Sura Ihlas je objavljena u Mekki, nakon objave sure Nas. Čine je četiri ajeta. Posjedovati ihlas znači dovesti vjeru u stanje potpune čistoće; očistiti je od svih vrsta sujevjerja i bid'ata (novotarija). Sura je dobila to ime jer opisuje temelj, osnovu vjerovanja, na najljepši i najčišći način. Nazivaju je još imenima poput „Esas“, „Tevhid“, „Tefrid“, „Tedžrid“, „Nedžat“, zbog toga što u samo nekoliko riječi opisuje najdublje pojedinosti tevhida. U arapskom jeziku važi pravilo, da ono što ima mnogo imena, ima i veliku vrijednost.
Pored navedenih, sura Ihlas ima i druga imena:
Mukaškiša; ona koja liječi, koja usmjerava. Ko tu suru drži u svojoj svijesti, naći će lijek od bolesti širka (nevjerstvo) i munafikluka (licemjerstvo).
El-Muavviza; Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom došao kod Osmana b. Mazuna, r.a., proučio suru Ihlas, zatim sure Felek i Nas, te zatražio za njega zaštitu kod Allaha, dž.š., i rekao: „Ovim surama tražite utočište kod Allaha, jer ničim boljim niti vrjednijim ne možete zatražiti zaštitu kod Njega.“ (Nesai, Istiaze, 1) Te tri sure su nazvane „muavvizat“, sure zaštitnice.
Nisbet; zbog toga što opisuje Allaha, dž.š.
Mania; jer štiti od vatre
Muhdar; jer meleki prisustvuju njenom učenju
Muneffira; jer plaši šejtana i tjera ga od onoga ko je uči
Beraa; jer čisti čovjeka od širka
Muzekkira; jer objašnjava suštinu tevhida i podsjeća na Allaha, dž.š.
Nur; jer prosvjetljava čovjeka i predstavlja svjetlo Kur'ana
Eman; jer je radosna vijest da su oni koji vjeruju primljeni, sigurni, kod Uzvišenog Gospodara.
Vrijednosti sure Ihlas
Sura Tebbet, prethodi suri Ihlas. U njoj je Allah, dž.š., uputio prijekor Ebu Lehebu i obećao mu kaznu. Potom nās, u suri Ihlas podučava osnovama tevhida koje su spas od Džehennema. Neke od odlika sure Ihlas su to što opisuje Allaha, dž.š., i Njegovu uzvišenost načinom koji je daleko od svih vrsta širka, zatim objašnjava čisto vjerovanje tevhida, govori samo o Allahu, dž.š., bez spominjanja dunjaluka ili Ahireta, čisti srca od licemjerstva, širka i grijeha, onoga ko je uči štiti od šejtana, od dunjalučkih teškoća i bolesti, pomoć je u smrtnim trenucima i štit od džehennemske vatre.
U jednom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Sura Kul huvallahu ehad je ravna trećini Kur'ana.“ (Buhari, Fedailu ‘l-Kur'an, 13; Muslim, Musafirin 251, 259; Tirmizi, Fedailu ‘l-Kur'an, 11)
U drugom hadisu kaže: „Sedam katova nebesa i sedam katova Zemlje, stvoreni su da dokažu tevhid opisan u suri Kul huvallahu ehad.“ (Ali el-Muttaki, Kenzu ‘l-ummal, br. 2265; Sujuti, es-Sagir, br. 1020)
Dakle, cijeli kosmos je stvoren da bi dokazao Allahovu jednoću i uzvišenost, o kojima nam govori ta veličanstvena sura.
Kada su Allahova Poslanika, s.a.v.s., obavijestili o čovjeku koji često uči suru Ihlas, rekao je:
„Njemu je obavezan!“
„Šta mu je obavezno, o Allahov Poslaniče?“, upitaše prisutni, a on, s.a.v.s., odgovori:
„Njemu je obavezan Džennet!“ (Tirmizi, Fedailu ‘l-Kur'an, 11; Hakim, Mustedrek, 1/566)
Neki čovjek je došao kod Allahova Miljenika, s.a.v.s., i požalio se na siromaštvo, pa mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
„Kada ulaziš u kuću, ako u njoj ima neko, nazovi selam, ako nema nikoga selam uputi meni (prouči salavat), i prouči suru Kul huvellahu ehad.“
Čovjek je činio kako mu je rečeno i Allah, dž.š., mu je darovao toliko obilnu opskrbu da je dijelio i komšijama. (Taberani, el-Kebir, 2/340; Kurtubi, el-Džamiu li-ahkami ‘l-Kur'an, 20/224)
Hazreti Aiša, r.anha, prenosi:
„Allahov Poslanik, s.a.v.s., bi svake noći nakon što legne u postelju, sastavio ruke, lagano puhnuo u njih, a zatim proučio sure, Ihlas, Felek i Nas. Potom bi rukama potrao lice i tijelo dokle bi mu ruke dosezale. To bi ponavljao tri puta.“ (Buhari, Fedailu ‘l-Kur'an, 14; Tirmizi, Dua, 21)
Povod objave
Kao povod objave ove sure – sure koja sadržava sva navedena dobra i nebrojene mudrosti, prenose se sljedeći događaji:
Jedne prilike mušrici (mnogobošci) su došli Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekli: „Upoznaj nas sa svojim Gospodarom, sa Onim Kojem nas pozivaš. Reci nam koja su Njegova svojstva; da li je od zlata ili je od srebra? Kakav je?“
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je šutio. U tom trenutku im nije ništa odgovorio. Nedugo zatim objavljena je sura Ihlas. (Tirmizi, Tefsiru sure, 1-2; Ahmed, el-Musned, 5/134)
U drugoj predaji se prenosi da je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., došla grupa jevreja koji su kazali:
„O Muhammede! Koja su svojstva tvoga Gospodara? Obavijesti i nas pa da i mi povjerujemo. Tvoj Stvoritelj je nebesa stvorio od dima, Iblisa od vatre. Od čega je Sebe stvorio? Od zlata, od srebra? Ili od nečega drugog?“
Na te riječi Allahov Poslanik, s.a.v.s., se naljutio, toliko da se boja njegova lica promijenila. Tada mu je došao Džibril, a.s., sa objavom. Proučio je suru Ihlas i rekao: „O Muhammede, reci nevjernicima: ‘Moj Gospodar je Allah, mi se Njemu klanjamo. On je Jedan. On nema druga ni sudruga. Niko Mu ravan nije. Njemu pripada sva vlast. On sve može. Nema pomoćnika. On opstoji Sam Sobom.'“ (Sujuti, ed-Durru ‘l-mensur, 8/670-671)
U Časnoj suri se obznanjuje da je Allah, dž.š., Jedan, da sve ovisi o Njemu i da On Uzvišeni sve održava. Gospodar svjetova je Sebe u suri Ihlas i u Ajetu ‘l-kursiji opisao tako lijepo kako Ga nijedna knjiga ne može opisati. (Fahruddin er-Razi, Tefsir-i Kebir; Imam Nesefi, Medariku ‘t-Tenzil ve Hakaiku ‘t-te'vil; Ebu ‘l-Lejs Semerkandi, Tefsiru ‘l-Kur'an; Dželaluddin es-Sujuti; Esbabu ‘n-Nuzul; Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru ‘l-medid; Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l-bejan)
Reci…
Na početku sure, Uzvišeni Gospodar kaže:
„Reci: On je Allah – Jedan.“
Imperativ „reci“ upućen je Poslaniku, s.a.v.s., ali i svima onima koji su u poziciji da se obraćaju ljudima. Upotreba zapovjednog načina i naredba prenošenja govora naglašava da je Gospodar svjetova Taj Koji govori i obznanjuje, i da želi da se ono što kazuje, prenese identično. Dakle, tom naredbom kao da kaže: „Istinu koju obznanjuje Uzvišeni Gospodar reci, prenesi drugima, kao što je kažeš svome srcu i savjesti, bez najmanje sumnje u nju!“ Drugo značenje spomenutog imperativa je „neka svako to kaže“.
A šta je to što trebamo reći? Pa, to su riječi: „On je Allah – Jedan.“
U arapskom jeziku kada se želi ukazati na važnost i veličinu nečega, zamjenica „huve: on“, dolazi na početku rečenice kao zatvoreni oblik. Zatim se njeno značenje otvara, pojašnjava, riječima koje slijede, i u tome je sadržana snažna poruka: „Ovo je istina!“ Jer, ukoliko prvi dio rečenice bude zatvoren, a zatim pojašnjen, to naglašava veličinu poruke. Velika poruka spomenutog ajeta jeste velika istina da je Allah, dž.š., Jedan i Jedini. A to je zapravo osnova imana. Uzvišeni Allah je jedini Bog, posjednik savršenih svojstava, Koji opstoji Sam Sobom. Dakle, On je jedini Kome se robuje i ibadet čini.
Huve: On
Prema drugom stanovištu, zamjenica On na početku ajeta je odgovor na pitanje upućeno Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Dakle: „Onaj za koga pitate je Allah (On je Allah).“ Prema predaji, mušrici su Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., govorili: „Upoznaj nas sa Gospodarom Kojem nas pozivaš. Reci nam nešto o Njemu. Ko je On?“ Kao odgovor na to pitanje objavljena je sura Ihlas. (Tirmizi, Tefsir, 112/1)
Nakon zamjenice On, u Časnom ajetu slijedi Njegovo uzvišeno ime „Allah“. Ime Allah obuhvata i ukazuje na sva Allahova imena. Veliki alim, Kašani, rah., kaže: „Prema mom mišljenju, ime Allah je lično ime Allahovog uzvišenog Zata (biće).“
Ime Allah je najuzvišenija kelima (riječ) i uzvišen je jezik koji je izgovara. Uzvišenije od toga je srce koje poznaje Nosioca tog uzvišenog imena. Uzvišeniji od toga je ruh koji Ga voli, a uzvišeniji od toga je sirr (tajna) koji Ga vidi.
Čovjek ne može poznavati niti spoznati Zat Uzvišenog Stvoritelja, ali može i treba spoznati Njegova svojstva. Treba ih znati kako bi njegov iman, vjerovanje u Gospodara, mogao dostići stepen kemalata (potpunost).
Allahova, dž.š., svojstva ili sifati se dijele na „zati“ i „subuti“. Sifati zatije su svojstva Njegovog Zata, pripadaju samo Njemu. Ne mogu se naći ni kod jednog stvorenja. Takva svojstva su naprimjer svojstvo kidem: Onaj Koji je bez početka, ili svojstvo beka: Onaj Koji je vječan. To su odlike svojstvene samo Allahu, dž.š.
Sifati subutijje su svojstva koja posjeduju i ljudi, ali u drugačijem, ograničenom obliku. Naprimjer, Uzvišeni Allah je posjednik volje, a to svojstvo ima i čovjek, sa razlikom da je Allahova, dž.š., volja apsolutna i neograničena, a čovjekova volja ograničena i određena.
Allahova jednoća
Uzvišeni Allah je Jedan (ehad). Jedini dostojan da Mu se ibadet čini, posjednik svih savršenih osobina. Njemu niko ravan nije, ni u čemu. On je Jedan Svojim Zatom, sifatima i djelovanjima. Njegov Zat nije moguće obuhvatiti, niti je Njegovu veličanstvenost moguće opisati. On je evvel (oduvijek); bez početka. On je ahir; bez kraja.
Riječi: „Allah je Jedan“ imaju tri osnovna značenja:
- Allah, dž.š., je jedini Bog. Drugi bog ne postoji.
- On Uzvišeni je jedinstven po Svome Zatu i sifatima. Nema druga, sudruga i niko Mu ravan nije.
- On je Svojim Zatom jedinstven, nedjeljiv.
Riječ „ehad“ u arapskom jeziku znači jedan. Njena istoznačnica je riječ „vahid“, ali sa jednom bitnom razlikom. Naime, dok termin „vahid“ ima konotaciju broja i brojanja, termin „ehad“ označava apsolutnu jednoću. Dakle, „ehad“ znači jedan i jedini u apsolutnom smislu. A to je osobina svojstvena samo Uzvišenom Allahu. Opisuje Njegovu jednoću i jedinstvenost. Ne može se koristiti ni za jedno stvorenje. Riječ „vahid“ izvedena je iz istog korijena. Ona također nosi značenja jedan, jedini, i predstavlja jedno Allahovo svojstvo, ali se koristi i za stvorenja, kao broj – jedan od mnoštva.
Prema riječima Fahruddina Razija, rah., koje prenosi Elmalılı Hamdi Yazır, rah., „ehadijjet“ je svojstvo samo Uzvišenog Allaha, nikome i ničemu drugom se ne može pripisati.
U bosanskom jeziku također postoji razlika između termina „jedan“ i „jedini“. Jedan predstavlja broj, jedan od mnoštva nečega. A kada kažemo jedini, mislimo na onoga koji nema para niti ortaka.
Tri imena, tri mekama
Nakon svega navedenog, ako pogledamo ajet kao cjelinu, uočit ćemo sljedeće:
Riječi: „huvallahu ehad“ su zapravo tri imena Uzvišenog Allaha. I svako to ime predstavlja jedan mekam na duhovnom putovanju ka Allahu, dž.š. Također, prenosi se i da ta tri imena, predstavljaju tri vrste ljudi i njihove stepene.
Prvi mekam – stepen arifa; podrazumijeva nivo razumijevanja zamjenice „huve“ koja implicira na Uzvišenog Allaha. Pogled arifa je usmjeren ka suštini stvari i oni u svemu vide Gospodara svjetova. Oni plove u moru tevhida i pred njihovim očima je otkrivena Istina. Zbog toga, kada čuju riječ „On“, samo se Allaha, dž.š., sjete. Niko drugi im ne dolazi u misli. Oni su potpuno svjesni Uzvišenog Hakka i nemaju nikakvu potrebu za dokazima. A sve što postoji ima potrebu za Njim. I sve opstoji s Njim. Shodno tome, kada pogledamo na stvorenja sa aspekta hakikata (suština), možemo zaključiti da ona kao da i ne postoje. Bića koja ne opstoje sama sobom, ovisna su o uzroku odnosno o Stvoritelju Koji će im dati postojanje. Zbog toga arifi ne vide nikakvo drugo postojanje do Allaha, dž.š.
Kada se prilikom konverzacije upotrijebi zamjenica „huve: on“, obavezno je da se između sagovornika ili prethodno spomenulo ono na što se aludira ili će se u nastavku obrazložiti. Međutim, za arife to može biti samo Allah, dž.š. Po pitanju Stvoritelja oni nemaju potrebu za objašnjenjima. Obzirom da ne vide ništa drugo osim Njega Uzvišenog, riječ „huve“ za njih je dovoljna.
Iz toga proizilazi da je zikr sufija imenom „Hu“ potpuno ispravan.
Drugi mekam: Nakon stepena arifa, spomenut je stepen „ashabu ‘l-jemin“. To su oni koji se trude na Allahovom, dž.š., putu, na putu Kur'ana. Ovaj stepen je niži od stepena arifa. Jer, robovi koji su na ovom stepenu vide postojanje Allaha, dž.š., ali i postojanje stvorenja. S jedne strane svjedoče Allahov Zat, koji je apsolutan i čije je nepostojanje nemoguće, a sa druge strane vide mnoštvo stvorenja koja postaju iz ničega i nestaju iz postojanja. Stoga za njih riječ „huve“ nije dovoljna kao ukaz na Allaha, dž.š. Oni imaju potrebu za nečim što će razdvojiti Uzvišenog Hakka od stvorenja. Pored zamjenice „huve“ potrebno je navesti ime Uzvišenog Gospodara. Obzirom da oni Allaha, dž.š., poznaju putem dokaza ili gledajući u mudrosti sadržane u stvaranju Njegovih stvorenja, te u Njegova savršena svojstva, pored zamjenice „huve“ spomenuto je Njegovo ime u kojem su sadržana značenja svih Njegovih imena – ime Allah.
Treći mekam – stepen „ashabu ‘š-šimal“; oni koji negiraju Allaha, dž.š., i Ahiret, i koji su se odali strastima i dunjalučkim užicima. Oni ne prihvataju Uzvišenog Allaha za Boga i Gospodara svjetova. To je najgori i najniži stepen. Umjesto jednog i jedinog Stvoritelja, oni prihvataju razna božanstva, tonu u zablude širka. Kao odgovor na njihove zablude i ideologije, Uzvišeni Allah na prethodne dvije riječi dodaje riječ Ehad (Jedan) i završava ajet „On je Allah – Jedan!“
Samo On je Taj Koji upućuje i On Uzvišeni najbolje zna.
(Tefsir-i Kebir; Ruhu ‘l-bejan; Bahru ‘l-medid; Ragib el-Isfahani, Mufredat; Abdulkerim el-Kušejri, Letaifu ‘l-išarat; Semerkandi, Tefsiru ‘l-Kur'an; Konjali Mhemed Vehbi Efendi, Hulasatu ‘l-bejan; Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur'an Dili)
