Hidžru ne treba zamišljati samo kao bijeg od zuluma i spas za vjernike koji se nađu pod pritiskom i torturom kufra. Iako hidžra u nekom smislu osigurava spas od tiranije, nasilja i pritiska, njen prevashodni cilj jeste preseljenje u mjesto u kojem će biti omogućeno praktikovanje i napredak islama. Drugim riječima, cilj je da se pronađe mjesto gdje će se slobodno moći živjeti i drugima preporučivati islam.
Put ljudskog postojanja u nekom smislu sastoji se od hidžre. U ezelu, nakon što su naše duše stvorene te poslane na dunjaluk, na jedno određeno vrijeme, započinje naša prva hidžra. A kada sa ovog svijeta preselimo na drugi, u drugu dimenziju postojanja, to će biti naša druga velika hidžra. Pored toga, prelazak iz jednog stanja u drugo, u različitim etapama te dvije velike hidžre, također se smatra jednom vrstom hidžre. Ako tim očima pogledamo naš put postojanja, shvatamo da je u čovjekovoj sudbini stalna hidžra.
Hidžra je put iz ničega ka postojanju, iz postojanja ka umiranju, od umiranja ka vječnom životu. Sve stvoreno je putnik na tom putu. Svaki čovjek je upućen na to putovanje božanskom voljom. Sva živa i neživa materija, prelazila je iz jednog stanja u drugo, posmatrajući sa aspekta razdoblja kroz koja je prošla. Sve te faze važe i za čovjeka. Čovjek koji je sa gledišta materije nastao od kapljice vode, svoj razvoj završava u maternici, prolazeći kroz različite faze. Kasnije se taj razvoj upotpunjava tokom dunjalučkog života, prolazeći kroz etape djetinjstva, mladosti, zrelosti i starosti. Isto je i sa stanovišta duhovnosti.
Čovjek polazi od stanja čistoće i bezgriješnosti. Nakon toga dobija određene obaveze i odgovornosti, a potom nastavlja i upotpunjava svoju hidžru prelazeći iz jednog stanja u drugo, počev od nefs-i emmare, pa sve do nefs-i safije. Zbog svega toga možemo reći, da hidžra nije odricanje i bijeg, nego je uzdizanje i dosezanje potpunosti (kemal). Ona je prevazilaženje svakog stanja i prelazak u novo, koje je iznad onog prethodnog.
Pejgamberski kader
Krajnje je važna i fizička (zahir) hidžra koja je pejgamberski sunnet, ali i podsjetnik i uputa na hidžru u čovjekovoj nutrini. Tako da je od Adema, a.s., oca čovječanstva i prvog pejgambera, pa sve do Muhammeda, s.a.v.s., u životima svih pejgambera, a.s., postojala hidžra. Hazreti Adem, a.s., je shodno božanskoj mudrosti izveden iz Dženneta i poslan na Zemlju. To možemo uzeti kao prvu poslaničku hidžru. Nuh, a.s, je doživio potop, Ibrahim, a.s., je preselio iz Nemrudove zemlje u okolinu Šama, Lut, a.s., je izašao iz zemlje nastranog naroda, dok je Ismail, a.s., učinio hidžru u blizinu Kabe. Musa, a.s., je preselio iz Egipta u Palestinu, dok je Jusuf, a.s., preselio iz provincije Kenan u Egipat.
Taj pejgamberski kader je toliko jasan da je Varaka b. Nevfel koji je poznavao historiju svih poslanika, s.a.v.s., kada je Pejgamberu, a.s., došla prva objava, čuvši za to, obratio mu se riječima koje naglašavaju tu poslaničku činjenicu: „Kamo sreće da budem živ i da ti pomognem onda kada te tvoj narod protjera iz Mekke.“ Cilj hidžre svih poslanika, a.s., je uvijek isti. Općenito, razlog zbog kojeg je naređena hidžra Muhammedu, a.s., isti je kao i razlog naređivanja hidžre svim prethodnim poslanicima, a.s.
Hidžru ne treba zamišljati samo kao bijeg od zuluma i spas za vjernike koji se nađu pod pritiskom i torturom kufra. Kad bi to bilo tako, oni koji su učinili hidžru u Abesiniju koja je prethodila hidžri u Medinu, bili bi slabi, nejaki i nezaštićeni žitelji Mekke.
Međutim, među njima je bilo i najuglednijih ljudi svojih plemena. Iako hidžra u nekom smislu osigurava spas od tiranije, nasilja i pritiska, njen prevashodni cilj jeste preseljenje u mjesto u kojem će biti omogućeno praktikovanje i napredak islama. Drugim riječima, cilj je da se pronađe mjesto gdje će se slobodno moći živjeti i drugima preporučivati islam.
Pripremanje ljudi za hidžru
Hidžra je naredba (emr) našeg Gospodara onda kada se ukaže potreba za njom. To je naredba čije je izvršenje muslimanima pokazano posredstvom poslanikâ, a.s., i trajat će sve do Sudnjeg dana. Kada danas govorimo o hidžri prvo što nam pada napamet jeste selidba, preseljenje, bježanje iz jednog mjesta u drugo.
Međutim, pogrešno je posmatrati hidžru kao seobu zbog neke koristi ili položaja, ili kao napuštanje mjesta u kojem su problemi, belaji i patnje. Hidžra je putovanje čiji su ciljevi sveti (mukaddes). Stoga, prije nego što se učini hidžra potrebno je srce dovesti u stanje da bude sposobno da je učini. Da bi se takvo što moglo ostvariti, čovjeka najprije treba odgojiti. Dakle, mekkanski period je bio period oživljavanja srcâ i pripremanja ljudi za hidžru.
Da u tom periodu vjernici nisu imali tolike poteškoće, muke i patnje, hidžre ne bi ni bilo. U tom smislu, razmišljati o Medini i prosperitetu u njoj, bez Mekke i poteškoća koje su muslimani u njoj proživljavali jeste poput razmišljanja o tijelu bez duše. Da je bilo moguće učiniti hidžru bez doživljavanja, poznavanja i shvatanja Mekke i onog što se vjernicima dešavalo u njoj, Pejgamber, s.a.v.s., većinu svoje poslaničke misije ne bi proveo u Mekki.
Prvi uslov da bi se čovjek očistio od grijeha jeste da uzvjeruje u Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika, a.s. A što se tiče kasnijeg uzdizanja na tom putu, on je srazmjeran stepenu pokornosti Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku, a.s., te uspjehu u iskušenjima kojima čovjek bude iskušan. Na samom početku tih božanskih iskušenja nalazi se hidžra. Naš Gospodar je iskušenjem hidžre iskušao sve Svoje poslanike, a.s., evlije i one koji ih slijede. Pejgamber, s.a.v.s., je posljednji poslanik koji je iskušan iskušenjem hidžre. Oni koji su ga voljeli i koji su bili iskušani zajedno sa njim jesu njegovi ashabi, r.a.
Hidžra prema nijjetu
Što se tiče iskušenja hidžrom, ono će se za vjernike nastaviti na različite načine do Kijametskog dana. Hidžra je drugo ime za sabur, odricanje, patnju, žrtvovanje i bratstvo. Za one koji su zajedno sa svojim Gospodarom to je dokaz da je svaka stvar u kosmosu njima na pomoći. To je dokaz da će Allah, dž.š., biti treći sa dvojicom ljudi čiji cilj nije ništa drugo do Njegovo zadovoljstvo. Pošto je Pejgamberov, a.s., nijjet i nijjet ashaba, r.a., bio samo Allah, dž.š., u njihovoj hidžri ništa ih nije moglo spriječiti da ostvare svoj cilj.
Pejgamber, s.a.v.s., u sljedećem hadisu objašnjava koliko je bitan nijjet u hidžri, kao i u svim djelima: „Doista se djela vrednuju prema namjerama i doista će svaki čovjek dobiti ono što je naumio. Pa ko učini hidžru radi Allaha i Njegovog Poslanika – njegova hidžra je radi Allaha i Njegovog Poslanika. A ko učini hidžru kako bi stekao nešto od dunjaluka, ili radi žene kako bi se njome oženio – njegova hidžra je radi onoga zbog čega ju je učinio.” Da bi nijjet zadobio ihlas koji će spasiti čovjeka potrebna je duhovna hidžra. A to je sveopći džihad i prava hidžra. Hadis-i šerif u kojem se kaže: „Nema hidžre nakon oslobađanja Mekke. Ima samo nijjet i džihad“, zapravo nas podstiče da obratimo pažnju na njegovo značenje. U tom slučaju muslimani po pitanju nijjeta i džihada moraju postići duh hidžre. Osnova tog džihada jeste džihad sa nefsom i taj džihad je hidžra koja traje cijeli život. Nastavlja se na svakom stupnju nefsa, a svi nijjeti i džihadi su pripreme za konačni spas.
Primjer ensarija
Za vjernike koji se bore na Pejgamberovom, a.s., putu radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva, po pitanju ugošćavanja vjernika koji su bili izloženi musibetima i belajima, najveći primjer su medinski vjernici koje nazivamo ensarijama. Oni su svoja vrata i srca s ljubavlju otvorili za muhadžire koji su došli napuštajući svoje domove i sve što su imali. Oni muslimani koji nisu u stanju biti muhadžiri kada zatreba, niti ensarije, kada se ukaže potreba za tim, lišeni su pomenutog duhovnog odgoja.
Danas bi vjernici trebali činiti hidžru od srca srcu, vođeni ljepim mišljenjem koje naređuje naša lijepa vjera. Osim toga, pored spremnosti da se sa muhabbetom učini hidžra prema svakom bratu muslimanu, potrebno je i biti u stanju iskreno otvoriti svoje srce bratu koji prema nama učini hidžru.
Stoga, ako bismo ukratko rezimirali suštinu hakikata hidžre, rekli bismo da je to: traženje Allahovog, dž.š., zadovoljstva, ukrašavajući se karakterom muhadžira i ensarija. Da nas Allah, dž.š., učini od onih koji čine hidžru od lošeg ka dobru, iz pustinja grijeha ka oazama sevapa, od nefsanskih prohtijeva ka Allahovom, dž.š., zadovoljstvu.
Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
Sejjid Muhammed Saki ELHUSEYNİ
Više o hidžri, hidžretskoj novoj godini i mjesecu muharremu možete pročitati na ovom linku: Mjesec muharrem i hidžretska nova godina
