Brak je poput jednačine sa mnogo nepoznatih. Samo što riješimo jednu nepoznatu i obradujemo se jer smo riješili problem, dočeka nas neki novi problem. Ti problemi ne moraju biti veliki, može se raditi o dječijoj zadaći, gostima, peglanju košulje, curenju vode iz česme pa čak i tome ko je ostavio smeće pred vratima. Iako to smatramo sitnim problemima, budući da sve svoje vrijeme trošimo na takve sitnice, neminovno je da nakon nekog vremena počnemo zapostavljati svog supružnika. Rezultat tog zanemarivanja ogleda se u tome da jedno drugo najprije počnemo kriviti za „manjak ljubavi“, da bismo se na koncu počeli i žaliti govoreći kako naša očekivanja nisu ispunjena.
Niko ne voli biti zapostavljen
Dok na početku braka supružnici jedno drugome velikodušno upućuju lijepe riječi i osmijehe, nakon nekog vremena, takvo ponašanje zamijeni rutina. Muškarci razmišljaju na način: „Svakako volim svoju hanumu, zbog čega bih joj to trebao neprestano govoriti? Kao da ne zna da je volim?“, a žene razmišljaju na način: „Užurbana svakodnevnica ga je promijenila, prije je skoro svakog dana govorio nešto lijepo i trudio se da me razveseli.“ Razmišljajući na taj način, supruga najčešće u sebi krije povrijeđenost.
Može se desiti i sasvim suprotno, da muškarac razmišlja na način: „Supruga mi je prije pridavala veću vrijednost, dočekivala me nasmijana lica i lijepim riječima. A sada joj zbog svakodnevnog posla, peglanja i zauzetosti djecom, nisam bitan ni toliko da mi ustane vrata otvoriti.“ Dok se svako ponaša na takav način, iz po njemu opravdanih razloga, mnogi brakovi se suočavaju sa istim problemom. Kako vrijeme prolazi obje strane, smatrajući govor stanja dovoljnim, misle da ispunjavaju potrebe supružnika, i svako problem vidi u drugome. Dakle, umjesto da kao prije iskazujemo ljubav i pažnju na velikodušan način, mi se koncentrišemo na druge stvari, dajući im prednost razmišljajući na način: „Supružnik me svakako razumije, vidi koliko sam zauzet/a i zna da je/ga volim.“
Da li iskazujete ljubav?
Bračni savjetnik Gary Chapman koji naglašava da suštinski problem među supružnicima nije u nedostatku ljubavi već u njenom nepokazivanju, u svojoj knjizi „Pet jezika ljubavi“ navodi sljedeće: „Muškarci i žene najčešće ne pričaju istim jezikom ljubavi. Za svakog od nas, naš način izražavanja ljubavi je sasvim prirodan i bivamo iznenađeni kada vidimo da suprotna strana ne razumije ono što pokušavamo reći, tada doživljavamo razočarenje. Da, mi izražavamo svoju ljubav ali nikako ne uspijevamo prenijeti poruku drugoj strani jer mi ustvari govorimo stranim jezikom koji naš supružnik ne razumije. Eto, to je osnova odgovora na mnoga pitanja.“ Problem nije u manjku ljubavi već u nemogućnosti njenog izražavanja.
Naprimjer, za ženu, zauzetost po cijeli dan kućnim poslovima i briga o djeci, znači pridavanje vrijednosti suprugu, dok za njega, njeno umorno i nesretno lice nakon tolikog posla znači da mu ne ukazuje potrebnu vrijednost. Suprotno tome, dok za muškarca koji po cijeli dan radi kako bi zaradio za svoju porodicu, to znači ljubav prema njima, kada dođe kući umoran njegova supruga može shvatiti sljedeće: „Uvijek je nesretan, uvijek šuti, nema niti jednu lijepu riječ za mene.“ Kao rezultat toga, oba supružnika se povlače u sebe, u sebi sakrivaju ljutnju i razočarenje i plaču nad svojom sudbinom, te razmišljajući: „Koliko su samo drugi sretni! Moj/a suprug/a je mnogo drugačiji/a otkad smo se vjenčali.“, još više pogoršavaju lahko rješiv problem.
Champan navodi da nas povlačenje u sebe u takvoj situaciji samo čini nesretnim i dodaje: „Da bismo u braku održali kontinuitet ljubavi i razumijevanja, primorani smo da naučimo još jedan jezik ljubavi. Ukoliko naš supružnik ne razumije uobičajeni jezik ljubavi koji koristimo, mi nemamo drugog izlaza osim da naučimo njegov jezik ljubavi. U protivnom, šta god da učinimo, nikada nećemo prenijeti željenu poruku. I još jedna važna stvar: kada iskazujemo svoje emocije, trebamo biti hrabri i smjeli.“
Velikodušno iskazivanje ljubavi
Ne smijemo zaboraviti da smo jedno drugome emanet. To važi kako za muškarce, tako i za žene. Ukoliko kažemo: „Svakako smo u braku, čemu potreba da stalno iskazujem ljubav?“, onda se udaljavamo od svoga supružnika, što može dovesti do drugih problema.
Ne mora se ljubav uvijek iskazati riječima. Nije bitan način na koji iskazujemo ljubav, bitno je da tim načinom uspijemo prenijeti poruku našem supružniku. Ukoliko razmišljamo na način „Ako je/ga budem previše volio/voljela, razmazit će se, zar joj/mu trebam stalno iskazivati ljubav, svakako je/ga volim.“, moguće je da upravo tim riječima povrjeđujemo našeg bračnog partnera. A ukoliko povrijedimo supružnika, onda to znači da se ne brinemo kako treba o svom emanetu.
Postoji još nešto vrlo bitno što uvijek moramo imati na umu: Mi smo ummet Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao „Kada neko nekoga voli, neka mu to kaže.“ Čak, kada bismo preko svega prešli olahko, zar nama kao ummetu Allahova Poslanika,s.a.v.s., koji je velikodušno iskazivao ljubav, priliči škrtost i uskogrudnost u tome?
Časopis Semerkand, br. 109, Brak
