Doc. dr. Almir Fatic | SEMERKAND Br 54 – TEMA BROJA
Propisi islama, bilo da su iz domena vjerovanja ili poslovanja, imaju epitet sveobuhvatnosti ili kompletnosti. Otuda kažemo da islam nije samo vjera (doktrina) u užem smislu te riječi, već sistem života (nizamu l-hajat) čiji propisi obuhvataju sve aspekte ljudskog pojedinačnog i kolektivnog življenja. Kao što propisi i naputci islama obuhvataju čovjekov vanjski svijet, jednako tako oni obuhvataju i njegov unutrašnji svijet, tj. dušu, srce i razum.
Kompletni islam, dakle, hoće kompletnog čovjeka. Naravno, islam se obraća čovjeku onakvim kakvim ga je uzvišeni Allah stvorio, tj. u njegovoj ljudskoj prirodi (fitretu) koja je sklona i dobru i zlu. Ljudi nisu meleci, oni imaju svoje prirodne nagone, ali ih oni ne ometaju da žive moralnim životom, da čine dobra djela te da izbjegavaju poroke i velike grijehe. Zapravo, islam, rekli bismo, “računa” na čovjeka, odnosno na njegovu dobrotu i duhovnu ljepotu, i to na čovjeka onakvog kakav on jeste u svojoj naravi, sa svim svojim sklonostima, aspiracijama, željama, nagonima i potrebama, pa i mahanama.
Kao vjera i sistem života islam upotpunjava i zadovoljava sve ove složene aspekte ljudske ličnosti. On ih ne poništava, već usmjerava i kanališe. Islam nudi izlaz, smiraj i rješenje za ljudske probleme i potrebe u svim vremenima, pa tako i u ovom našem kompleksnom vremenu. “Allah poziva u Kuću spasa” – veli se u jednom ajetu Kur’ana časnoga (Junus, 25). Pod Kućom spasa misli se na džennet, ali prije te Vječne kuće valja pronaći “Kuću spasa” i na dunjaluku. Nema sumnje u to da je dunjalučka “Kuća spasa” u islamu i njegovim propisima. Pa hoćemo li se istinski odazvati tom pozivu?
Odmor kao potreba
Jedan od ljudskih potreba je i odmor, odmaranje. Odmor je, jednostavno, sastavni dio ljudskoga života. Svi ljudi imaju potrebu za odmorom, a pogotovo se ta potreba danas naglašava zbog složenosti i tehniciziranosti svijeta u kome živimo, odnosa koji vladaju u njemu te nametnutih svakodnevnih radnih i drugih obaveza koji dovode do umora, napetosti i, često, do stresa. Zato i postoji “godišnji odmor” koji ljude odmara, relaksira, vraća im samopouzdanje i motivira na nove poslovne uspjehe i poduhvate. Jer, “Allah je stvorio čovjeka s nagonom za uživanjima i lijepim stvarima koje ostavljaju lijepe utiske u njegovoj duši, koje ga smiruju, opuštaju, aktiviraju i smiruju mu organe. Zbog toga primjećujemo da ga lijepi prozori vesele, poput sladnog zelenila, čiste vode čiji se talasi poigravaju i lijepo lice sa koga se radost oslikava. Njegovo se srce veseli i zbog ugodnih mirisa koji stvaraju lahkoću u tijelu i duši. Osjeća slast spoznaje pri otkrivanju nepoznatog i skrivenog. Nakon svega toga, uočit ćeš da je ljudska duša stvorena da ima nagon prema ljepotama ovoga svijeta i njegovim ukrasima, poput žena i sinova, tovara zlata i srebra, konja, stoke i usjeva” (Mahmud Šeltut, El- Fetava, Daru š-šuruk, Kairo, 1991, 410).
Šerijat uvažava ljudske potrebe
Ovaj ljudski nagon (nagon za ljepotom i uživanjem s kojim je čovjek stvoren), koga ljudi danas najviše upražnjavaju kao potrebu duše upravo za vrijeme sedmičnih ili godišnjih odmora, nije protivan šerijatu, budući da u temeljne intencije šerijatskih propisa, između ostalog, spada:
a) korist i interes ljudi,
b) olakšavanje ljudima: “Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate” (el-Bekare, 185) i
c) milost prema ljudima: “A Allah je prema ljudima zaista blag i milostiv” (el-Bekare, 148).
Poznati učenjak Ibnu l- Kajjim, Allah mu se smilovao, rekao je: “Šerijat je sav pravda, milost, mudrost i interes” (nav. prema: Jusuf el-Karadavi, Smisao šerijatskih propisa, El-Kelimeh, Novi Pazar, 149).
Također, naš Poslanik, a.s., islam je odredio kao tolerantnu vjeru baš u kontekstu u kome se spominju zabavljanje i odmaranje. Naime, Aiša, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., na dan Bajrama, kada je vidio Abesince kako se zabavljaju u medinskoj džamiji, rekao: “Neka jevreji znaju da i u našoj vjeri ima odmor! Ja sam poslan sa prirodnom i tolerantnom vjerom” (Ahmed, 6:116).
Namaz kao odmor
Islamski vjerozakon (šerijat) ne samo da uvažava ljudsku potrebu za odmorom i odmaranjem, već u nekim svojim obredima (ibadetima) i sam pruža odmor ili rahatluk ljudskoj duši. Uzmimo za primjer pet dnevnih namaza, kojima, kao što znamo, prethodi čišćenje vodom (abdest), tj. obredno umivanje lica, ruku, glave, nogu. Zar obavljanje namaza ne predstavlja odmor poljoprivredniku kada u vrelom danu na svojoj njivi, u hladovini, uzme abdest hladnom vodom i klanja podne ili ikindiju-namaz, ili službeniku koji u toku napornog dana, punog radnih zadataka i obaveza, to isto učini, kao i mnogim drugim ljudima u njihovim različitim poslovima i službama?! Namaz, dakle, pored svoje primarne duhovne okrjepe nudi i ovu fi zičku, relaksirajuću okrjepu. Namaz tako donosi dragocjene momente dvostrukog rahatluka: duhovnog i fi zičkog.
U jednom hadisu navodi se da je neki čovjek kazao: “Kamo sreće da sam klanjao i njime (namazom) se urahatio (festerahtu).” Neki mu to zamjeriše, a on reče: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: ‘Bilale, prouči ikamet za namaz, i njime nas urahati (ekimi s-salete erihna biha)’” (Ebu Davud, 4980).
Ibadet i odmor
U nastavku ćemo navesti nekoliko hadisa koji na jasan način govore o uvažavanju potreba, odnosno u kojima se odmor propisuje kao princip u ibadetima kako se ljudska duša ne bi previše opteretila obavezama i zaduženjima.
Poslanikov, a.s., savjet Hanzaleu
Jedan od pisara Allahovog Poslanika, s.a.v.s., po imenu Hanzale ibn er-Rebi’ el-Esedi, r.a., pripovijeda da ga je jednom prilikom sreo Ebu Bekr, r.a., i upitao: “Kako si, Hanzale?” Ja mu tada rekoh: “Hanzala je dvoličnjak (postao munafi k)!” Ebu Bekr reče: “Subhanallah, šta govoriš?!” Rekoh mu: “Kada smo kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., i slušamo kako nam priča o džennetu i džehennemu, toliko nam je sve jasno kao da sve to gledamo svojim očima, ali kada odemo od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i pozabavimo se svojom porodicom i svojim imecima, većinu toga zaboravimo!” Ebu Bekr reče: “Tako mi Allaha, i ja osjećam isto tako!” Zatim smo se nas dvojica uputili do Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., pa ja opet rekoh: “Allahov Poslaniče, Hanzala je postao munafik!” On, a.s., upita: “A kako to?” Ja mu rekoh: “Allahov Poslaniče, dok smo kod tebe i dok te slušamo kako nam pričaš o džennetu i džehennemu, to na nas utječe kao da sve to gledamo svojim očima. Ali kad odemo od tebe i pozabavimo se svojim porodicama i imecima, zaboravimo većinu od toga.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., tada reče: “Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, kada biste vi stalno bili u stanju u kome se nalazite dok ste sa mnom, prisjećajući se svega, meleci bi se s vama rukovali u vašim kućama i čak na putevima kojima prolazite. Ali, Hanzala, čas po čas!” Ovu je riječ izgovorio tri puta (Muslim, 2750).
Poslanikove, a.s., riječi sa’aten sa’aten (čas po čas) znače: čas za ibadet, a čas za dunjalučke potrebe.
Slučaj Zejnebe
Enes, r.a., pripovijeda da je jednog dana Allahov Poslanik, s.a.v.s., ušao u džamiju i ugledao uže zategnuto između dva stupa, pa je upitao: “Kakvo je ovo uže?” Prisutni rekoše: “Ovo je uže Zejnebe; kada klanja, pa se umori, pridrži se za njega.” “Sklonite ga, neka svako od vas klanja dok je odmoran, a kada se umori, neka ostavi namaz i legne da se odmori”, odgovori on (muttefekun alejhi).
Selman na konaku kod Ebu Derdaa
Ebu Džuhajfe prenosi od svoga oca da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., pobratio Selmana i Ebu Derdaa, r.a., pa je Selman posjetio Ebu Derdaa i vidio njegovu majku potištenu, te je upitao: “Šta ti je?” Ona mu odgovori: “Tvoj brat Ebu Derda nema potrebe (za ženama) dunjaluku!” Zatim dođe Ebu Derda noseći mu hranu i reče: “Ti jedi, a ja postim.” On mu na to odgovori: “Ja neću jesti sve dok i ti ne budeš jeo sa mnom”, pa je Ebu Derda jeo. Kada je došla noć, Ebu Derda je htio klanjati (nafilu), pa mu je Selman rekao: “Spavaj!”, te je on legao spavati, zatim nakon kraćeg vremena je ustao, a Selman mu ponovo reče: “Spavaj!” Kada je došla zadnja trećina noći, Selman mu reče: “Sada ustani na namaz”, pa su zajedno klanjali, a nakon toga mu Selman reče: “Ti, uistinu, imaš obaveze prema svome Gospodaru, prema samome sebi i prema svojoj ženi i djeci. Zato prema svakome od njih izvršavaj svoje obaveze, nikoga ne zapostavljajući.”
Ebu Derda sutradan je otišao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i to mu ispričao, a on, a.s., mu kaza: “Selman je istinu rekao” (Buhari, 1968).
Odmor je sredstvo, a ne cilj
Iz navedenoga ne treba razumjeti da je odmor cilj života na dunjaluku. Ne, čovjek nije stvoren da ljenčari, već da se trudi i radi, a odmor je dozvoljeno i preporučeno, odnosno potrebno sredstvo koje mu obnavlja životnu i radnu energiju. Znači, odmor čovjeku pomaže da postane aktivniji i odgovorniji u svojim poslovima i zadacima. Cilj odmora nije da se “ubije vrijeme” ili “popuni praznina”, već da se ojačaju tjelesne, duševne i intelektualne sposobnosti. Različitim oblicima odmaranja čovjek nesumnjivo jača ove svoje kapacitete. Ovo o čemu ovdje govorimo iskazano je na jedan jedinstven i sveobuhvatan način slijedećim hadisom:
“Odmorite vaša srca s vremena na vrijeme, jer srca, doista, kada se opterete, postaju slijepa!” (Hadis bilježe Dejlemi, Ebu Nu’ajm i El-Kuda’i na merfu’ način; v. Adžluni, Kešfu l-hafa’, 1:435).
Godišnji odmor nije i ne smije biti prilika za “oslobođenost” od vjerskih obaveza i odgovornosti, a kamoli da sebi dozvolimo da odmor provedemo na način koji vjerom nije dozvoljen. Prilikom rada i svih drugih životnih aktivnosti, pa i prilikom odmaranja, musliman ima na umu kur’anske riječi:
“Zaista, klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova, Koji nema saučesnika; to mi je naređeno i ja sam prvi musliman” (el-En’am, 162–63).
O čemu treba voditi računa
S obzirom na to da se kod nas godišnji odmori uglavnom planiraju u ljetnim mjesecima, koji nam dolaze u susret, smatramo korisnim navesti nekoliko stvari o kojima trebamo vodit računa kada odlučujemo gdje, s kim i kako provesti godišnji odmor.
Na prvom mjestu valja imati na umu ono o čemu smo maloprije govorili, tj. da odmor shvatimo kao sredstvo koje će ojačati našu duhovnu i fi zičku snagu. U tom smislu, treba donijeti i odluku, tj. nijjet da se odmor provede kao sredstvo koje će nam još više pomoći u našim ibadetima i poslovima.
Zatim, vrlo je važno da izaberemo prikladno društvo.
Odmor može biti izvanredna prilika da osnažimo svoje porodične, rodbinske i prijateljske odnose, kada smo u prilici da uz srdačnost, susretljivost, ljubaznost i zajedničke ibadete te, naravno, prikladne šale i zabave zbližimo srca i duše.
Musliman se odmara tamo gdje priliči njemu i njegovoj porodici, gdje će moći obavljati svoje namaze i zikrove, gdje se javno ne čine veliki grijesi i gdje se ne zabavlja na nedostojan način. Ne zaboravimo: bit ćemo pitani za svaki naš postupak i provedeno vrijeme!
