Na sve strane se susrećemo sa gledištem „Ukoliko Zapad nešto odobri, onda je to vrijedno.“ Ibn Haldunove riječi imaju vrijednost ukoliko je Marks ili Toynbee rekao nešto slično, a Ibn Arebija povezujemo sa misticizmom koji nema nikakve veze sa tesavvufom.
Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu kaže: „On spušta kišu s neba, pa rijeke teku koritima s mjerom, i bujica nosi pjenu (otpatke) koja pliva po površini. I ono što ljudi tope na vatri u želji da dobiju nakit ili oruđe ima također otpatke, slične onima. – Tako Allah navodi primjer za istinu i neistinu; otpaci se odbacuju, dok ono što koristi ljudima ostaje na zemlji. Tako, eto, Allah objašnjava primjere.“ (Ra'd, 17)
I mi već dva stoljeća zapadnjačku pjenu smatramo istinitom i stvarnom, i čeznemo za njom. Koga god da pitate o Zapadu, vjernika-nevjernika, desničara-ljevičara, svi će dati isti odgovor: „Oni imaju znanost, najsavremeniju tehnologiju, uređene gradove, velike filozofe, savršenu demokratiju, uređen socijalni život…“ A kako to da se niko od nas ne pita šta se krije ispod tih njihovih ideala koje toliko hvalimo, šta je suština? Kako vrijeme odmiče, sve svoje vrijednosti smo, pa čak i svoju vjeru – da Allah, dž.š., sačuva – počeli mjeriti mjerilima te zapadnjačke pjene.
Postoji razlog zbog kojeg to poređenje koristimo baš za Zapad. Govorim to kao neko ko dobro poznaje Zapad. Neosnovana hvala, kao i neosnovana pokuda je uzaludna. Pisac ovog teksta nastoji da ne bude od onih koji već stoljeće uče napamet i uporno ponavljaju isprazne klišee. Mnoge godine svog života proveo sam istraživajući Zapad i zapadnjake, sve do njihovih gena. Tamo sam živio, studirao, izučio njihove sisteme i filozofiju. Iz tog razloga, moje riječi nisu nikakav pokušaj pisanja kojekakvih epova, nego su to riječi osobe koja vrlo dobro poznaje temu o kojoj piše. Sudovi koje iznosim ne temelje se ni na kakvim sloganima niti mitovima, nego na pouzdanom znanju i istraživanju.
Zasljepljenost pjenom
Zapad je poput pjene spomenute u navedenom časnom ajetu. Ali, sve dok mi budemo posmatrali Zapad kao upotpunitelja svih naših nedostataka, kao rješenje svih naših problema i kao glačalo koje će ugladiti sve naše nepravilnosti, nećemo moći razumjeti niti sebe niti pravo lice Zapada. Prije svega, mi smo se udaljili od sebe, dakle, nismo u stanju da budemo istinski Allahovi robovi. Čovjekov pogled na sebe istovremeno je i pogled na svijet. Onaj ko sebe vidi kao patuljka, sve ostale ljude vidi kao divove. A onaj ko sebe vidi kao diva, sve ostale ljude vidi kao patuljke. Onaj ko razroko gleda, sve ostale vidi razrokim, a onaj ko je neznalica, sve ljude smatra neznalicama.
No, potrebno je jasno reći da nama, nažalost, naša vjera nije dovoljna. Mi je ne posmatramo kao čast i snagu. Ne skidamo svoj pogled sa pjene, pa zato ni ne vidimo istinsko more.
Pomalo se kotrljamo i kotrljamo, već dva stoljeća, i tako smo došli do dna poniženja. Danas nam nisu čudni čak ni teolozi koji nastoje zapadnjačke teorije uvući u vjeru, niti oni koji zarad vlastite koristi po svome nahođenju tumače časne ajete, niti oni koji sebe nazivaju „islamistima“ i ne prezaju od toga da ravnodušno izgovaraju uvrede na račun islama!
Nedavno sam prolazio pored jedne džamije. Vaiz je govorio o pokuđenosti mokrenja stojeći. Lijepo. Ali, derući se… A zvučnik svakako služi za pojačavanje tona glasa. Zar ima potrebe da se dere? I tako je objašnjavo i objašnjavao da bi na kraju rekao: „Svakako zapadnjački naučnici kažu da to nije zdravo.“ Šta?! Da li to časni ajet, hadis, pravilo, istina, postaju ispravni ukoliko ih Zapad potvrdi? Eto vidite, to je pokazatelj koliko smo opčinjeni pjenom.
Ta logika je bila logika fabrike licemjerstva zvane „FETO“. U svojim časopisima i knjigama stalno su navodili takve primjere. Abdest, namaz, misvak, sve je to dobro jer su istraživanja zapadnjačkih naučnika to potvrdila! Časni ajet o nemješanju dvaju mora smatrali su istinitim tek onda kada su zapadnjački istraživači okeana to otkrili.
Dobro, da li je ta zabludjelost u pogledu referenci prisutna samo kod njih? Ne, kod većine je prisutna u manjoj ili većoj mjeri. Naprimjer, dok sam bio srednjoškolac, pročitao sam „Zelenu Knjigu“ bivšeg libijskog diktatora Gadafija. Čovjek u njoj namaz opisuje kao gimnastiku, a namaz u džematu je uporedio sa grupnom gimnastikom. Na sve strane se susrećemo sa gledištem „Ukoliko Zapad nešto odobri, onda je to vrijedno.“ Ibn Haldunove riječi imaju vrijednost ukoliko je Marks ili Toynbee rekao nešto slično, a Ibn Arebija povezujemo sa misticizmom koji nema nikakve veze sa tesavvufom. U našoj politici, trgovini, školama, na časovima, u svaku rečenicu nastojimo ugurati neko zapadnjačko ime ili pojam. A one koji tako čine smatramo modernim i vrijednim. One koji su napisali najjednostavniju knjigu o islamu na engleskom jeziku, stavljamo ispred Gazalija ili Omera Nesefija, rah. Omalovažavamo one koji govore o tevhidu. Povrh svega, oni koji takve osuđuju riječima „Govori previše vjerski“, sebe smatraju pobožnim! Ja uvijek ponavljam: „Čak i kada bismo uspjeli objasniti islam onima koji ne vjeruju, ne uspijevamo ga objasniti onima koji vjeruju.“
Ukratko, predali smo se pjeni, i to prljavoj pjeni. A ta ljubav prema pjeni odraz je osjećaja niže vrijednosti i nedostatnosti. Zamislite čovjeka koji za sve što misli, radi, govori i odabere nastoji dobiti potvrdu drugih ljudi. „Kako je bilo, jesam li dobro govorio?“, „Ono što sam rekao je ispravno, zar ne?“ A kada se pojavi neko ko ga ne potvrđuje, ko mu se usprotivi, on odmah tu svoju misao, riječ ili posao baca postrani. On traži smjernice od ljudi: „Recite mi, šta da mislim, šta da kažem, šta da radim?“ Naše stanje nije mnogo drugačije od stanja takve osobe. Toliko smo se utopili u pjenu zablude da smo i vlastito pravo pretvorili u pjenu.
Koji autobus?
Objasnit ću to bolno stanje jednom anegdotom. Jedan čovjek je putovao autobusom u Istanbul. Autobus je napravio pauzu za odmor, a on je ušao u restoran da popije čaj. Dok je on unutra pio čaj, pored autobusa kojim je putovao, parkirao se drugi autobus iste firme. Bio je iste marke, istih boja, imao je iste natpise na sebi. Kada je čovjek izašao iz restorana, vidio je da imaju dva autobusa. Nikako nije mogao prepoznati koji je njegov. Nakon što je duže vremena gledao u njih, odlučio je da uđe u jedan. Unutra je zatekao nekoliko osoba, pa ih je upitao: „Gospodo, pogledajte me, da li sam ja putnik ovog autobusa?“
Naše stanje je upravo takvo. Ko smo mi? Mi tražimo da nam čak i na to pitanje odgovre i daju potvrdu drugi. Ukoliko Časni Kur'an, Sunnet, nauku i spoznaju potvrde zapadnjaci, onda letimo u zrak od sreće. A ukoliko pak ne potvrde, onda zapadamo u jad. Sami sebe ne tražimo čak ni u vlastitoj kući, već u tuđim.
Tu se ne radi samo o pomućenosti razuma, već i o pomućenosti srca. To nije bezazlena boljka, već vrlo teška bolest. Jer, razum, iman, takavaluk, sve je to u srcu. To znači da ukoliko se srce pokvari, i sve ostalo se kvari.
Zavaravamo se jer smo izgubili razum. Gubimo se, jer zaboravljamo na vlastitu kuću. A mi smo vjernici. Tu je kraj priče! Stvar započinje tu i tu završava. Mi nismo primorani da ubjeđujemo nekoga niti da sebe i svoju vjeru, svoju ispravnost podvrgavamo tuđoj provjeri i potvrdi!
Otvorenih usta gledamo na sve što dolazi sa Zapada. Uzdišemo i divimo se. Ne naumpada nam niti iman koji je naša suština, niti nevjerstvo koje je suština Zapada. To znači da je naš iman površan. Jer, vjernik je onaj ko je u stanju razlikovati istinu od zablude, istinu od neistine, original od kopije. Vjernik je „el-Faruk“. Smatrati da je sve što sija dragulj, znak je pomućenosti razuma i neznanja. Uzvišeni Allah kaže: „Neka te nikako ne obmanjuje to što oni koji ne vjeruju po raznim zemljama putuju: kratko uživanje, a poslije – Džehennem će biti mjesto gdje će boraviti, a užasno je to prebivalište!“ (Al-i ‘Imran, 196-197)
Uljepšavanje zemlje nevjerstva
Zbog zadivljenosti koju osjećamo gledajući ljepote Zapada, ne možemo shvatiti njegovo istinsko lice. Ono što na Zapadu svjetluca slično je razbijenom staklu. Može se desiti da ponekad naiđemo na dragulj. Međutim, dešava se da kupimo razbijeno staklo jer mislimo da je sve što sjaji dragulj. Dakle, onako kako nismo svjesni vlastite realnosti, tako nismo svjesni ni tuđe realnosti.
Tada donosimo iskompleksiran i pogrešan sud poput Zija-paše:
„Obišao sam zemlju nevjerstva, vidio sam gradove i dvore,
Obišao sam islamski svijet i vidio sam ruševine.“
Te stihove Zija-paše neprestano ponavljaju svi ljubitelji Zapada, ali i ostale skupine, uzimajući ih kao oslonac za ono što propagiraju. I mnogi ni ne primjećuju kompleks u njima. Jer, nažalost i oni posjeduju isto sljepilo. Međutim, u Zija-pašino vrijeme Zapad je porobio na milione ljudi samo zato što su imali različitu boju kože, ugnjetavao je svijet svojom nepravdom. Naprimjer, da bi prodavali drogu, okupirali su čak i Kinu, sistematizirali su laži i prevare. I danas je tako. Ne vidjeti to i hvaliti se tamošnjom pjenom, najblaže rečeno je nemar.
Dajmo konačno našem imanu dostojnu vrijednost. Razlika naše filozofije, umjetnosti i svih naših poslova je u tome. Razlika naših kuća, knjiga, roditeljstva, upravo je u tome. Ostavimo se više traženja tuđe potvrde. Budimo ono što jesmo, dakle, budimo robovi Uzvišenog Gospodara, budimo ljudi.
