One koji su svoje poglede zakovali prema Zapadu, a istovremeno se pretvaraju da mu se protive, želim jasno obavijestiti o sljedećem: Zapadnjački koncept čovjeka jeste „bespilotni čovjek“.
Mi trebamo biti svjesni činjenice da naše poimanje čovjeka nije isto kao tamošnje. U zapadnim jezicima postoji riječ čovjek (human), no sve manje se upotrebljava. Naprimjer, kada se radi o „Povelji ljudskih prava“, mi tu spominjemo čovjeka, odnosno ljudski rod, međutim, Francuzi ili Englezi umjesto toga koriste izraz koji ustvari podrazumijeva muškarca (fr. hommes, eng. men).
Smrt insana
U našem jeziku, kao dio naslijeđa iz osmanskog perioda, pored riječi muškarac i žena, postoji i riječ insan. Dakle, najčasnije stvorenje, ne razdvajajući ga po spolu, rasi, jeziku ili bilo čemu drugome, mi nazivamo insanom.
Riječ insan potječe iz arapskog jezika, a po pitanju njenog značenja postoje dvije vrste tumačenja: Prema prvom tumačenju riječ „insan“ povezuje se sa riječju „nisjan“, što znači zaboravnost. A Uzvišeni Gospodar u Časnom Kur'anu na mnogim mjestima govori o ljudskom nemaru i nezahvalnosti. Prema drugom tumačenju, riječ „insan“ ima isti korijen kao i riječ „unsijet“, dakle „bliskost, prisnost“, što nas navodi na zaključak da čovjek postaje insan tek kada se zbliži sa drugim ljudima.
Ono što mi podrazumijevamo pod terminom „insan“ nije samo riječ, već je i svojom sadržinom nešto sasvim suprotno zapdnjačkom poimanju čovjeka. Za nas je insan Allahovo, dž.š., djelo, a naš koncept je da „volimo stvorenja radi Stvoritelja.“ Dakle, insan je Allahov, dž.š., halifa (namjesnik), on je ešref-i mahlukat (najčasnije stvorenje). Zbog toga, mi ne iskazujemo poštovanje samo prema muslimanima, već prema svim ljudima. Našeg Gospodara ne može obuhvatiti ništa sem ljudskog srca. Mjesto Njegovog nazara (pogled) je srce. Insan je vrijedan, bez obzira na vjeru, rasu ili jezik, jer, vrijednost nosi njegova suština.
Međutim, u današnjem poimanju čovjeka na Zapadu ne postoji niti jedno od takvih značenja. Tamo je čovjek samostalni atom, djelić koji je odvojen od svih i od svega. Tako se posmatra i u medicini, i u politici, i u ekonomiji.
Na Zapadu je čovjek, za trgovce „mušterija“, za doktore „bolesnik“, za psihologe „slučaj“, za umjetnike „publika“, a za političare „glasač“. Sve je to u redu, međutim, kada ta svojstva dobiju prednost u odnosu na svojstvo čovjeka kao ljudskog bića, to je znak da je nestalo ljudskosti.
Podijeljena cjelina
U zapadnjačkim društvima vladaju tolike podjele, do te mjere da od insana ništa nije ostalo. Ljudi su se najprije podijelili po boji kože, zatim po rasi, po teritorijalnim granicama, po ekonomskim klasama, po spolovima, a sada i po spolnoj orijentaciji. Nakon tolikih podjela čovjek više nije biće koje se upoznaje s drugim ljudima i koje ostvaruje bliskost i muhabbet. On je sada „jedinka“, odnosno latinskim nazivom rečeno „individua“ , što znači „nedjeljiv.“ Dakle, da se čovjek može podijeliti više od stepena jedinke, ne bi se upotrebljavala upravo ta riječ.
Zapad je došao u današnje stanje kroz podjele; podjelama se umnožio i podjelama je uvećao svoj imetak, riznice, prihode i moć. Ali, istovremeno je uvećao i svoj kibur (nadmenost), osamljenost, bolest i destruktivnost. Naposlijetku se skotrljao toliko nisko da se više ne može vratiti na nivo insana.
Danas se na Zapadu riječ čovjek više ne spominje ni u filozofskim tekstovima. Pogled na čovjeka oslanja se na drevnu izreku: „Čovjek je čovjeku vuk.“ Po njihovom shvatanju čovjek je griješan po svom rođenju, u njegovoj srži je zlo, i zbog toga mu se ne može vjerovati. Na Zapadu je pravo toliko razvijeno, ne zbog vrijednosti koju Zapad pridaje čovjeku, već zbog toga što je neminovno da bi u suprotnom ljudi jedni drugima nanosili štetu.
U suštini, na Zapadu vlada poredak posredništva. Kako ljudi ne bi imali kontakta jedni s drugima, kako ne bi samostalno rješavali međusobne probleme i kako se ne bi međusobno podupirali, uništene su društvene veze. Umjesto njih, zasnovane su hladne i bezimene institucije. Sporovi između ljudi ne rješavaju se međusobnim dogovorom, već na snagu stupaju policija, osiguravajuće kuće i sudovi. Ako neko iz komšijine kuće začuje buku, neće pokucati na vrata i upitati šta se desilo, nego će odmah pozvati policiju. A komunikacija između ljudi svela se samo na virtuelnu.
Gubitak ljudskosti
Da, ušli smo u period bespilotnog čovjeka. Osobine ljudskosti iz dana u dan nestaju, nestaje osjećaj humanosti. Nestaje samilosti i ljubavi među ljudima. Također, sve što služi insanu izgubilo je svoj smisao. Čak i naše jedenje i pijenje nije više na nivou ljudskosti. Sada ni jadna kokoš više nije životinja, već industrijski proizvod. Dok emulgatori, hemijski dodaci i umjetne boje u hrani mijenjaju čak i naše gene, nano-čestice su svuda oko nas, u svemu.
U biti, sve ono što Zapad nudi kao „čudo“ i „superiorno“, kida čovjekovu vezu sa samim sobom i sa drugima. Ono što danas nazivamo sredstvima komunikacije, omogućilo je skrivanje istinskih lica i pojavu lažnih identiteta. Šutnja koja se karakteriše kao ljudska osobina, skoro da je nestala. Ubili su je telefoni, televizija, saobraćaj i muzika. Jer, ljudi se boje ušutiti na tren, promisliti na tren, saslušati vlastiti glas na tren i svesti račune sa samim sobom.
Prizor ljudi koji zajedno jedu i međusobno muhabbete, skoro da je potpuno ostao u prošlosti. Danas je sve sredstvo pokazivanja. Svi neprestano nešto slikaju. Te slike se šalju znanima i neznanima, a zatim postaju nešto bezvrijedno u šta se nikada više ne pogleda. Slike koje bi trebale biti uspomene, sada su postale otpad. Ljudi, kao da su na sebe preuzeli neku veliku misiju, neprestano pišu poruke, čak se i prepiru sa nepoznatim ljudima, pod lažnim identitetima. To su sada, dakle, takoreći „bespilotna dopisivanja.“
Riječ insan nije nestala samo iz govora već danas nestaju i osobine svojstvene čovjeku, osobine koje ga čine insanom. Baš kao i sam čovjek, remete se i pojmovi mjesta i vremena. Gube se u plitkosti parole „vrijeme je novac“. U kućama kao da više ne žive ljudi. Oni koji stanuju jedni iznad drugih u visokim zgradama, izgubili su dodir sa zemljom, nebesima i zrakom. Ljudi se više ne sastaju zbog druženja, već zbog kupoprodaje, gledanja utakmice i filmova.
Degradirani su čovjekova cjelovitost i jedinstvo sa drugim ljudima. Čovjek je sada otrgnut od drugih ljudi, od vremena i prostora. U takvom svijetu, čovjek se ne smatra vezanim nizašta.
Sada više ni u raspravama među zapadnjacima ne možete lahko čuti riječi poput „jedinstvo“ i „zajedništvo.“ Štaviše, za nas topla riječ „zajedništvo“, tamo se koristi u negativnom značenju. Jer, zajedništvo se smatra presom pod kojom su pojedinci potisnuti i ograničeni. Zbog toga prava i slobode koje se kod nas toliko veličaju, tamo ne služe kako bi ljude ujedinile već kako bi ih još više razdvojile.
Kada se prekine veza sa Allahom, dž.š.
To viđenje koje uništava čovjeka, postojalo je i u starim vremenima. Onaj ko je prekinuo vezu sa Allahom, dž.š., prekinuo je i vezu sa sobom i sa drugim ljudima. Svako pleme koje se otrglo od Allaha, dž.š., učinilo je dvije stvari: ljude je stavilo na poziciju Boga, a Boga je stavilo na poziciju čovjeka. Mi to nazivamo širkom, a Zapad mitologijom. Ustvari, svaka vjera sem islama je mitologija. Od grčkih do indijskih vjera, neizostavni su prikazi bogova sa ljudskim likom. U kršćanskom trojstvu, kao i u židovskoj priči o poslaniku koji je u hrvanju pobijedio Boga, vidimo isti širk. Nemojmo misliti da je današnji zapadnjački čovjek koji je tobože dostigao stepen „logike“ i „nauke“, daleko od mitoloških zabluda. Zapad je domovina novih mitologija. Danas se u okviru kinematografije, književnosti i umjetnosti mnogo više susrećemo sa paganskim legendama, gospodarima prstenova i mitološkim bićima.
Danas se na poziciju božanstava stavljaju užitci, prohtjevi, odjeća, telefoni, automobili, pop-pjevači, manekeni, fudbaleri, glumci, televizijske ličnosti, lijepe žene i muškarci. Danas se poznate ličnosti nazivaju „idolima“, a to je ustvari riječ koja označava „božanstvo“. Muzika, tijelo, odjeća, više nisu u službi čovjeka, već vladaju njime. Čovjek je postao rob stvari.
Živimo u vremenu u kojem su se pomiješali tevhid i širk, pomiješale su se istina i laž. A prihvatanje istine i postupanje po njoj je ono što čovjeka čini čovjekom, dok ga slijeđenje laži i zablude odvodi na nivo ispod nivoa životinje. Stoga, mi kao muslimani, moramo se okrenuti sami sebi, moramo prestati težiti ka onome što nam nudi Zapad, i posvetiti se vlastitim vrijednostima. Prije svega, moramo se potruditi da očuvamo svoj iman, svoju iskrenost i ljudske vrijednosti. Samo na taj način moći ćemo položiti svoj ispit na ovome svijetu. A ispit je uvijek bio isti: Prepoznati istinu i ne odvajati se od nje, prepoznati laž i odbaciti je.
Časopis Semerkand, br. 116, Kolumna
