je dvoličnost nešto što je u vjeri neophodno. Oni koji vjeru ne posmatraju kao Allahov, dž.š., put, već kao socijološko-političku formu, došli su u stanje da razmišljaju o tome da li vjera više uopšte ima funkciju.
Ukratko, kako je islamizam počeo jačati, sve više je počeo pokazivati svoje pravo lice. Zbog toga su mnogi ljudi, koji su zapravo sljedbenici islamizma, a ne islama, ostali nadomak gubljenja vlastite vjere i imana.
Smanjiti se povećanjem
Prije nekoliko godina, jedan arif je rekao: „Uskoro će se povećati broj onih koji će tvrditi da su vjernici, ali smanjiti će se broj istinskih vjernika.“ Tada nisam u potpunosti mogao shvatiti njegove riječi. Mislio sam da su muslimani ostavili postrani nesuglasice i da su se zajedno usmjerili protiv nepravde. Svjedočio sam kako se povećava broj onih koji obavljaju namaz, poste, odlaze u džamiju, te kako se povećava broj pokrivenih žena. Međutim, danas shvatam da su dani na koje je ukazao taj velikan, upravo današnji dani. Jer, mi danas govorimo o vjeri, ali kao da smo mnogo udaljeni od nje… Govorimo o Allahu, dž.š., ali kao da ne znamo da nam je On Uzvišeni bliži od žile kucavice… Govorimo o Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., ali kao da ga ne uzimamo za primjer…
Možda bi bilo lakše pronaći lijek da su ta smušenost, nemar i izgubljenost ostali u tišini. Ali, mi tu izgubljenost neprestano oživljavamo u razgovorima, knjigama i tekstovima koji započinju riječju „islam“. Zar je moguće da osoba koja je shvatila suštinu vjere, na takav način govori o vjeri? Zar onaj ko je pokoran našem Gospodaru može Njega Uzvišenog učiniti temom rasprave?
Ta izgubljenost nije jednolična. Na svakom mjestu su oni koji u ime islama prave nove države, izmišljaju ekonomske sisteme, formiraju partije i, stavljajući islam u prvi plan, čine ono što nije ispravno niti dozvoljeno. Ide se čak dotle da se ljudi pozivaju na doručak kako bi došli u džamiju, ili da se nakon obavljenog namaza u džematu radi gimnastika… A tome slične stvari rade se u crkvama na Zapadu. U praznim crkvama, kako bi se privukle „mušterije“ organizuju se zajednička gledanja utakmica, igranje lota, tombole, i sl.
Postoji još jedan problem, a to je činjenica da su mnogi prevareni takvim zabludama. Jer, polje u kojem smo najveće neznalice jeste naša vjera. Mnogi od nas ne znaju ni temeljne osnove imana. Dakle, ne znaju ispravno ni ko je naš Gospodar, koja su Njegova svojstva, šta je to vjerovjesništvo, ko su meleki, koje su svete knjige, šta su to kada i kader, šta je Ahiret. Mi smatramo da kada jednom kažemo „Elhamdulillah, ja sam musliman!“, sve što nadalje učinimo smatrat će se da je u skladu sa islamom. Upravo zbog toga u životima trgovaca, političara, umjetnika, roditelja, zanatlija, učitelja ili doktora, često ne možemo uočiti obazrivost spram tuđih hakova, lijep ahlak, ljubaznost, ljepotu, ozbiljnost, odgovornost, niti muhabet.
Koliko smo neuki, isto toliko smo i nezainteresovani… Ne znamo, ne zanimamo se, ne učimo, ne radimo. Pa dobro, šta onda činimo zarad Allaha, dž.š.?! Mi uništavamo svoje dane, svoje vrijeme i svoje živote, ispraznim riječima i grupnim tračevima po socijalnim mrežama. Ne brine nas toliko što ne poznajemo akaid, fikh, siru i lijep ahlak, koliko nas brine što nismo uspjeli naučiti engleski jezik.
Vrijeme zavaravanja i varanja
Kako se može smatrati odanom vjeri osoba čija se svakodnevnica vrti oko laži i varanja? Kako može ustati i govoriti o da'vi onaj ko haram smatra halalom i halal haramom? A mi se kao žalimo na te sramote, ali u suštini, nije nas mnogo briga. Jer, većina nas živi po principu „Ako mene ne dotiče, dobro je.“
Mi još uvijek nismo shvatili da je vjera lijep ahlak. Da je stvar samo u riječima, ne bi postojalo ono što se naziva dvoličnošću. Jer, da Allah, dž.š., sačuva, ono što čovjeka čini munafikom jeste ispravnost u riječima, a zastranjenost u djelima. Dobro, a kako ćemo znati kakva je suština nekog čovjeka? Znat ćemo po smjeru kojim ide, dakle po njegovom ahlaku… Može li ikako biti vjere bez ahlaka?
Ahlak nije samo ono što je napisano u knjigama, nije nešto o čemu se filozofira, niti je to samo lijepo i ljubazno ponašanje u društvu. Islamski ahlak je usklađivanje svake misli, užitka i posla sa zadovoljstvom Uzvišenog Gospodara i Njegovog mubarek Poslanika, s.a.v.s. A kako ćemo naučiti ahlak u svakom poslu? Zasigurno ćemo ga naučiti od našeg Gospodara, iz časnog Sunneta i od rabbani alima i arifa koji su srcem vezani za ta dva izvora…
Prema tome, kako bismo upotpunili svoj iman lijepim ahlakom, trebamo mnogo voljeti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., trebamo ga upoznati i slijediti. Ukoliko bismo, umjesto besmislenih objava na socijalnim mrežama i ispraznog govora, svaki dan naučili po jedan časni hadis, naš ahlak bi se uveliko počeo popravljati.
Mi nismo zaduženi da mnogo govorimo. Časni Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Govori dobro, ili šuti!“ Mi nismo zaduženi ni time da svoju vjeru dokazujemo svijetu. Nemamo zaduženje da pišemo slogane i smišljamo već svima poznate isprazne rečenice. Naša dužnost je samo da budemo potpuno ispravni, da ono što činimo, činimo radi Allaha, dž.š.
Islam je potpuno ispravni put našeg Gospodara. Tom potpuno ispravnom putu priliči potpuno ispravan putnik. Prema tome ostavimo se toga da svaku vrstu zablude činimo vjerskom temom. Budimo potpuno ispravni. Govorimo malo, a radimo mnogo. Ne slijedimo mjerila halka (narod), već mjerila Uzvišenog Hakka. Nastojmo da postignemo zadovoljstvo Gospodara svjetova, a ne zadovoljstvo ljudi.
