Svi zahirski (vanjski) i batinski (unutarnji) propisi naše vjere vode ka popravku cjelokupnog društva kroz popravak ljudskih odnosa, popravak koji započinje u našem srcu i nastavlja se kroz naše postupke. Iz tog razloga, bilo u ličnom ili društvenom smislu, vrlo je bitno da svi zahirski i batinski propisi naše vjere budu ispravno shvaćeni te da vjernici u skladu s njima postupaju. Oni koji se zanimaju samo za jedan dio vjere, a zanemaruju ostale, ne mogu postići potpunost vjerovanja niti se mogu u punom smislu okoristiti blagodatima vjere, bilo da se radi o ličnoj ili koristi cjelokupnog društva. U okviru batinskih vjerskih propisa, tema iskrenosti zauzima posebno mjesto.
U Časnom Kur’anu i Sunnetu daje nam se na znanje da je iskrenost dio vjere više nego li sredstvo postizanja fadileta. Allahovi, dž.š., dostovi su rekli da je iskrenost suština tesavvufskog puta i temeljni adab sejri suluka (duhovnog putovanja), te da će putem tesavvufa moći hoditi jedino oni koji posjeduju ihlas (iskrenost). Budući da je tako, kakva je to osobina iskrenost, koja je potrebna kako bismo ispravno živjeli vjeru ili pak kako bismo napredovali na putu tesavvufa? Kakav je rob za kojeg se kaže da je muhlis? Kako su opisali ihlas oni koji su ga postigli?
Ihlas i muhlis
Lekisčko značenje riječi ihlas je očistiti, pojednostaviti, a kao vjerski termin označava iskrenost u robovanju, obavljanje svakog posla radi Allaha, dž.š., te poštenje u riječima, djelu i ponašanju. Muhlis je onaj ko je daleko od rijaluka (pretvaranja) i samopokazivanja, onaj ko ibadet čini samo radi Uzvišenog Gospodara i onaj koji u svome srcu nema druge brige sem postizanja zadovoljstva Uzvišenog Hakka. Tema ihlasa smatra se jednom od glavnih tema znanja o srcu i jednim od osnovnih načela sufizma. Zbog toga je toj temi posvećena posebna pažnja u prvom napisanom tesavvufskom djelu. U stoljeću kada je napisano jedno od temeljnih izvora hadiske nauke Kutub-i Sitte, Imam Muhasibi je priredio djelo poznato kao prvi klasik tesavvufa pod nazivom “er-Ri’aje” te je u prvom dijelu tog djela obradio temu ihlasa. U
prvom neovisnom djelu tesavvufskih termina “el- Ibane”, Ibn Furek, k.s., u dijelu o ihlasu skoro u potpunosti prenosi stav Imama Muhasibija, rah., te o ihlasu govori na sljedeći način: Upitali su Imama Muhasibija, rah., o tome da li je ihlas farz ili nafila, a on je dao ovakav odgovor: “Ihlas je farz koji nam Allah, dž.š., naređuje. On je uvjet svih drugih djela. Gospodar svjetova kaže: ‘A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je–ispravna vjera’ (Bejjine, 5)” Imam Kušejri, k.s., u jednom od glavnih i poznatih tesavvufskih djela, “er-Risale”, o ihlasu govori u dijelu o stepenima, stanjima i ahlaku. On najprije spominje časne ajete i hadise vezane za temu ihlasa, a zatim nabraja stavove velikih sufija o ihlasu.
Imam Kušejri, rah., kaže da je upitao svog učitelja Ebu Abdurrahmana es-Sulemija, k.s., o ihlasu i da je dobio sljedeći odgovor: “I moj šejh je upitao svog učitelja o ihlasu, zatim je njegov učitelj upitao svog šejha pa je pitanje došlo do tabi’ina, r.anhum. Oni su upitali ashabe, r.anhum, a ashabi Allahova Poslanika, s.a.v.s. Poslanik, s.a.v.s., je upitao Džibrila, a.s., a Džibril, a.s., je upitao Uzvišenog Hakka. Uzvišeni Hakk je rekao: ‘Ihlas je jedna od Mojih tajni. Nju dajem u emanet srcima Mojih voljenih robova.’” Imam Kušejri, k.s., prenosi da je od svog šejha Ebu Alija Dekkaka, k.s., o ihlasu čuo sljedeće: “Ihlas znači izbjegavanje pridavanja značaja ljudima (njihovom mišljenju) dok činiš neko djelo. Nema samopokazivanja kod roba koji je muhlis.”
Tri stepena ihlasa
Hadže Abdullah Herevi, k.s., (u. 481. h.g.), u svome djelu “Menazilu’s-Sairin”, temu ihlasa započinje ajetom koji glasi: “Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu!” (Zumer, 3) On mekam ihlasa, kao i druge mekame, dijeli na tri stepena:
“Prvi stepen ihlasa je stanje u kojem osoba ne smatra bitnim učinjeno djelo, ne očekuje ništa zauzvrat i nije zadovoljna njime.
Drugi stepen je stanje u kojem se salik (putnik Hakku) stidi da sebi pripiše iskreno učinjena djela. On se nastvalja truditi i uviđa da dobra djela može činiti samo uz nur podrške koji dolazi sa izvora velikodušnosi Uzvišenog Gospodara.
Treći stepen je stanje u kojem se rob oslobađa samo formalnog robovanja, te strogo pazi na svaki propis, i djela čini u skladu sa suptilnim mjerilima srčanog znanja.”
Jedan od tesavvufskih velikana, Imam Suhraverdi, k.s., (u. 632. h.g.) ihlas je opisao kao “odlučno i čvrsto pokoravanje samo Allahu, dž.š.” Melamije su pripadnici skupine koja na poseban način poima ihlas, oni su zajednica koja sakriva dobra djela a loša iznosi na vidjelo. Na taj način, iz svojih srca izbacuju razmišljanje o prijekoru ljudi. Zbog toga, ma koliko da se Melamije smatraju bliskim tesavvufu, Imam Suhreverdi, k.s., kaže da je tesavvufsko poimanje ihlasa ispravnije jer sufije nisu zauzete niti mišljenjem ljudi niti nefsanskim vesvesama. Uz to, oni sami kod sebe ne vide tragove ihlasa. Shodno Časnom Kur’anu, Sunnetu, riječima evlija i njihovim stanjima, jasno je da postoje različiti stepeni ihlasa.
Sadat-i Kiram (Plemeniti prvaci) i ihlas
U sohbetima Sadat-i Kirama, k.s., privlači pažnju posebna važnost koja se pridaje ihlasu. Imam Rabbani, k.s., ovako je objasnio stanje ihlasa i njegove koristi: “Duhovni velikani smatraju lijepim sve ono što Volje- ni (Allah, dž.š.) učini. Ono što On Uzvišeni učini, oni smatraju svojom željom i svojim ciljem. Svaki posao Voljenog, drag je onome ko voli. Eto, ihlas je upravo to! Stepen na kojem se rob spašava od lažnih božanstava upravo je taj! Značenje kelime-i tevhida samo se na tom stepenu manifestuje. Jedino uz takvu ljubav se mogu ostvariti nadanja.”
Imam Rabbani, k.s., takvo stanje roba objašnjava uz poređenje: “Čak i ukoliko se majka mnogo naljuti na dijete, pa čak i ako ga udari, ono joj se opet vraća i grli je. Eto takav rob treba biti naspram Uzvišenog Gospodara.” To znači, šta god da se čovjeku dogodi, on se uvijek treba usmjeravati ka Allahu, dž.š. Ukoliko mu se desi nešto lijepo, on treba biti svjestan da je to od njegovog Gospodara i na tome Mu treba zahvaljivati. Ukoliko ga pak zadese teškoće i teško iskušenje, opet se treba usmjeriti Gospodaru i od Njega Uzvišenog tražiti put spasa. Ukoliko je zapao u griješenje, od Allaha, dž.š., treba tražiti oprost. Svi vjernikovi putevi trebaju voditi Uzvišenom Hakku. Rješenje svih problema treba biti samo Gospodar svih svjetova. Takvo stanje je stanje ihlasa.
Jedan od Sadat-i Kirama, poznat kao Sejda-i Tahi, Šejh-Abdurrahman Tahi, k.s., u jednom pismu koje je napisao Mulli Abdulfettahu, k.s., o ihlasu govori na sljedeći način: “Nakšibendijski put je zasnovan na ihlasu, muhabbetu (ljubavi) i teslimijjetu (predanosti). Što je jače prisustvo tih osobina kod salika, to je on bliži Allahu, dž.š., u toj mjeri brže napreduje na Pravome putu i toliko je blizak svome cilju. Onda kada se te tri osobine upotpune kod roba, on tada postiže istinski cilj, a to je jekin (čvrst iman koji je čist od sumnji) i doživljava osvjedočenje u svijet gajba (nevidljivog). Najniži stepen ihlasa je da murid uspije ubijediti svoj nefs da je njegov šejh sposoban da ga dovede u Allahovu, dž.š., blizinu.” Salik koji ubijedi svoj nefs u to, postaje predan i pokoran muršidu te ustrajno čini djela i zikrove koje muršid od njega traži. Kao rezultat svega toga, murid ulazi u krug onih koji su posjednici kemalata (potpunosti) i koji žive sa ihlasom i ihsanom. S druge strane, onaj ko nije uspio natjerati nefsa da prizna kompetentnost svog muršida, liči na bolesnika koji ide doktoru za kojeg misli da nije stručan. Kada takvom doktor propiše određene lijekove i terapiju kako bi se izliječio, on tu terapiju neće sprovoditi. Sadat-i Kiram su rekli da je mjerilo ispravnosti djela Šerijat, a da su oslonac murida muhabbet i ihlas. Rekli su i to da je najveća šteta za murida u tome da izgubi ihlas.
Kako postići ihlas?
Nakon što se osvrnemo na značenja i opise ihlasa, možemo pomisliti da je to nešto što se ne postiže lahko i da je teško uspjeti u tome. Naročito velikani iz ranog perioda u svojim opisima ihlasa akcenat stavljaju na činjenje ibadeta bez samopokazivanja, na sakrivanje učinjenih dobrih djela i na bježanje od osjećaja zadovoljstva vlastitim djelima. Treba reći da su njihova vremena bila vremena kada su ibadeti i oni koji ih čine imali veliku vrijednost, to su bila stoljeća kada su ljudi pridavali veliku važnost dobrim djelima.
U današnjem vremenu, zapostavljen je čak i jedan od temelja vjere, namaz. Često ljudi zanemaruju obaveze prema Uzvišenom Gospodaru usljed nastojanja da usklade polja poput poslovnog i socijalnog života, obrazovanja i komunikacije. Zbog toga, u današnjem načinu života, ibadeti poput namaza i posta ne posmatraju se kao nešto što bi trebalo cijeniti i hvaliti. Stoga, ihlas nije skriven na nekom mjestu do kojeg je teško doći. Svaki mu’min, u svakodnevnom životu može biti u bliskoj vezi sa ihlasom. Činjenje djela srcem i popravljanje nijjeta mogu biti preteča obavljanju poslova sa ihlasom. Naprimjer, kada domaćica kuće kaže: “Idem napraviti doručak radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva, kako moj suprug ne bi išao gladan na posao.”, to je ihlas. Ihlas je kada čovjek ujutro, dok ide na posao, radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva i razmišljajući “to je moj komšija, moj brat u vjeri”, zastane i progovori sa svojim komšijom i nasmije mu se.
Ihlas je kada čovjek, radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva poveze svog komšiju autom nakon što ga ugleda da hoda pješke. Isto tako, uzeti abdest na pedantan način s nijjetom obavljanja pripreme za izlazak pred Uzvišenog Gospodara, klanjati namaz skrušeno, proučiti tespihat uz svjesnost o svakoj izgovorenoj riječi i učiniti dovu vjerujući u njenu primljenost, također je ihlas. Ihlas je i odvojiti dio imetka za zekat jer je to naredba Allaha, dž.š., i ponizno taj dio dati siromahu.
Dakle, ihlas nije daleko, on je upravo u našem svakodnevnom životu, u pet namaza koje svakodnevno obavljamo i u zekatu koji dajemo radi Allaha, dž.š. Štaviše, ihlas nije samo u obavljanju farzova, ihlas je moguće ostvariti svakog trenutka, i uz nafile. Naprimjer, ihlas je i biti zauzet nafilama i dobrim djelima u želji da Uzvišeni Gospodar bude zadovoljan nama, da Mu budemo dostojni robovi i dostojni članovi ummeta našeg Poslanika, s.a.v.s.
Ihlas je i materijalno ili duhovno podržati svaku vrstu hizmeta koji služi podučavanju ljudi vjeri i uvođenju u njeno življenje. Oni koji su zadovoljstvo Allaha, dž.š., postavili za svoj cilj, koji u svojim životima slijede trag Allahova Poslanika, s.a.v.s., i koji sebi za primjere uzimaju iskrene vjernike, evlije, oni uspijevaju činiti djela sa ihlasom. Suprotno njima, na kapiju ihlasa ne mogu ući oni koji su dali prednost dunjaluku nad Allahovim, dž.š., zadovoljstvom, koji žive daleko od blistavog Sunneta našeg Poslanika, s.a.v.s., i puta spasa na koji ukazuju iskreni robovi, te oni kojima su ulizivanje, samopokazivanje i prestiž postali karakterne osobine.
Naše današnje stanje
Nakon što se osvrnemo na Časni Kur’an, Sunnet, riječi i živote evlija, jasno vidimo da je ihlas neophodna komponenta islamskog načina života. S druge strane, savremeno doba je obuzeto prevarama i zlom koje narušavaju čovjekovu iskrenost. Rasprostranjeno je samopokazivanje, želja za divljenjem, pretvaranje, žudnja za prestižom, ulizivanje i koristoljublje. Iako su stranputice savremenog doba učinile da se doimaju normalnim mnoge situacije u kojima se ne postupa s iskrenošću, zadovoljstvo Uzvišenog Hakka je nesumnjivo u ihlasu. A spas je u postizanju stepena muhlisa.
Oni koji ne postignu ihlas ne mogu ispuniti ni svoja očekivanja niti mogu postići svoj cilj. Jedino uz ihlas mogu biti primljeni naši namazi, post, zekat i hadždž, naše nafile, hizmeti i udjeljivanja. A naše znanje, riječi, i savjeti imaju utjecaja jedino ukoliko u sebi sadrže ihlas. S druge strane, naša vjera ne dozvoljava ostavljanje farz i vadžib ibadeta ukoliko ih osoba nije u stanju obavljati sa ihlasom. Niti jedan vjernik ne smije prestati obavljati bilo koji farz ili vadžib ibadet iz straha da njegovo obavljanje nije čisto od rijaluka (pretvaranja). Kada rob primijeti takvo stanje treba činiti tevbu zbog gafleta (nemarnosti) svoga srca i zbog svojih nedostataka.
Treba moliti Allaha, dž.š., da mu podari ihlas, jer On je Taj Koji čini da rob postane muhlis. Uprkos svim negativnostima našeg vremena, vjernik je svakog dana u prilici da postigne ihlas, uspjeh u tome ovisi o njemu i njegovome srcu. Neka nam Gospodar svjetova svima podari sposobnost da živimo radi Njegovog zadovoljstva. Amin.
Časopis Semerkand, br. 105., Vjera i život
