Kako god postoje vjernici koji su daleko od šale i osmijeha, tako postoje i vjernici koji su u tome izgubili svaku mjeru. Naša vjera je obznanila mjerilo kada je u pitanju šala. U šali nije dozvoljeno upotrebljavati ono što je u našoj vjeri zabranjeno.
Umjesna šala predstavlja dobročinstvo koje nam dolazi od nama dragih osoba. Ponekad nas obraduje, a ponekad nasmije. Ponekad nas pak navede na razmišljanje. Dobronamjerna šala je blaga i ne vrijeđa, čista je i u njoj nema ničega ružnog. U skladu sa principima islama, vjernici su međusobno iskreni i bliski, jer iman koji nose uljepšava njihov ahlak, čini blagom njihovu narav. A samilost iz njihovih srca ogleda se na njihovim licima. Njihovi neizostavni ukrasi su nasmijano lice i lijep govor. Onaj ko ih vidi zavoli ih, raduje se i pronalazi smiraj. Ljudi bivaju sretni i zadovoljni zbog ljepote njihovog obraćanja. Oni osmijehom osvajaju srca. Ta iznimno vrijedna ljepota nije uvjetovana nikakvim novcem, statusom ili položajem.
U današnjem vremenu kada je ovosvjetsko poimanje vrijednosti obuzelo srca, nažalost, teško je vidjeti takvo stanje. Jer, to je stanje plemenitih ashaba, r.anhum, i sretnih robova koji islam žive srcem. Jedan od prijatelja Allahova Poslanika, s.a.v.s., Džabir b. Semure, r.a., na sljedeći način govori o tom lijepom stanju Allahova Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, r.anhum: „Ponekad bi ashabi, u njegovom, s.a.v.s., prisustvu, smišljali stihove jedni o drugima, a kada bi im Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao nešto o njima, oni bi se smijali. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je većinom bio nasmijan.“
Vjerovjesnički osmijeh
U današnjem vremenu, muslimani pretežno nisu nasmijana lica i ne šale se, štaviše, na takva stanja ne gledaju blagonaklono. Kada se kaže mu'min, najčešće ljudima naumpada slika smrknute osobe, oštrog pogleda, grubog i neraspoloženog izraza lica. Istina, nama vjernicima priliči i tuga, jer, prema našem vjerovanju, mi smo u domovini ispita i tegoba. Naša svijest o imanu, svaki dan obnavlja našu tugu. Svaki put kada spustimo glavu na jastuk, dolaze nam misli o dužnostima koje smo zapostavili, o našim grijesima iz prošlosti, i o ovosvjetskim, stalnim tegobama. Naša srca bivaju povrijeđena, i naša tuga se ponovo obnavlja. Ne znamo da li da na ovom čudnom svijetu tugujemo zbog svoga stanja ili zbog stanja svoje braće.
Međutim, iako imamo opravdane razloge za tugu, mi, kao vjernici, ne smijemo izgubiti svoj entuzijazam i osmijeh. Vjernik treba biti osoba preko koje će društvo nalaziti snagu i hrabrost, povjerenje i smiraj. Jer, ummetu su potrebne snažne i savjesne osobe. Iako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio poslanik tuge, nikada nije bio smrknuta lica, nikoga nije gledao oštrim pogledom. Ni u kojem stanju svoje ashabe, r.anhum, nije lišavao svoga osmijeha koji je grijao njihove duše i djelovao na njihova srca. Jedan od ashaba, Abdullah b. Haris, r.a., opisao ga je sljedećim riječima:
„Nisam vidio nikoga ko je bio više nasmijan od Allahova Poslanika, s.a.v.s.“
U današnje vrijeme, nije mali broj onih koji se iznenade kada kažemo da se Allahov Poslanik, s.a.v.s., smijao i šalio. Da, uprkos ozbiljnosti poslaničke misije, uprkos njegovoj impozantnosti i dostojanstvu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., se šalio, ponekad i smijao, ali njegovo lice je većinom bilo nasmijano. Jer, on je bio najiskreniji i najtopliji među ljudima. Uz njegove šale, smekšavala su se srca ljudi i oni su osjećali olakšanje. Ta prisnost ulijevala je hrabrost ashabima, r.anhum, da mu postavljaju svakovrsna pitanja. Ako razmislimo o tom stanju Allahova Poslanika, s.a.v.s., da li onda možemo pronaći ijedan valjan razlog da budemo nepristupačni i da hladno postupamo prema ljudima?
Kada se uskrati osmijeh
To što smo izgubili sposobnost šaljenja i zadržavanja osmijeha na licu, ne šteti samo nama, već i onima koji nas okružuju. Koliko se hizmećari vjere i hodže udaljavaju od osmijeha, toliko ljudi bivaju distancirani od ljepota islama. Učenici ne mogu razumjeti predavanje smrknutog učitelja ili muderisa. Djeca se ne mogu otvoriti roditeljima koji hladno postupaju prema njima. Bolesnici ne mogu objasniti svoj problem doktoru koji ih grubo gleda. Iz istog razloga radnik ne može pokucati na šefova vrata, niti siromah na vrata bogataša.
Rašireno je mišljenje da su odgovornosti prepreka za osmijeh i šalu. No, to mišljenje je pogrešno. Ljudi smatraju da njihova zaduženja zahtijevaju strogost, te da moraju biti namrgođeni, govoriti grubo, pa čak i biti nadmeni, kako bi izvršili svoje dužnosti. Međutim, takvo poimanje ne slaže se sa Sunnetom. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao pedeset godina, šalio se sa djetetom od pet godina. Ashab po imenu Mahmud bin Rebi, r.a., prenosi:
„Sjećam se da me Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada sam imao pet godina, prskao vodom koju je uzimao iz posude i stavljao u svoja mubarek usta.“
Prema tome, mi kao vjernici, ne smijemo zaboraviti činjenicu da je osmijeh sadaka. Nemojmo biti škrti u davanju te sadake, prilikom koje malo trošimo a mnogo dobijamo. Trebamo znati da je šala blagodat koju je Allah, dž.š., podario Svojim robovima, i ne smijemo je uskraćivati. Jer, uz šalu su mnoge razmirice i ljutnje prekinute, prijateljstva su osnažena i pridobijena su mnoga srca.
Mjera u šali
Kako god postoje vjernici koji su daleko od šale i osmijeha, tako postoje i vjernici koji su u tome izgubili svaku mjeru. Naša vjera je obznanila mjerilo kada je u pitanju šala. U šali nije dozvoljeno upotrebljavati ono što je u našoj vjeri zabranjeno. Naprimjer, možemo vidjeti kako mnogi muslimani, zbijajući šale, govore neistinu, potvaraju i ogovaraju. Potrebno je i u šali paziti na postupke koji nisu u skladu sa Sunnetom Allahova Poslanika, s.a.v.s. Naravno da ummetu Poslanika, s.a.v.s., koji se nikada nije grohotom nasmijao, mnogo više priliči blagi osmijeh koji je od srca. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije smatrao lijepim ni stalno smijanje. Iako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., najčešće bio nasmijana lica, malo se smijao, a vjernike je po tom pitanju upozorio riječima:
„Pretjerano smijanje potamnjuje srce i umanjuje vjernikovu vrijednost.“
Današnje poimanje šale nije u skladu sa vjerskim mjerilima, a najgore je to što ljudi ne vide nikakav problem u tome da kažu neistinu prilikom šaljenja. Dešava se čak da i osobe koje imaju osjećaj za vjerske granice, prilikom šaljenja kažu ono što nije ispravno. A laž je laž, čak i u šali. Naš Poslanik, s.a.v.s., se nikada nije odvajao od puta istine i skrenuo je svome ummetu pažnju na to da se čak ni u šali ne smije izgovarati neistina. Jedne prilike, plemeniti ashabi, r.anhum, se iznenadiše što se Allahov Poslanik, s.a.v.s., našalio sa njima, pa rekoše:
„O Allahov Poslaniče, i Vi se sa nama šalite.“ Na to im Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče:
„Da, samo što ja ne govorim ništa osim istine.“
Islam je vjera istine, i vjernik se ni u jednom stanju ne smije odvojiti od nje. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je oštrim riječima upozorio one koji gaze osnovne principe islama, samo kako bi nasmijali ljude:
„Neka je na sramotu onome ko izgovara laži kako bi nasmijao ljude! Neka mu je na sramotu, neka mu je na sramotu…“
Istinite riječi, lijepa šala
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je svojim šalama pokazao da se istinitim riječima mogu izreći lijepe šale. On, s.a.v.s., je govoreći istinu, izgovarao najljepše šale. Naprimjer, ponekad se Enesu bin Maliku, r.a., koji je još u djetinjstvu postigao čast da bude u hizmetu Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., obraćao riječima: „O ti dvouhi!“ Oni koji bi čuli te riječi, nasmijali bi se. Jedne prilike, kada ga je jedna ashabijka, r.anha, upitala za svoga supruga, Allahov Poslanik, s.a.v.s., joj je rekao:
„Je li tvoj suprug, onaj što u očima ima bijelo?“ Ashabijka na to začuđeno reče:
„O Allahov Poslaniče, nema nikakvog bjelila u očima moga supruga.“, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., se zatim nasmija, pa reče:
„Svaki čovjek ima bjelilo u očima.“
Evlije su također izgovarale šale u skladu sa Sunnetom. Jedne prilike, jedan murid se sa čežnjom obrati svome muršidu kojeg dugo nije vidio: „Šejhu moj, gdje ste Vi…“ Muršid mu na to odgovori šalom punom muhabbeta:
„Ja sam pod svojim sarukom!“
Kao i na svakom drugom polju, tako i kada je u pitanju šala, vjernik treba da se drži srednjeg puta. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je najbolji primjer u tome. Dužnost svih nas je da budemo voljeni, oni koji umiljavaju i raduju. U tome nam kao sredstvo mogu poslužiti šale i nasmijano lice. Kada se spomene naše ime, ljudima treba naumpasti naše nasmijano lice. Međutim, vjernik ne smije postati osoba koja uvijek nasmijava i zbija šale, jer, hazreti Omer, r.a., je rekao:
„Onaj ko se mnogo smije umanjit će svoje dostojanstvo, a onoga ko se stalno šali ljudi neće uzimati za ozbiljno.“
